Samo Podgorica ima 190 kladionica, ali i 38 automat klubova sa 497 automata.
Kladionice neprekidno obogaćuju svoju ponudu, pa imamo i 108 terminala, od čega ih je u Glavnom gradu 23. (Riječ je o računarima za klađenje uživo kojima, kako poznavaoci objašnjavaju, raspolaže svaka bolje opremljena kladionica.)
Pored svega navedenog, Crna Gora ima i 108 ruleta sa 663 uplatna mjesta (u Glavnom gradu ih je 28 sa 179 uplatnih mjesta), šest kazina, kao i deset tombola zatvorenog tipa.
Zaista, impresivna ponuda na oko 650 hiljada stanovnika!
Kako tvrdi direktor Uprave za igre na sreću, Marko Ćulafić, više od 50 odsto crnogorske punoljetne populacije “zabavlja” se “raznim izazovima” ove, kako je nazvao, “igračke industrije”, dok se aktivno kocka između 35 i 40 odsto punoljetne populacije u Crnoj Gori.
Dobra je to zabava u aktivnoj kocki. Zaista, dobra je “zabava” od koje pucaju porodice.
Ćulafić nije pogriješio - ova je djelatnost po nomenklaturi djelatnosti svrstana u zabavu i rekreaciju!
Dalo bi se zaključiti da izuzetno veliki dio naše odrasle populacije voli da se “zabavlja”, ali i da nam je “igračka industrija” razvijenija od bilo koje druge. Što reći, teška industrija i svaka druga nam je potonula, ali zato igračka cveta, pravi visoke prihode, ove godine su duplirani u odnosu na prošlu, i prati sve moderne trendove. S obzirom da je i letimični pogled u unutrašnjost ovih objekata čija je ponuda zaista impresivna, dovoljan da se shvati da je riječ o prevashodno muškoj zabavi, dolazimo do zaključka da je njen potencijal nedovoljno iskorišćen, sve dok žene imaju pametnija posla od podlijeganja ovim izazovima.
Ta se aktivnost zvanično zove “igre na sreću”. Što zaključiti osim da Crnogorci vole, čak obožavaju, da se igraju srećom. Toliko, da tom igrom ugroze sreću i svoju i svoje djece i cijele porodice. Neka se rulet zavrti! Još je samo ruski preostao.
Klađenje, “igre na sreću”, ruleti, automati, onaj su najniži zajednički imenitelj oko kojeg se slažu Crnogorci svih nacija i vjera, svih političkih ubjeđenja. To su mjesta gdje se okupljaju i nezaposleni (čista misterija od kojih para), i doktori i umjetnici i ministri. Najdemokratskija moguća zabava za najšire narodne mase. A koliko su se tek znanja “produbila” – od druge kineske do treće škotske lige... Kakav spoj – intelektualna zabava u kojoj se vrte milioni eura! (Za ovu godinu procijenjen je obrt od oko devet miliona).
Ova je industrija u punom usponu i ne pokazuje ni najmanje znake zamora. Štaviše. Prema Ćulafićevim riječima, tokom posljednjih godina zabilježena je ekspanzija igara na sreću, uvođenje novih vrsta igara, globalni kanali distribucije, a davanjem visoko motivacionih dobitaka, povećanjem broja lokacija za priređivanje igara na sreću povećala se i dostupnost igara.
Pa kako kritikovati nešto što je od koncesionih naknada u prvih devet mjeseci ove godine donijelo 6,13 miliona eura, što je 55,8 odsto više nego u istom prošlogodišnjem periodu??
Ćulafić pominje samo punoljetne građane Crne Gore. A koliko je maloljetnika u njima, pogotovo u automat klubovima, koji su prilično dobro raspoređeni u blizini osnovnih i srednjih škola, izgleda da niko ne zna. O tome koliko je džeparaca i para za užinu otišlo u ove automate, može se zaključiti po broju osnovaca i srednjoškolaca koji se sa školskim ruksacima mogu zapaziti u njima. Uostalom, u Crnoj Gori je oko 160 osnovnih škola na 500 kladionica, pa ne treba sumnjati da automat klub predstavlja pravo i adekvatno predvorje u ovoj neravnopravnoj bici ponude i potražnje.
“Kompulzivno kockanje, kockanje maloljetnika i zaštita igrača podložnih zavisnosti jesu ozbiljna pitanja. Zato svi akteri igara na sreću, država, priređivači i igrači, treba da preuzmu svoj dio odgovornost i da zajedno pronađu najbolja rješenja u cilju otklanjanja negativnih posljedica i rizika koje igre na sreću potencijalno imaju”, zaključio je Ćulafić.
Zaista, izazovna teza. Zašto bi priređivači brinuli o negativnim posljedicama za sreću pogubnih i opasnih igara na sreću? Po njih su posljedice više nego pozitivne. Uostalom, kao i za državu, koja je i dala podsticaj za cvetanje kladionica na svakom koraku, limitirajući njihovo otvaranje na nekih 100 metara udaljenosti od škole, kao da se pored njih ne prolazi na putu do nje i iz nje?
Igrači da preuzmu svoj dio odgovornosti? Biće da su je već prihvatili, sa potpunom sviješću, barem punoljetni, o kojima baratamo procentima.
Uostalom, kako ukloniti negativne posljedice uz ekspanziju i potpunu liberalizaciju samog uzroka?
Malo po malo, svi ćemo biti u ovoj igri, koja se zove “na sreću”, posredno ili neposredno, dok je jedino važno da se para obrće.
G. BOROVIĆ
