- Kao izvođač, pijanista, ja sam u duši romantičar, tako da mi ovo djelo pisano u zrelom romantizmu potpuno odgovara. Već sam ga izvodila u Njemačkoj sa više glumca, jer je ovo djelo Alfreda Lorda Tenisona prevedeno na sve značajnije jezike. Naš prevod je uradio Jovan Jovanović Zmaj prije stotinak godina i imale smo sreću da smo ga našle u biblioteci u Beogradu. Sam prevod je prilično blizak originalu, koji je napisan 1864. godine, i ima dozu arhaizma koja samo u početku može da bude neobična. Ali, sve je to dosta dobro prevedeno i, što je najbolje, napravljena je genijalna kombinacija teksta i muzike Riharda Štrausa. A kada se nađu i dva umjetnika koja se razumiju – a kod nas je to bio slučaj jer smo iz iste porodice – onda su to sve komponentne za uspješan rad – dodaje Milica.
Dvije sestre i umjetnice prihvatile su se izuzetno izazovnog posla – da same na scenu postave Tenisonovu poetsku dvočinku, u kojoj će glumica Marija publiku provesti kroz život požrtvovanog Enoha Ardena, dok će taj put muzički „obojiti“ note Štrausa pisane upravo za ovaj komad, u izvođenju pijanistkinje Milice. Priliku da prvi čuju i vide kako izgleda jedno specifično djelo iz druge polovine XIX vijeka, imala je hercegnovska publika.
- Ovo večeras sam doživjela kao premijeru, jer smo juče imale predpremijeru u Herceg Novom, sa manje publike koja je bila na sceni. Ujedno shvatila što je dobro, što je loše... Jako je lijepo za nas kada je publika blizu, a kada igrate na velikoj sceni i imate auditorijum kao što to ima KIC, treba da date više snage, emocije... svega, jer morate da stignete i do onog čovjeka na samom kraju sale. Mislim da je to okolnost koja je iz mene večeras izvukla više – ističe poznata glumica nakon sinoćnje predstave.
Publika u Podgorici za Mariju ipak nije ista kao one u drugim gradovima, jer je ovdje obuzmu posebne emocije.
- Uvijek imam tremu kada me moja mama gleda, jer je ona moj najveći kritičar. Onda, u publici je bilo dosta mojih prijatelja koji me znaju iz kafane, ali ne i sa scene, pa se uvijek pitate hoćete li ih iznenaditi, i da li će to biti na dobar ili loš način.
No, Marija i Milica sinoć su u potpunosti očarale publiku, koja je bez daha pratila a zatim burnim aplauzom pozdravila njihovo izvođenje „Enoha Ardena“. Marija se odlično snašla u ulozi naratora, jer glumcima nije lako da iz dinamičnih dijaloga „uskoče“ u pripovijedanje – to je kao da sa strane posmatraju svoju svakodnevicu. Pa, iako ne bi bilo u duhu izvođenja djela, ipak je razmišljala da u njega doda pokoju kretnju ili nešto više.
- Možda je falilo scenskog pokreta, ali imam toliku količinu teksta, da to sve nije baš moguće. Kretnje koje sam pravila večeras bile su potpuno spontane, a ne smišljene, samo sam pratila svoju emociju... Većinu teksta znam napamet, a ako mi ponekad nešto „iščili“ iz glave, onda pogledam tekst.
Ona podsjeća da je među najpoznatijim izvođačima ovog djela glumac Majkl Jork, široj javnosti poznat iz filma „Kabare“, ali da je on čitao ovaj komad. A koliko je ovaj žanr ponovo popularan u svijetu, u prilici smo da spoznamo i preko italijanske televizije RAI koja svake godine najmanje jednom angažuje čuvenog Roberta Beninjija da čita odlomke nekih od najpoznatijih literarnih djela, poput „Božanstvene komedije“ i „Biblije“, uz odabranu muziku.
Milica za Portal Analitika pojašnjava da predstava jeste zahtjevna za glumca, zbog toga što je skoro sve vrijeme „u priči“, ali da je muzičkoj pratnji znatno teže, jer njeni zadaci počinju u tačno određeno vrijeme.
- Marija i ja ne živimo u istom gradu, pa smo morale intenzivno da radimo. Da bismo sve ovo uvježbale, Marija je jednom bila kod mene u Kelnu nekih desetak dana i ovdje smo probale par dana. Ali, kada su u pitanju dva umjetnika koja imaju iskustvo na sceni, nekada su i tri, četiri kvalitetne probe bolje nego dugi niz neadekvatnih.
Nakon Herceg Novog i Podgorice, Milica najavljuje nove nastupe.
- Večeras smo u Tivtu, a i izvodićemo još i u Kotoru. Moja ideja je bila da ovo bude izvođenje komada uz katolički Božić i dobile smo te idalne termine.
Pijanistkinja koja već dugi niz godina živi i radi u Njemačkoj, potctrava da su u Podgorici sinoć dale maksimum.
- Marija kaže da je izvođenje bilo mnogo bolje nego sinoć, a ja sam istog mišljenja. Naravno, mene inspiriše i ovaj divni polukoncertni klavir „Jamaha“ na sceni. Kada čovjek ima takvo oruđe za rad i kada ima zahvalnu publiku koja je bila na nivou, kao ova u KIC-u, sve se lijepo uklopi – kaže ona, a Marija dodaje:
- Uostalom, glumac – svaki umjetnik, uopšte – uvijek zna kad je nešto dobro, a kada ne valja. Taj unutrašnji osjećaj je, barem meni, nepogrješiv. I večeras sam izašla baš zadovoljna.
K.J.
