Uvijek željna da čuje šansonjera iz Dubrovnika, koji je na poseban način obilježio muzičku scenu regona, pa i mnogo šire, podgorička publika mu je i večeras priredila toplu dobrodošlicu. Osvrućući se na pola vijeka dugu uspješnu karijeru, Jusić u ekskluzivnom razgovoru za Portal Analitika kaže:
- Samo u Podgorici, svirao sam petnaestak puta. Ako krenemo od onih famoznih poetsko-muzičkih maratona koji su bili na Tehničkim fakultetima, preko više koncerata na Skalinama, pa u Klubu „Montanaro“, „City Hall“-u... I ovdje, u KIC-u sam imao tri, četiri nestupa. Nakupi se toga. Očito, Crnogorci - kao i mi Hercegovci- imaju jedan poseban filing za glazbu – s osmijehom se prisjeća naš sagovornik i dodaje:
- Na kraju krajeva, to je jedna lijepa razmjena emocija kojih, na žalost, u ovom blesavom svijetu ima sva manje. Svi trče za nekim materijalnim stvarima, a ja sam odavno duhovno stavio ispred materijalnog. Jer, ako radite - materijalno dolazi samo od sebe. Ali ako se okrenete samo materijalnom, onda se potrošite i onda sve to što se skupi, poslije možete dati doktorima.
Godina na izmaku za Ibricu Jusića je višestruko jubilarna. Osim pola stoljeća na sceni, 2014. je obilježio četiri decenije od prvog LP-ja i proslavio 70. rođendan. Na pitanje što je za sobom ostavio na brojnim albumima i koncertima, a što je „uzeo“, odgovara:
- Ostavio sam jednu dobrotu, iskreni pristup. Ovo za mene nije posao, nije rad – mada se kaže da radim. Sebe više shvatam kao nekog misionara: Bog mi je dao malo talenta i zadaću da taj talenat dijelim s ljudima koji to žele slušati i gledati. I eto, hvala Bogu, „trpim“ to već pedeset godina, na opće zadovoljstvo. Puno će ostati lijepih pjesama. Sigurno ima onih koje će trajati i narednih pedeset godina, počevši od „Šalom Sara“, „U svakom slučaju te volim“, moj „Trubač sa Sene“... bilo da je Šekspir, bilo Breht ili sevdalinke... Ne bojim se da ću jako brzo pasti u zaborav. To može biti onaj inertni zaborav, kao: nema vas 15 dana na televiziji, a onda svi pitaju „Što je s njim?“. Ne mora se čovjek pojavljivati da bi se pojavljivao, ako nema što reći.
Muziku ovog autora i interpretatora, koji je svoje ime zavrijedio i potvrdio emotivnim nastupima o kojima se dugo govori, ne možemo „odvojiti“ od Dubrovnika. Kao, uostalom, ni samog Jusića. A kada se pomene Stradun...
- Stradun je za mene najljepši dječiji vrtić na svijetu! Uzmete klinca, sjednete u snek-bar, pustite ga da ganja golubove jer nema auta, ne može pasti u more, ne može se izgubiti – kaže on kroz osmijeh.
No, to je tek djelić onoga kako ga naš sagovornik vidi i osjeća.
- Stradun je jedan fenomen, jer sigurno na svijetu nema ulice koja ima toliku pozitivnu energiju u kamenu, kao što to ima Stradun. I, sigurno, kada ste prvi put bili u Dubrovniku i došli na Stradun – naročito ako ste došli noću, a on je bio prazan – čuli biste samo jedan veliki uzdah svega toga, a to je, u stvari, njegova velika energija. Zamislite samo koliko je tuda, kroz povjest, zaljubljenih prošlo, zagrljenih ili držeći se za ruku preko Straduna. Mi smo se tu kao djeca igrali, pa smo tu gledali svoje prve cure, pa se prvi put zaljubljivali – priča Jusić o mjestu koje mu „jako puno znači“, kao, uostalom, i cijeli Dubrovnik.
No, ne smatra ga isključivim mjestom na kome stvara.- Volim reći da stvaram i pjevam kao što živim, i živim kao što stvaram i pjevam – bez obzira gdje se nalazio. Kada vam dragi Bog pošalje poruku da trebate nešto napraviti, onda je svejedno gdje se nalazite. Mada, uvijek sam znao sve moje pjesme prvi put zapjevati na mojim skalinama, na Stradunu. Znao bih se nekad zimi zaletjeti napraviti novu pjesmu i pomisliti kako bi to zvučalo na skalinama. I onda sjednem u avion, zadnji iz Zagreba u 10 naveče, i do prvog ujutro - u šest iz Dubrovnika – po cijelu noć bih znao sjedjeti na skalinama... Uopšte ne bih pošao doma, nego bih se odatle vratio u Zagreb. Ali onaj kamen, njegov odjek, to mi je bio najdraži znak je li nešto dobro ili nije.
A sve te pjesme koje dubrovački kamen već dugo zna, znala je sinoć i publika u Podgorici. Za godine koje slijede ima još planova.
- Moja ljubav prema glazbi, prema publici, prema ljudima, nikada nije popustila „ni milimetra“. Umjetnik dok radi, dok stvara - on je živ kao umjetnik. Kada se umori, onda je gotovo. A ja se još nisam umorio. Moram reći da sam sretan što pedeset godina pjevam i sviram, družim se s ljudima. I da, nakon tih pedeset godina, mogu pristojno živjeti od onoga što radim – zaključuje Jusić za Portal Analitika.
K.J.
Foto: vecernji.hr; tris.com.hr/H.Pavić
