Labin i Idrija su, recimo, u zatvorenim rudarskim kopovima otvorili muzeje. Rekonstruisali su, čak, i rudarski život. Lutke rudara u prirodnoj veličini, obučene u radna odijela, „šetaju“ hodnicima, doručkuju, rade ili su na zasluženoj pauzi. U Labinu i Idriji možete, jednostavno, vidjeti i osjetiti život rudnika, probati čak i hranu kakvu su rudarima donosile njihove žene. Tu su, naravno, alati i mašine i mnogo toga što se u rudniku koristilo. To je izuzetna atrakcija, i zato nije ni čudo što te rudarske kopove godišnje posjećuju desetine hiljada turista.
- I mi smo imali ideju da uradimo nešto slično ali, nažalost, nećemo moći. Jednostavno, nijesmo znali da sačuvamo rudarsku baštinu. Od rudnika, zatvorenog prije 20-ak godina, ostale su samo ruševine. U jame je opasno ući. Alati i mašine za vađenje i preradu rude završili su u starom gvožđu. U „Brskovu“ danas nema ničega što bi privuklo turiste. Ono što je ostalo moglo bi poslužiti samo kao dobra scenografija za neki horor film – kaže Ikervari.
To što Mojkovčani nijesu na vrijeme vidjeli da bi im sanirani i konzervirani rudnik mogao donijeti lijepe turističke pare, ne znači, ipak, da će svaki trag o „Brskovu“ ostati daleko od očiju javnosti. „Brskovo“ je, naime, sa još pet zatvorenih rudnika u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji i BiH, preko mojkovačke NVO „Terra nostra“, čiji je član i Maja Ikervari, ušlo u projekat „Rudnici kulture“, finansijski podržan od Evropske kulturne fondacije. Cilj je da se zaštiti i revitalizuje rudarska baština u državama bivše Jugoslavije.
U okviru tog projekta, Mojkovčani su do sada prikupili značajan broj fotografija iz života rudnika, nekoliko rudarskih šljemova, lampi i čizama, nešto dokumenata, novinskih tekstova, sitnog alata i svjedočenja o rudniku.
- Pripremamo jednu muzejsku postavku o rudniku i nastojimo da prikupimo što više eksponata. To je, nažalost, sve što možemo učiniti, ali i to će biti dovoljno da sačuvamo „Brskovo“ od potpunog zaborava i da, konačno, naučimo da poštujemo svoju rudarsku baštinu. Zahvaljujući rudniku izgrađen je dobar dio današnjeg Mojkovca. To moramo barem pamtiti, kada već ne možemo ljudima danas pokazati „Brskovo“, kao što Hrvati i Slovenci mogu Labin i Idriju – rekla je Ikervari.
Budući da Mojkovac nema muzej, za sada se, dodala je ona, ne zna gdje će se nalaziti muzejska postavka, koja će znatiželjnim turistima, ali i zaboravnim Mojkovčanima, pričati priču o rudniku koji je radio na istim onim terenima na kojima su Nemanjići, u srednjem vijeku, vadili srebro. Postoji ideja da se ona izloži u jednoj stijeni, u prostoru koji je služio kao magacin eksploziva rudnika „Brskovo“.
Ukoliko se nastavi projekat „Rudnici kulture“, čemu se Mojkovčani nadaju, vjerovatno će biti podignut jedan spomenik rudaru.
- To planiramo. Taj spomenik bi nas, uz zbirku eksponata koju pripremamo, stalno podsjećao na našu svijetlu rudarsku prošlost. Danas mladi nemaju predstavu o Mojkovcu kao rudarskom gradu. Umjesto sačuvane baštine, sve se svelo na neku vrstu legende. Đedovi danas unucima pričaju kako je jednom Mojkovac bio rudarski grad, pričaju kao da je bilo davno, a bilo je juče. To je pomalo nevjerovatno. Nadam se da ćemo to barem malo promijeniti – kaže Ikervari.
Pobjeda
