„Ubjeđenja su veći neprijatelji istine od laži“ (Fridrih Niče)
Poznata beogradska istoričarka Branka Prpa, govoreći o falsifikovanju u srpskoj istoriografiji, iznosi stav da srpski istoričari malo ili veoma malo krivotvore istorijske činjenice, već da ih selektivno koriste. Iz tako selektivnih podataka daju se konkluzije u željenom pravcu, pa njihove tvrdnje izgledaju utemeljene na činjenicama. U ovu grupu istoričara ne ubrajam pseudoistoriju čiji su korifeji Jovan Deretić i Olga Luković – Pjanović, jer je bespredmetno pisati o toj vrsti fantamazgorija i gluposti.
Mada, što piše profesor Radivoj Radić u svojoj studiji „Srbi pre Adama i posle njega“, ne smije se zanemariti uticaj koji proizvode na široki auditorijum. Nego, da se vratimo onome što je poenta ove priče. Dobar pokazatelj selektivnog korišćenja artefakata je odnos srpske istotiografije prema istoriji Crne Gore. Sve ono što crnogorski istoriografi, utemeljeno, navode kao nesporne činjenice, dokumentovane artefaktima iz istorije Crne Gore, srpska istoriografija zaobilazi poput poznate kragujevačke kiše. Činjenica da su srpske naučne elite slabovide na mnoge činjenice čini ih, htjeli ne htjeli, saučesnike političkih projekata koji ne spadaju u prihvatljiva ponašanja u međunarodnim odnosima. Navešću podatak da se u srpskoj istoriografiji uopšte ne razmatraju pravni i etički zločin tzv Podgoričke skupštine i nasilje koje je slijedilo tu nazovi skupštinu. I na godišnjicu Podgoričke skupštine lakonski se konstatovalo kako je tim činom narod Crne Gore izrazio želju da živi zajedno sa „bratskim“ narodom. Pored toga što u arhivama glavnog grada Srbije postoji sijaset dokumenata koji opovrgavaju takve tvrdnje, ne postoji volja da se istraži taj period istorije koji nikako ne spada u časne periode srpske istorije. No nije mi namjera da se bavim istoriografijom, već sam želio da prikažem kako je moguće izborom informacija djelotvorno uticati na nečije mišljenje, stvarajući tako ubjeđenje koje je poslije teško dekontamirati bilo kakvim činjenicama. Zar nije, npr, groteskno da u Crnoj Gori mnogi i danas misle da su potomci lika sa slike Uroša Predića i goblena.
Selektivno prikazivanje istorije: Čitav ovaj moj uvod je u funkciji pokazivanja kakvo dejstvo na stavove može imati selektivno prikazivanja istorije, sa namjerom da napravim refleksiju na današnje vrijeme, takođe sa nedostatkom imuniteta na falsifikovanje događaja iz sadašnjosti selektivnim iznošenjem informacija. Posljednji događaji u Ukrajini pokazali su svu zatrovanost medijske scene Srbije, a samim tim i medijske scene u Crnoj Gori, koja, ne znam zbog čega, vjerno slijedi i prenosi ono što serviraju mediji u Srbiji. U jednim novinama u Crnoj Gori pojavio se tekst Bernd Johana sa naslovom „Dopstojanstvena revolucija u Ukrajini“. Reakcije čitalaca su već viđeno. Listom su se ironično odnosili prema sadržaju teksta, ubjeđeni, ko zna zašto, da oni raspolažu istinom i da su imali sve informacije, da ne kažem činjenice, o tome što se događalo u glavnom gradu Ukrajine. O događajima u glavnom gradu Ukrajine su snimljene mnogobrojne dokumentarne emisije koje, kroz izjave učesnika i hronološko praćenje događaja, dokumentovano govore o tome kako je organizovan bunt na Majdanu. Čak se nije pojavio nijedan Tim Džuda da objasni kako je neko sa strane finansirao događaje u Ukrajini. Veliki broj čitavih porodica, od baba i đedova do unuka, je učestvovao u protestu. Svejedno, za većinu srpske i crnogorske javnosti oni su bili nevidljivi. Viđeli su samo ukrajinske fašiste, koji su nesporno učestvovali u nasilju na Majdanu. Kao neko ko je bio ispred Savezne skupštine 5. oktobra 2.000. u Beogradu bio sam svjedok ko je sve učestvovao u tom skupu. Pored mene su prolazili ljudi naoružani otetim kalašnjikovima sa znamenjima na sebi koja ne pripadaju nečemu što smatram demokratskim i antifašističkim tradicijama. Ipak, danas se mitologizuju ti događaji kao trijumf demokratije, što jedino pije vodu u činjenici da je svrgnut jedan sumanut režim. Još mi jedna paralela pade na um. Sa istom nezainteresovanošću za sudbinu neSrba na teritorijama nekadašnjih SAO krajina, javnost Srbije i Crne Gore se odnosi prema sudbini Ukrajinaca, stanovnika Krima i Donjecke oblasti.
Putin kao simbol: U Srbiji i Crnoj Gori, Rusiju da ne pominjem, se produkuje mišljenje da zemlje koje se graniče sa Rusijom nemaju pravo na izbor kojim putem žele da idu. Oprostite mi, ali za mene je potpuno iščašeno da ja, pod uslovom da živim u susjedstvu Rusije, nemam pravo koje ima, recimo, stanovnik Poljske? Ne mogu da dokučim odakle se crpe takve ideje diskriminacije ljudi po mjestu življenja? Ko je to „žrtvovao“ okolne narode Rusije i proglasio ih vojnopolitičkom sferom Rusije? Zašto zemlje koje vide budućnost u evrointegracijama ne vide u Rusiji svoj prosperitetni put? Je li Zapad zbog toga kriv? Koji su razlozi da Rusija razvojem svog društva ne učini rusko društvo privlačno svakome, nego golom silom i ekonomskim ucjenama uskraćuje pravo okolnim narodima da odlučuju o sebi?
Oni koji ne vjeruju u fer uslove pripadaju onima koje ništa ne može zadovoljiti i kojima su izbori i u svojoj zemlji vječito „pokradeni“. Nesposobni da objektivno sagledaju inferiornost onoga što se nudi kao alternativa. I, kao neko ko smatra da je demokratija jedini prihvatljivi model društva, ne mogu biti pristalica „usrećitelja nacija“. Nikada nijesam predsjednike Amerike doživljavao idolatrijski, čak štoviše, sem Obame, nemam dobro mišljenje o američkim predsjednicima posljednjih četrdesetak godina. Sjećam se da sam kao mladić simpatisao Džimi Kartera, ali ne zbog njegovog političkog djelovanja, već zato što je nosio majce sa natpisima Outlaws i Allman Brothers Band, koji su bili njegovi i moji omiljeni bendovi. Američki sistem je lišen samovolje predsjednika. Samim tim se gnušam idolatrije prema ruskom predsjedniku Putinu i ponižavajućem poltronstavu na koje su mnogi spremni.
Reakcija Zapada: Poražavajuća je činjenica ponašanje elita u Srbiji i u, nešto manjoj mjeri, u Crnoj Gori koji trenutnu situaciju u Evropi posmatraju kroz ružičaste naočare. Svaka malo dublja analiza pokazuje da se svijet, po ko zna koji put, nalazi na prekretnici. Već je izlizana od upotrebe tvrdnja da Srbija i Crna Gora nijesu razumjele realnost nakon rušenja Berlinskog zida. Očigledno je da ni sada ne postoji razumjevanje da se danas odlučuje o budućnosti i jedne i druge države. U međunarodnim odnosima vam niko neće sasuti istinu u lice, to se ne smatra diplomatski. Recimo, niko vam neće reći da morate biti dio NATO da biste ušli u EU. Bilo bi to vrlo nepopularno za onoga ko bi vam takvo nešto rekao. Ali će vam reći da vaša država mora biti bezbjedno mjesto, sa bezbjednim granicama i sigurnim kapitalom.
A kako vi možete ubijediti EU da ste postigli sve to? Pa na isti način na koji su sve tranzicione zemlje to uradile. Pripadam generaciji kojoj se već odavno smučila „originalna“ rješenja kojima smo bili vječito podvrgavani. Umjesto da poštujemo iskustva drugih i da ih slijedimo, vječito smo skloni izmišljanju nekakvog „trećeg puta“. A stvari su više nego očigledne. U Evropi je napadnuta suverena zemlja, oteta joj je teritorija i pokušava joj se oteti još jedan dio teritorije od strane susjedne zemlje. Posljednji takav slučaj u Evropi izazvao je svjetski rat prije nešto više od 60 godina. Evropa nije mjesto đe se takve stvari mogu događati bez katastrofalnih posljedica.
Režim Putinove Rusije, izgleda, nije očekivao reakciju razmjera kakve su se desile, ubijeđen da će prevladati energetska pragmatičnost. Na sreću, zapadni svijet je shvatio da se suočio sa opašnošću od jednog diktatorskog sistema sa imperijalnim nabojem, koji pokušava da, po šablonizovanom scenariju, vrati „nekadašnji sjaj“ i „ispravi istorijske nepravde“, počinjući to, neorginalno, „oslobađanjem“ svojih sunarodnika po okolnim zemljama. Prvo Ukrajina, a onda, vjerovatno, Gruzija, J. Osetija...
Projekat rusifikacije: Staljinov projekat rusifikacije SSSR-a preseljavanjem Rusa po drugim republikama, postao je osnov za stvaranja neke nove imperije. Bilo kako bilo, u svijetu, naročito u Evropi, se stvorila jedna nova geopolitička realnost u kojoj nije moguće biti malo na jednoj, malo na drugoj strani. Nanovo je došlo vrijeme strateškog opredjeljivanja. Crna Gora (i Srbija) ima istorijsku odgovornost u izboru puta. Za mene je to lažna dilema. Kao neko ko je svjestan ubjeđenja na prostorima na kojim živim očekivao sam da se ta odluka zamagljuje emotivnim i etičkim dimnim bombama jer racionalno opredjeljenje je više nego očigledno. Ali sam uvijeren da niko od njih, u privatnom životu, neće dati otkaz u firmi koja je stvorena bez kapi znoja. Neće ga na to natjerati etički problematičan vlasnik firme.
Na isti način, Crna Gora (i Srbija) se moraju odnositi prema sopstvenim interesima, lišeni patetičnog moralisanja o međunarodnoj pravdi, o kojoj svako razmišlja na osnovu sopstvenih ubjeđenja. Ne biraju se vlasti da bi se bavile interesima drugih država već sopstvene države. Zar Crna Gora (i Srbija) treba da zanemari sopstvene interese i postane moralna savjest čovječanstva pored takvih kolosa demokratske tradicije i kulture poput Engleske, Francuske, Italije, skandinavskih zemalja... Ko je to namjenio nejakoj Crnoj Gori ulogu etičkog žreca. Crnoj Gori u kojoj je malo onih koji se nijesu ogriješili o etičke norme. Ko to hoće od Crne Gore da napravi laku metu hegemonističkih aspiracija, pokušavajući da podmetne kukavičje kinder jaje nekakve neutralnosti, sa nagaznom minom u njegovoj unutarašnjosti. Da proglašenje neutralnosti obavezuje potencijalne agresore, sve bi zemlje svijeta tim putem otklanjale prijetnje svojoj državi. I da ne živimo u svijetu sveopšteg nepoštovanja međunarodnog prava, neutralnost će vam drugi poštovati samo ako vam je garantuje neki veliki i moćan autritet.
Ima li NATO alternativu: Držim da Crna Gora nema alternativu članstvu u NATO, koji je najveća moguća sigurnost za teritorijalnu cjelovitost Crne Gore (jednom sam u šali rekao da iznad NATO ne postoji veća garancija do jedino Bog, pod uslovom da postoji), sa zanemarljivim troškom u odnosu na ono što bi bio trošak Crne Gore u izgradnji respektabilne vojne sile. Čitav budžet Crne Gore ne bi bio dostatan za igradnju armije sposobne da odbrani Crnu Goru, uz obavezno služenje vojnog roka svih starijih od 18 godina, uključujići oba pola. To su realnosti savremenog vođenja rata. Neću pominjati eventualnu moguću kolaboraciju kao vrlo realnu opciju.
Ne mogu a da se ne osvrnem na većinski odnos crnogorske javnosti prema USA. Izuzev kolateralnog bombardovanja Crne Gore na razmeđi milenijuma, ne vidim da je Amerika igrala lošu ulogu, kad je u pitanju Crna Gora, kroz njenu istoriju. Dobro, moguće da možemo govoriti i o kontroverznom savezničkom bombardovanju crnogorskih gradova tokom Drugog svjetskog rata, mada je tu vodeću ulogu igrala Velika Britanija i mada ciljevi nijesu bili crnogorski građani. Znam da je tako IN kritikovati političku i vojnu ulogu Amerike u svjetskim razmjerama. I sam sam ubijeđen da je mnoge akcije preduzimala bez potrebnog legitimiteta i uz sumnjive dokaze kao povod za preduzimanje tih akcija. Ali mi nije jasno zašto ne postoji adekvatna kritična vizura kad su drugi u pitanju? Ima li išta očiglednije od ruske agresije na Ukrajinu? Naravno, bez navijačkih strasti. Čak i da je problematična pobuna na Majdanu, sve je moglo biti riješeno demokratskim izborima. Ne sjećam se da je neko ovlastio Rusiju da se bavi unutrašnjim stvarima Ukrajine?
Mada svako sa zrnom soli zna da se ne radi o tome. Potpuno je nejasno zašto se apstrahuje da je Amerika ipak baštinik vertikale od Tomasa DŽefersona do Eleonore Ruzvelt. Američka Deklaracija o nezavisnosti je i danas inspiracija mnogih u borbi protiv nasilja i ugnjetavanja, kao i pravu svakog čovjeka da živi dostojanstveno, u slobodi, raspolažući svojom svojinom i plodovima rada. Maršalov plan nakon Drugog svjetskog rata, osim što je bio izdašna finasijska pomoć Evropi, nosio je sa sobom i te poruke. Samo ideološko sljepilo može predviđeti da je američko društvo oduvjek bilo konfliktno društvo u kojem su se, kroz borbu, stvarali standardi ljudskih i radničkih prava. Upoređivati američko društvo sa skorojevićkim diktaturama nije umjesno. Nesporno je da se manipuliše sa američkim javnim mnjenjem, ali je i nesporno da je javno mnjenje veoma važan faktor koji političke elite u Americi moraju uzimati vrlo ozbiljno. Za razliku od skorojevićkih diktatura.
Zato Amerika nikada nije intervenisala protiv demokratskih zemalja, jer to, naprosto, ne bi mogla objasniti svom javnom mjenju. Sa druge strane Crnogorci su nekako zaboravili da je jedinu podršku nakon 1918. Godine Crna Gora imala od Amerike i američkog predsjednika Vudrou Vilsona. Krajem 1918. godine, održani su u Njujorku Crnogorski dani sa podizanjem crnogorske zastave na Kip slobode. Istina je da je Amerika popustila pod pritiskom Engleske i, naročito, Francuske, prihvatajući njihovu težnju za stvaranjem nove države južnih Slovena, ali je i zahtjevala da se crnogorski narod naknadno izjasni o svojoj autonomiji. Što se to nije desilo, djelom su zaslužna je i lagana pacifikacija crnogorskog naroda. Još jednom je Amerika imala ulogu u političkoj sudbini Crne Gore, ovaj put presudnu. Svima je poznato djelovanje Sedmog bataljona, koji je formiran kao instrument represije po političkom planu Slobodana Miloševića, sa ciljem pokoravanja Crne Gore. U te svrhe poslužila je intervencija NATO-a 1999, kada je mobilisan rezervni sastav u Crnoj Gori. Iz mnogobrojnih dokumenta i svjedočenja o prijetnjama Ričarda Holbruka i ostalih američkih predstavnika, potpuno je jasno da se to nije desilo iskjlučivo zbog prijetnji kopnenom intervencijom u Crnoj Gori. Za mene to jeste presudan momenat u crnogorskoj istoriji, jer sam ubijeđen da bi, u suprotnom, 21. maj bio nedosanjan san. Mogu se složiti sa mnogima koji su razočarani sa dostignućima Crne Gore u posljednjih osam godina, ali je nesporno da Crna Gora sama odlučuje o svojoj budućnosti i da ima šansu da izgradi pristojno društvo i modernu, efikasnu državu. Ako ništa, sami smo odgovrni za posljedice.
