Polazeći od repertoara crnogorskih festivala i pozorišta u protekle nepune dvije godine, možemo reći da su granice među državama regiona, praktično, nestale. Sve je više koprodukcija – „miješaju“ se teatri, reditelji, glumci, scenski radnici, producenti... Da li su takvi poduhvati pravi odraz aktuelne pozorišne produkcije ovog prostora i koliko su zbilja – ambiciozni projekti, razgovaramo sa predavačem univerziteta iz Velike Britanije, SAD, Italije, Španije, Brazila, Argentine, Bugarske, Rumunije, Poljske, bivšim prvim čovjekom zagrebačkog Teatra ITD i Međunarodnog kazališnog festivala mladih u Puli, i selektorom Međunarodnog festivala malih scena u Rijeci, autorom stručnih naslova i nagrađivanih drama.
-Mislim da je sve manje novaca za neke velike ambicije. To je činjenica. S druge strane, neke izvedbe na nezavisnoj sceni su jako zanimljivi
pokušaji i projekti. Na žalost, kada govorimo o regionalnoj situaciji, države ne prepoznaju važnost tih eksperimentalnih, inovativnih praksi. Barem po onom što ja znam od prijateljica i prijatelja u Hrvatskoj, na nezavisnoj sceni jedva preživljavaju u smislu samostalnog procesa rada, a upravo iz tog pravca dolaze izuzetno uzbudljive i zanimljive stvari.Ovako dr Darko Lukić, teatrolog i profesor na fakultetima i maakademija u Hrvatskoj, Srbiji i BiH, govori o savremenoj pozorišnoj sceni i produkciji zemalja na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Ekonomska kriza sve je uzdrmala, neki temelji su se urušili, a drugi su trajno oštećeni. Kriza je postala i sastavni dio umjetnosti. Ona je tema, uzrok, posljedica – i svakodnevica s kojom i producenti i kritičari gledaju na domete savremene umjetnosti. Iz takvog okruženja, danas pomalo bojažljivo posmatramo budućnost, nadajući se da novac za kulturne projekte neće nestati zauvijek ili barem da neće nestati baš preko noći. Na ono što se, ipak, može desiti podsjeća nas sagovornik Portala Analitika, navodeći kao primjer sve manji broj opera u Italiji.
-Italija, koja ima operu kao svoj nacionalni brend, iz financijskih i ekonomskih razloga zatvara operne kuće! I u Njujorku je zatvorena Siti opera (New York City Opera) koja je godinama bila dobro finansirana i sponzorirana od bogatih mecena. Očito da za stare, tradicionalne, skupe oblike teatra više nema puno prostora. Zato će još samo mali broj nacionalnih teatara opstati, kao institucije i kuće. Drugi će, jednostavno, morati da se prilagođavaju, prije svega - otvaraju prema novim pravcima, novim načinima izvedbe, da koriste razne druge prostore, druge mogućnosti: od škola do napuštenih fabrika, biblioteka, alternativnih prostora. U tom smislu treba dobro osluškivati što radi nezavisna scena.
Budućnost na sceni i oko nje: Vratimo se za trenutak na početak: ako smo svjedoci sve većeg broja regionalnih koprodukcija, da li je to dobro ili loše za privlačenje veće finansijske podrške, ali i za privlačenje brojnije publike?
-Mislim da od koprodukcija može biti samo koristi, i to višestruke. Prvo, ulaže se sa više strana novac, pa je moguće doći do većeg budžeta. Zatim, dolaze umjetnici iz različitih prostora i svako donosi svoja iskustva, znanja. Razmjenom se stvaraju nove vrijednosti. Publikama je mnogo zanimljivije vidjeti nove ljude, neka nova lica u tim projektima. I, naravno, sa svime time se širi tržište: nemate više samo jednu, realtivno malu sredinu u kojoj predstavljate projekat, već se on predstavlja u više zemalja, na više različitih mjesta i time se otvara prema većem broju publike. Mislim da su te koprodukcije budućnost i da su izuzetno korisne, da donose veliku, veliku korist svima koji se bave.
Svjesni smo i da su koprodukcije nerijetko skupi projekti, čije buduće igranje podrazumijeva usaglašavanje mnogih repertoara pozorišnih scena u različitim krajevima regiona. Na pitanje – kako održati kontinuitet igranja takvih predstava, Lukić kaže:
-To je veliki produkcijski izazov. A za to treba koristiti školovane, profesionalne producente. Studije produkcije postoje u Crnoj Gori, i u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Makedoniji. Cijela regija ima studije produkcije i školovane producente koje mora koristiti upravo kod ovih složenih projekata - da to čisto i profesionalno odrade. Kao što ste rekli: potrebno je uskladiti veliki broj različitih faktora: slobodnog vremena, transporta, putovanja, novca, organizacije vremena... Producenti su ljudi koji su školovani da to rade i kojima se, na žalost, ne daje dovoljno prilike da svoje znanje pokažu. Mislim da se njima mora omogućiti da to u budućnosti naprave.Izumiranje kritike: Činjenica, školovanih producenata imamo i dio njih se već pokazao u dobrom svjetlu. A kada je riječ o školovanom, odgovarajućem kadru, moramo se osvrnuti na kritiku. Takav kadar postoji, ali teško da je pozorišna kritika u regionu vidljiva poput pozorišne produkcije.
-Na žalost, ne postoji pravo školovanje za kritičare. Bilo bi logično da kritičari dolaze sa studija dramaturgije ili komparativne književnosti i teatrologije. Iz mog iskustva, ljudi koji završavaju te studije rijetko se počnu baviti kritikom. Posao kritičara, zapravo, sve više na neki način izumire u mainstream medijima, jer ti mediji nemaju interesa za ozbiljnu kritiku. Niti joj daju prostora, niti joj daju minutažu, niti joj daju novinski prostor, niti to dobro plaćaju. Ono gdje se kvalitetna i dobra kritika još uvijek može naći je internetski prostor - portali i blogovi na kojima možemo pročitati zaista dobre kritičke osvrte. U dnevnim novinama i informativnim emisijama radija i televizije, usudio bih se reći, skoro da i nema više relevatne umjetničke kritike – ističe Lukić.
Dragocjenosti Crne Gore: U zemlji kao što je Crna Gora, gdje mali broj teatara ima kontinuiranu produkciju i izvođenja tokom godine, kritičari ipak postoje. Ipak, pitanje koje smo postavili našem sagovorniku je u skladu sa domaćom krhkom umjetničkom scenom: Da li su kritičari na pravi način podrška razvoju pozorišne umjetnosti u Crnoj Gori, ili su oni ti koji ga „koče“?
-Kritičari su, u svakom slučaju, korisni i moraju biti podrška. Nema smisla njihovo postojanje ukoliko nisu podrška. Čak i onda kada kritiziraju, kada su nezadovoljni - njihova kritika može pomoći da stvari budu bolje. Kada je Crna Gora u pitanju, ja sam iskreno oduševljen časopisom Gest, koji je jedan vrlo ozbiljan teatarski časopis. Svi znamo koliko je danas teško imati stručne, uskospecijalizirane časopise u područjima bilo koje umjetnosti, koliko je to skupo, koliko muke, truda i entuzijazma to zahtijeva. To nije komercijalni časopis, nije tržišno isplativo, jer se ne pravi brzo i lako. Ali, činjenica da postoje takvi časopisi, da postoji stručna infrastruktura - mislim da je to dragocjeno – odgovara on.
Prema njegovim riječima, Crna Gora nije „mala“ u pozorišnom, ali ni u umjetničkom svijetu. Naprotiv, puno je pozitivnih primjera po kojima je Lukić izdvaja, u odnosu na ostale zemlje regiona.
- Ono što primjećujem u Crnoj Gori jeste da je scena jako dinamična. Stalno se otvaraju novi studiji, pojavljuju se nove teatarske grupe. FIAT se ponovo pojavio kao festival, postoji i ovo Bijenale crnogorskog teatra, pa i časopisi, portali. Postoji, jednostavno, ta dosta živa, dinamična scena. Čini mi se i da Fakultet dramskih umjetnosti - ali i Muzička akademija i Fakultet likovnih umjetnosti - na Cetinju proizvode neke nove, dolazeće generacije, ljude koji traže svoje mjesto. A čini mi se, koliko ja imam informaciju, da institucionalno – univerziteti i Ministarstvo kulture – zaista pomažu tim ljudima da dobiju prostor, da se oglase, da pokažu što znaju. Dakle, izgleda da je situacija dosta dobra. Pogotovo to što Crna Gora na neki način pokušava, što mislim da je jako dobro, da poveže kulturu, turizam i istorijsku baštinu na jedan vrlo moderan način. A to je nešto što onda može dodatno pomoći sve tri umjetničke oblasti da se razvijaju – zaključuje dr Darko Lukić.
Kristina JERKOV
Foto: Ivana BOŽOVIĆ
