Državna komisija za utvrđivanje okolnosti pogubljenja generala Mihailovića, formirana 27. aprila 2009, pune dvije godine istraživala je arhive, saslušavala svjedoke, kopala po dokumentacijama u Londonu i Moskvi. Pošto je predstavila nalaze 14. aprila 2011, posao preuzima Državna komisija za pronalaženje i obilježavanje tajnih grobnica ubijenih poslije 12. septembra 1944. I ona je počela da radi dvije godine ranije. U rukama je imala iskaze više svjedoka da je Draža pogubljen kraj zida nekadašnjeg zatvora na Adi Ciganliji.
Iskopavanja, koja je vodio istoričar Srđan Cvetković iz ove druge Državne komisije, počela su 18. juna 2011, a prve rupe blizu čuvenog ružičnjaka napravili su upravo Cvetković, Vladimir Todorović iz Tužilaštva za ratne zločine i Blažo Đurović, vlasnik privatnog preduzeća za geodetske radove i rođak ravnogorca Đure Đurovića. Nađeno je više kostiju, ali je ekspertiza na Institutu za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta u Beogradu, mjesec dana kasnije, pokazala da su ostaci - životinjski. Poslije toga sve je zamrlo i zavladala je tišina.
Danas, tri godine kasnije, jedini koji je raspoložen da priča o onome što se desilo jeste Srđan Cvetković iz Komisije za otkrivanje tajnih grobnica. On kaže da Državna komisija za istinu o Draži više ne postoji čak ni na papiru, dok Komisija za tajne grobnice formalno postoji, ali faktički su joj vezane ruke jer ne dobija ni dinara za rad. Cvetković ne zna koliko su istraživanja tzv. Dražine komisije koštala, ali objašnjava da je sondiranje terena bilo donacija Đurovića, a njegov angažman volonterski. Takođe kaže da je ta komisija uradila maksimum koji je mogla: pregledala je sve dostupne arhive, saslušala više desetina svedoka i na osnovu poklapanja iskaza njih četvoro locirala Adu Ciganliju kao mesto pogubljenja i potencijalnu tajnu grobnicu.Svi svjedoci su bili sekundarni, nijedan nije bio očevidac. Zapisnik sa strijeljanja nije nađen, jer je „šetao“ od jedne političke instance do druge, i na kraju nestao. Arhivski fondovi su iscrpljeni i dok se eventualno ne pojavi nestali, ključni dokument, novih tragova nema, kao ni novih svjedoka. Ostalo je samo uvjerenje da je tijelo generala Mihailovića poslije strijeljanja ili uništeno ili izmješteno na drugu tajnu lokaciju - objašnjava Cvetković.
Ostala mjesta pominjana tokom rada komisije kao potencijalne skrivene grobnice (Lisičji potok i Veliko ratno ostrvo), kako potvrđuje Cvetković, nikada nisu ispitane. Kaže, svjedočenja o tim lokacijama bila su „odokativna“.
Što se tiče rada ove druge komisije, ona je napravila veliku bazu od 56.000 žrtava koje su likvidirane mahom bez suđenja, iz političkih razloga, i zakopane u masovne grobnice. Utvrđeno je ko je kada i gdje streljan. Locirane i ekshumirane su grobnice u Sivcu, Boljevcu i Gumištu kod Vlasotinca.
Ključni iskaz snimljen
„Dragoljub Mihailović strijeljan je 17. jula 1946, u prvim jutarnjim časovima, na Adi Ciganliji, a njegovo tijelo bačeno je u krečanu pokraj ograde zatvora, koja je poslije nekoliko dana zatrpana. Oružjem sa prigušivačem streljana su tada još sedmorica osuđenika, a osmi, Dragi Jovanović, uprkos zvaničnom državnom saopštenju da je likvidiran, živio je još dvije-tri godine i potom ubijen. Tom činu prisustvovali su Slobodan Penezić Krcun, ministar unutrašnjih poslova Srbije, Josip Hrnčević, tužilac FNRJ, pukovnik Miloš Minić, vojni tužilac, Mihajlo Đorđević, predsjednik sudskog veća, Slobodan Krstić Uča, funkcioner Ozne...“
Ovo je ključni trag za „Dražinu komisiju“ - iskaz Slobodana Krstića, koji su devedesetih snimili Miladin Gavrilović iz Zadužbine kralja Petra na Oplencu i novinar Mileta Nedeljković.
