Neki mediji iz Crne Gore - po količini laži, poluistina i neprofesionalnosti, ušli bi u najužu konkurenciju za šampione svijeta u toj oblasti! Istina je da ima i korektnih medija i onih koji se trude da to budu. Ali, ima onih čiji "realizatori" ne biraju sredstva da bi zadovoljili svoje poslodavce! Suština su sitni interesi novinara, i, istovremeno, krupni interesi njihovih poslodavaca. Takva pravila važe i u političkim partijama. Za sve ovo vrijeme, političke valije jedino dobro paze na svoje omeđene vilajete.
Nekada su gusle bili jedini medij - guslari su obavljali posao novinara. Ono što se odguslalo, smatralo se - to se i desilo. Drugoga u njihovim memorijama nije bilo. Čak i ako se desilo! Istina je zavisila od karaktera, ali i od mašte i inspiracije guslara. Za jedan dio građana Crne Gore i danas su to najmjerodavniji istorijski izvori, uz informacije koje imaju od svojih neukih tata i đedova. Svoje znanje dopunjavaju informacijama lažljive velikosrpske politike - što traje evo 200, a posebno u posljednjih 100 godina. Časne Srbe, kao što su Dimitrije Tucović ili Svetozar Marković (i mnogi drugi!), kao i kompletan, obmanuti srpski narod, moramo - uvijek i na svakom mjestu - potpuno razlikovati od hegemonističke vlasti u svim vidovima vladanja i u karakterima režima u Srbiji, a u odnosu na Crnu Goru XIX i XX vijeka.
Guslari su bili direktori i glavni i odgovorni urednici svojih medija. Svoj posao obavljali su fakultativno i na volonterskoj osnovi. Motivi su im bili podizanje rodoljubivih osjećanja i odbrana svoje teritorije, nacije, vjere, kulture, tradicije itd. U epskim figurama i metaforama, gavrani su, ne samo govorili (i to u desetercu), nego su bili i "svestrano" obrazovani i vanredno inteligentni; najvažnije - bili su proroci čija su se proročanstva ostvarivala u potpunosti! Gavranova prirodno crna boja, imala je jasnu simboliku - crno kao korotno i upozoravajuće! Dobar dio crnogorskih novinara mogli bi se prepoznati u ulogama crnih gavranova - ne po proročstvu već po crnom činjenju i, logično, po crnom obrazu. Zašto, konačno, ne umuknu? Da li i zato što neki od njih, za govore mržnje i huškanje na rat (prije 25 godina!) nijesu završili na ratnom sudu u Hagu, a đe im je bilo mjesto?
Takvi novinari predstavljaju crne mrlje u novinarskoj profesiji, ali i u čitavom ljudskom rodu, kojem, nažalost, i takvi pripadaju. Oni su direktno odgovorni za dobar dio sramote koja je ostala u trajnom nasljeđu Crne Gore. Takvi tvorci zla nijesu samo izazvali pad morala ili njegovu krizu, već su potpomogli i inspirisali njegovo urušavanje. A kad se moral potpuno uruši, kao kod njih, ne obnavlja se. Vjerovatno da oni i nijesu imali morala, već samo i jedino strah od dotadašnjeg sistema. Kad je sistem pao, nestao je strah i pokazali su svoja prava lica. Nikada se nijesu izvinili - makar izvinili - za doprinos crnogorskoj sramoti u vrijeme beščašća. Kao što im nije ni palo na pamet da se izvine onim nedužnim žrtvama, čijoj su pogibiji i te kako, indirektno, doprinijeli.
No, i profesija novinar, kao i druge, ima i svoja sjajna imena. Imena ljudi koji su blistavim radom i djelom dokazivali kako se može, pa zato i mora, biti čovjek! Oni su davali i daju nadu Crnoj Gori, iako su prije 25 g. bili u upadljivoj manjini. Kako je njima bilo uskraćeno pravo na rad, oni drugi - beščasni - dolazili su još više do izražaja. Bilo bi tu, za opisati sve, dosta posla i za Kočića, Nušića, Domanovića... Čitav žanr počiva na takvima! Kako bi ovi pisci danas podijelili uloge? Ko bi sve bio i koliko bi bilo crnih gavranova; ko bi bio bijesni hat, ko Vila Ravijojla, pop Mićo, baba-vještica; ko Musa, a ko Marko Kraljević? Zbilja: ko bi bio Marko Kraljević? Onaj silni Marko, koji kad se naljuti podigne i po dva vola sa ralom (cca 1000 kg) i, umjesto teškom artiljerijom, tako pobije Turke zulumćare, jer mu ne daju orati drumove! Molili ga tri puta, a njemu baš tada bilo do oranja! Sami su krivi za svoju pogibiju, jer - mogli su se pravit' da ga ne vide! Kako im ne pade na pamet da je Marko baš tog dana vrlo nervozan; bio je to, izgleda, njegov bisektilni dan. Uočljivo je, a iz današnjeg ugla i simbolično, da je Marko tada predstavljao opoziciju, i to onu žestoku, dok su Turci bili, očigledno, slaba vlast. Ostaje da se u ovu nebulozu povjeruje ili ne, kako ko razumije. Jer, istorijska činjenica je da je Marko Kraljević bio turski vazal (sluga), koji je poginuo u bici na Rovinama i to u borbi protiv pravoslavnog stanovništva! Služio je, dakle, upravo tim Turcima koje je nešto ranije pobio. Izgleda da nije na mrtvo! Pa, ko pjeva o takvom Marku, neka ga taj i korotuje. Stvarno, ko li bi danas bio tuđinski vazal u Crnoj Gori? Ma, bilo bi takvih kraljevića dosta.
„Mediji“ protiv medija
Često se danas čuje pitanje: Kada su mediji bili gori, prije 25 godin ili danas? Takođe se postavlja pitanje: Da li mediji kvare društvo ili je obrnuto? Loše stanje, i trajanje istog, pojedinci objašnjavaju čak i slobodnim tržištem ili velikim brojem raznih medija. Dalje, krivica se pripisuje i anemičnoj crnogorskoj vlasti, raznim medijskim odborima, agencijama, udruženjima, organizacijama ... U ovim dilemama i zapitanosti, dobro je što se pokušava naći način kako da se bude bolje. Loše je to što određene dileme nose i određeni nivo nesuvislosti. Prije svega zbog toga što neki ne razlikuju uzroke od posljedica, debate od nadmudrivanja, te im ostane samo bavljenje posljedicama.
Pored toga, na glupa pitanja ili glupe dileme, mogu se dati jedino glupi odgovori, ako se ko odluči da na njih odgovara. Na dobra pitanja mogući su pametni ili glupi odgovori, zavisi ko na njih odgovara; izbor odgovora na glupa pitanja ne postoji - sem ako se ne odgovara ćutanjem. Glupost nikako ne treba potcjenjivati jer je vječna i beskonačna. U tome je njena veličina.
Upoređivati se, izgleda, može sve - i ono što je uporedivo i ono što nije. Kao u onoj narodnoj mudroliji đe se upoređuju babe i žabe: čime se samo uspijeva vrijeđati babe, a precjenjivati žabe.
Neki mediji su bili medijsko dno i prije 25 godina, a neki su to i danas. Ima i onih koji su zamijenili uloge. Ako kažemo da su oni od prije 25 godina napravili veliko zlo i izazvali drastične posljedice, nećemo nimalo pogriješiti. Ako kažemo da su ovi sadašnji bolji, pogriješićemo, jer od sveukupnog medijskog „dobra“ danas, još ne znamo kakvo nas dobro čeka. Kod nas su, dakle, i loše i dobro relativni. Medijsko zlo u vidu klevetništva, dezinformisanja javnosti, navođenja na zlo, bilo je i ostalo preko mjere po glavi stanovnika, pa se ni o kakvom dobru ne može govoriti. Dovoljan je samo par zlih – nacionalističkih i nemoralnih novina, i isto toliko sličnih političara (a mi ih imamo mnogo više), pa da sveukupnu crnogorsku medijsku i političku scenu zagade i oduzmu joj mogućnost da se na grafikonu kvaliteta obilježi sa makar malim plusom. Kao od prije 25 g. kada nas je rat (BIH i HR) mnogo obrukao, a manji broj beščasnih vojnika i starješina krajnje osramotili sve, pa i nas koji smo odbili da tim poslom tamo idemo.
Mediji ne kvare društvo, niti društvo kvari medije. Jer su oni nerazdvojiva cjelina. Tome su kumovali naši političari stvarajući uslove da društvo iznjedri medije po svom kroju, a potom mediji informišu po mjeri dobivenog projektnog zadatka, potpuno nezavisno od činjenica. Isto ovo važi za političare i političku scenu. Nekad je primarna odgovornost za medijsko dno pripadala onoj vlasti, danas je tu ulogu preuzela ova opozicija. Nevinih malo, profesionalaca još manje.
Možete sebe tj. narod zamisliti kao rijeku koja teče svojim koritom, recimo do hidrocentrale, i tamo daje svoju snagu za cjelishodan rad, ili kao rijeku koja teče divlje, izlivajući se iz korita, čak ga svojom snagom rušeći i razarajući svoje prirodno stanište. Nije teško zaključiti što je od toga pametnije. Ako nećemo sami sebe usmjeriti kroz svoje korito, možemo biti sigurni da će nas drugi usmjeriti ka svom, našem a tada tuđem koritu. Državna i nacionalna sudbina biće nam nalik sudbini onih kojima je korito životno načelo, i koji život i provode iznad korita i uz korito, sa koritarskom filozofoijom, ali i jedinom mogućom životnom završnicom. Neki mediji i neki novinari mogli bi se makar malo potruditi da nas informišu u skladu sa činjenicama, obavljajući ulogu konstablera – PER SE. Varanje bilo kojeg naroda, a naročito svog, nedopustivo je, bilo da se koristi ružna, bilo fantazmagorična slika.
Tržište - ako je tržište pravila, principa, normi, načela, morala, zakonskih odredbi - što ono i jeste, ne može da utiče na kvalitet medija u negativnom, već samo u pozitivnom smislu. Tako je u svim oblastima i djelatnostima svuđe u savremenom svijetu.
Tako je i na podgoričkoj tržnici Gintaš. Takođe, broj medija kao i broj političkih partija, ne može negativno uticati na kvalitet istih. Napotiv! Ali, način na koji oni kod nas rade već je veoma negativno uticao. Činjenice moraju konačno dobiti svoje stanarsko pravo u Crnoj Gori, a laž otkaz.
Medijske igre bez granica, početi od početka
Mnogo je trećerazrednih političara u Crnoj Gori. Niko kao oni nije vrijedan pri trudu da svaki svoj posao završe dobro, odgovorno i na vrijeme. Oni najviše i griješe jer im je stalno na pameti kako da pogode što njihov šef misli. Kad su takvi, vidi se da nijesu prebistri, pošto što se više trude - više i griješe. Kada bi njihove vođe trebalo žaliti, prvo bi ih trebalo žaliti zbog ovakvih pomagača. Jedan od ovakvih političara je naročito upadljiv, jer se toliko trudi da je postao i zabavljač. Mnogi od takvih nijesu prevazišli ulogu kremastera, ali pošto je ta uloga PER SE, neka im je međusobno sa srećom.
Takvi političari umnogome i nažalost utiču, pored ostalog, i na suštinsko stanje u medijima. Oni predlažu i donose zakone. Kad novinari i mediji neće da budu samostalni i sami određuju svoja pravila kroz profesionalan rad, određivaće im to oni – trećerazredni političari!
Zahvaljujući krizi morala, koja je evidentna u svim oblastima života, a za rezultat ima nemoralno novinarstvo, imamo i gnusne afere: zloupotreba đece, aferu S.Č., vehabijsku aferu, kamera-afere (u pantalonama ili pod suknjama), telefonske i mnoge druge, zaboravljene i nezaboravljene. Nemoguće je znati što je istina, a što nije. Znate jedino da ako što čujete, ne smijete vjerovati, jer je laž postala beskonačni katalog životarenja (ili životinjarenja). Što vam informacija djeluje uvjerljivije, to je sumnjivija. Eto dokle smo došli. Danas su glavni krivci za ovo stanje opozicija i njene vođe, a naročito jedan iz delirijumskih dimenzija - nekad dobar, a danas najgori opozicioni čelnik.
Od takvih ponašanja svi imamo štetu. Međusobno opravdanje nalaze u tome što oni "nijesu prvi počeli", pa pozivaju vladiku Rada da im svjedoči da je: „zlo činjeti od zla braneći se, tu zla nema nikakvoga“. Mogu biti sigurni da bi vladika Rade za ovo danas rekao: zlo činjeti i zlo povećavati, tu dobra nema nikakvoga.
Još nešto: novinare ne smije niko da bije!?! Možda prebolećivo zvuči, ali ne bi li se trebalo reći da ni druge ne smije niko da bije - ukoliko se sa ovim slažu novinari? Naime, ne bi trebalo ni novinari da biju nas, uskraćujući nam istine, navodeći nas na laž i zatvarajući nam prozor u svijet. Najteže sankcije su mentalne sankcije. Pa, eto, čak i ako novinari hoće i dalje da biju svoje čitaoce, neka nastave i neka znaju da dobrim dijelom biju sebe i svoje potomke. Svejedno je osjećaju li danas bol ili ne.
Poslije mnogih domaćih afera, opozicija, pojedine nevladine organizacije i pojedini mediji žele da uvedu cenzuru medija što je napredovanje u nazadovanju. A, nedavno je cenzura medija po njihovoj želji ukinuta. Začudo ili ne, oni što su manji dio vlasti već 17-tu godinu, hoće to isto! To je kao kada bi građanin, koji je nedavno izašao iz zatvora, tražio da ponovo ide u zatvor - jer ne želi više da bude slobodan ili se boji samog sebe (za slučaj da, ne daj Bože, postane dio vlasti)?! Ili se to traži zbog nade da će jednom osvojiti vlast, pa hoće da im ta vlast bude apsolutna uz pomoć cenzure medija!?
Suština, koja se - po običaju - kod nas ne vidi, ponovo je u tome da se ne razlikuju uzroci od posljedica.
Opozicija, nevladine organizacije, pojedini mediji i onaj manji dio vlasti, ne vide da na taj način trče u krug. Kao da hoće da uhvate vlastiti rep, a ne mogu ga stići. Pretpostavimo da je rep toliko dug, pa da ga i stignu - s obzirom da je njihov, kad ga stignu moraju ga i puštiti. A što je još važnije, REP je, kako po nastanku, tako i po opstanku - posljedica, a ne uzrok. Time se, po obavljenom poslu, nađeš - umjesto na kraju, opet na početku.
(Nastaviće se )
