Postoje i dalje građani Crne Gore kojima je državnost Crne Gore stalna i najveća briga, znajući da to nije i ne može biti i jedina velika briga. Zato sva događanja (naročito politička) gledamo iz ugla dobra državnosti Crne Gore. Bez tog dobra Crnoj Gori nema dobra niti nama u njoj. Bez državnosti Crna Gora bi bila imaginarna NEOPALESTINA a svi mi u njoj NEOPALESTINCI.
Postoje i oni drugi kojima je takođe država Crna Gora najveća briga, ali samo zato - što postoji kao država. Ne treba sumnjati da oni za ukidanje crnogorske državnosti ne čekaju povod već samo priliku i ponovnu, veliku i nesebičnu pomoć iz komšiluka odakle je dolazila indirektno i direktno već 200 godina, zatim bi udruženo udarili po Crnoj Gori po svim nivoima iz svih pravaca. Zato im ne odgovara ekonomska, bezbjedonosna, socijalna i bilo kakva stabilnost države Crne Gore. U međuvremenu, rade koliko mogu pripremajući teren za takvu poziciju i bore se i milom i silom i ucjenama i svim što im se nađe pri ruci i u glavi u kojoj izgleda postoji i „fabrička greška“. Formirati vlast sa takvima, od čije bi volje bilo šta u državnom smislu zavisilo, nije ništa drugo do pitanje pameti ili časti. A šta reći o pokušajima za formiranje izvršne i zakonodavne vlasti sa njima kada u odnosu na njih predstavljate manjinu ili značajnu manjinu. Ništa lijepo u svakom slučaju. Međutim, pozvati takve u vlast u određenim uslovima, kao znak dobre volje, moguće je pa čak i potrebno, radi izgradnje saživota svih u Crnoj Gori. Samo to, i od toga za sada ništa više, ali i to pod uslovom da oni prihvataju osnovno i glavno načelo crnogorske državnosti u crnogorskom Ustavu po svim već definisanim ustavnim pitanjima. Uz to, u toj vlasti oni ne smiju preći učešće koje imaju izborima potvrđeno na nivou ukupnog izbornog rezultata.
Crnogorski izazovi: Crnu Goru smo dobili na glasačkom listiću prvi put od njenog postojanja. Sa tim se ne smijemo igrati ni po koju cijenu a kamoli zbog vlastoljublja. Oni za sad osporavaju sve crnogorske vrijednosti, od elementranih, do Ustava. Oni ne priznaju Ustav i zato neće da uđu u izvršnu vlast, što im je jedini uslov. Nijedan razvojno-investicioni projekat u Crnoj Gori za njih nije dobar, i svi ino-partneri su u nepoštenom dosluhu sa vlašću u funkciji kriminala, krađe, korupcije itd. Dokaze za svoje tvrdnje nude na nivou njihove časne riječi. A riječ kao svaka riječ može kao i čast biti svakakva i nikakva. Čast onih koji su protiv državnosti svoje otadžbine nije svakakva već je - nikakva. Oni za račun neke druge države rade i radili su protiv svoje države, a onaj ko izda svoju državu izdaće i svaku drugu. Zbog toga nijednu ne zaslužuju. Njima su bliži: Bari od Bara, Beograd od Bijelog Polja, Vašington i Moskva od Cetinja ili Nikšića... Njihov karakter poznat je u toj drugoj državi. Oni ih tamo prihvataju samo za jednokratnu upotrebu, što će reći: upotrijebi i baci. Takve naše su gore, nažalost, i ranije imali; znamo ih i mi a znamo im i sudbine. Današnja njihova izdanja takođe bi sve da izdaju od knjiga do države. Lako su prepoznatljivi, kao i njihovo načelo: što gore po Crnu Goru to bolje po njih i njihov cilj.
U tranzicionim periodima i periodima recesije, balkanske prostore prati kriza morala kroz destrukciju i međusobno izraženu mržnju. Sve u životu tih država i njihovih građana postaje politika kroz volju političara. Političari su danas nažalost često oni koji su promašili svoju profesiju. Sa sigurnošću možemo jedan dio opozicionih političara prepoznati po oskudnom opštem znanju i ograničenoj inteligenciji bez obzira na stepen obrazovanja, dok oni o sebi misle da su sveznalice. Kao da je na njih mislio Molijer kada je rekao kako je: „Učeni glupan gluplji od glupaka neznalice“.
Patriotizam je ono što pripada kao primarno obilježje onima koji su zabrinuti za crnogorsku državnost, a petokolonaški moral pripada ovima drugim koji će se u onome drugome i prepoznati. Prvi kad ostanu sami sa sobom znaju ko su, a znaju to i oni drugi ako kad ostanu sa sobom nasamo i ako se tad dozovu pameti.
Floskuliranja bivših suverenista: Floskuliranja bivših suverenista prema građanima Crne Gore sastoje se u spinovanju i zbunjivanju već zbunjenih ili stupidnih osoba, stupidnih makar za domen politike. Bivši suverenisti, ako ostanu na stranputici svoga puta (a hoće), biće to put njihovog vlastitog političkog samoostvarenja u samoponištavanju. Postaće oni školski primjer kako je sve što zavisi od ljudske pouzdanosti - nepouzdano. Ako bi njihova današnja politička pobjeda bila ostvarena (a neće), ispred takve pobjede morao bi stajati epitet sramotna. Takvu pobjedu sa takvim epitetom imali smo 1989. godine. Još jedna takva politička pobjeda, kad bismo opet pobijedili sami sebe poslije 25 do 30 godina, bila bi neoprostiva. Po Crnu Goru vjerovatno i fatalna.
Zato konačno sasvim otvoreno, jasno i javno moramo kao građani sami sebi reći a na tragu misli ser V. Čerčila. Dakle: Ako nam se desi da ponovimo grešku iz 1989. godine (i par puta ranije) pa ponovo dovedemo državu Crnu Goru pod nož njenih (za sada latentnih) krvnika, greška nam se neće moći oprostiti političkom floskulom kako narod nikad nije kriv i kako je režim kriv. Kada nam neprijatelji države Crne Gore obećavaju dobro u državi Crnoj Gori samo da im predamo potpunu vlast, oni imaju namjeru da nas prevare. Ako to konačno poslije svega ne shvatamo, treba da budemo prevareni.
Naši floskulanti reći će nekima kojima to mogu reći kako je država sa državnim granicama prevaziđena kategorija, kako će odumrijeti, i kako se zbog toga ne treba plašiti za državnost Crne Gore. Takvih država nema niti će ih uskoro biti na planeti. I oni to znaju, a ćute. Dodaće oni kako je patriotizam posljednje utočište za hulje, a to je S. Džonson rekao misleći na patriote koji su „patriote“ motivisani karakterom hulje. Koristeći Makijavelijev materijalistički stav - kako je domovina tamo đe je lijepo - oni će materijalno pretpostaviti ljudskom, ne pitajući za cijenu. To će reći kako je moguće da i majku i đecu biraš po kriterijumu svog ličnog interesa, a ne sudbinskim određenjem. Istina je kao i uvijek samo jedna, što znači da je tvoje u ovom smislu samo ono što je tvoje, a to je ona sudbina i ono određenje koje dobijaš rođenjem, a ne stvar odabira. Istina je takođe da se pojedinac može odreći ne samo majke i đece već i domovine. Postoji tačan naziv za tu vrstu karaktera i morala.
Floskulanti i njihovi drugovi će dalje lupetati kako je crnogorski režim diktatorski režim, pa ga stoga treba mijenjati i to demokratskim činom - glasanjem. A to je još jedan nonsens. Jer u diktaturi takvi kao oni koji ovo pišu ne bi smjeli ni „žvaknuti istinu“ a kamoli koristiti laž u najvećoj mjeri baš protiv čelnika režima koga zovu diktatorom, a režim zovu diktatorskim. Eh, kad bi makar elementarno neznanje ili vrhunska manipulacija mogli da bole, pa da takvi sami sebi traže lijeka. Koliko bi nam svima (uključujući i njih) bilo bolje. Ono što suštinski znači diktatora i diktaturu ne smjenjuje se lako, a svakako ne demokratijom. Ovaj režim poslije 26 godina mogao bi se mijenjati kad bi se imalo sa kim. Ne naravno zato što je demokratski, a još manje zato što je diktatorski. Trebalo bi ga mijenjati zato što je u mnogo čemu dozvolio anarhiju u Crnoj Gori. Najviše u nepoštovanju Crne Gore i njenih državnih obilježja i njenih znamenja. U tome većinski prednjače oni koji bi da ih glasovima posadimo (kao malu đecu) na mjesta koja zauzima ova vlast. Valja podsjetiti da je Crna Gora mijenjala vlast i 1918. i 1989. godine pa je sa prvom promjenom (1918. godine) promijenila i svoju sudbinu na gore – katastrofalno. Zamalo nam se isto nije desilo i kad smo mijenjali vlast 1989. godine. E pa, dosta je toga bilo i za XX i za sve naredne vijekove.
Ćute „demokrate“ o ugroženosti prava pravoslavnih Crnogoraca čija su vjerska prava ugrožena do nivoa najugroženijih naroda na planeti. Naši vjerski objekti zauzeti su već 100 godina klasičnom okupacijom od strane političke strukture SPC i njenog čelnika u Crnoj Gori. Da li je za ugrožena vjerska prava pravoslavnih Crnogoraca zainteresovan bilo ko od nezavisnih medija, nevladinih organizacija, opozicije, nezavisnih intelektualaca, postojeće vlasti itd.? Ili su možda neki od nas neinformisani da su prava crnogorske nacije nevažna prava a nacionalni Crnogorci građani drugog reda u svojoj jedinoj državi Crnoj Gori? Neshvatljivo je da ne postoje ni pokušaji bilo koga za rješavanje ovog nehumanog i nedemokratskog fenomena u Crnoj Gori. Međutim, kada izvode juriš na Crnu Goru i njene institucije sa zastavama raznih boja, raznih ideologija i mnogih ciljeva, uz zloupotrebu radničkog i građanskog nezadovoljstva, evo mnogih da se stave na čelo takvih od kojih naprave gomilu. A od gomile samo gomila. Srpski mitropolit u Crnoj Gori, naočigled svih građana Crne Gore, ove vlasti, „demokratske“ opozicije i drugih, mijenja tradicionalnu arhitekturu i običaje pravoslavne Crne Gore. Srpski mitropolit uvodi sa parama poreskih obveznika Crne Gore moravsko-resavsku arhitekturu po Crnoj Gori, sa ruskim elementima i običajima koji nikad nijesu postojali u našoj državi. Makar kad bi promijenio titulu i prozvao se moravsko-resavski mitropolit na privremenom radu u Crnoj Gori, pa da su stvari i događanja jasni već na samom početku. Takvog i one uz njega nikada ne bi trebalo ostavljati same sa sobom kako bi što manje bili u lošem društvu, jer loše društvo čini loše još lošijim. Ako oni imaju kud i dalje u tom pravcu.
Pogrešna ili moguća politika u XX vijeku: Već više od 100 godina Crna Gora permanentno vodi pogrešnu politiku prevashodno prema samoj sebi. To nije teško uočiti. Međutim, za uočiti koliko je to bilo i u kojoj mjeri je i danas jedina moguća politika treba, pored znanja koje uglavnom nemamo, i solidna količina političke pronicljivosti i objektivnosti. Možda bi se način crnogorske istorije laički mogao podijeliti u pet perioda kroz njenu sveukupnu istoriju sa akcentom na XX vijek. A XX vijek je bio vijek dodatnog utemeljenja i stabilnosti mnogih evropskih država. Njima je po svemu trebala pripadati i Crna Gora. Po svemu sem po svijesti o sebi, što u krajnjem bude najvažnije.
- Prvi period države Crne Gore (gotovo devetsto godina) do XX vijeka, zapravo do 1918.godine, mogao bi se podijeliti na desetine perioda. To vrijeme daje nam pravo da narod i državu Crnu Goru smatramo jednim od starijih evropskih država i naroda, koji je stasavao u svojoj državi.
- Drugi period je početak XX vijeka: period najteže i najsramnije okupacije nad Crnom Gorom 1918.-1941., i okupacija svjetskih razmjera 1941.-1945.godine, u kojima je Crna Gora bila bez državnosti.
- Treći period 1945.-1989.godine u kojem Crna Gora jeste i nije država.
- Četvrti period 1989.-2006.godine - do danas nije utvrđeno što je bila Crna Gora.
- Peti period 2006.-2014.godine - suštinski Crna Gora je država u pokušaju.
Sve vrijeme (1000 godina) u Crnoj Gori, kako god se kao država zvala, živio je jedan malobrojan narod ali slobodarskih, pravdoljubljivih, slobodoumnih i časnih nadzora, koji je svoj dio tereta (često i tuđih) iznio časno u osvit XX vijeka. I tada, umjesto da nam zapuštenim i izranjavanim zbog drugih pruže lijek, ti drugi su nam sipali otrov na najvitalnijim mjestima našeg državno-nacionalnog organizma, praveći od postojećih krvavih rana veće i dublje i još krvavije. A danas imamo one (koji su se u osmanlijsko vrijeme zvali JANJIČARI) koji i dalje misle kako smo tada umjesto otrova dobili melem. Ne vide nesrećnici da i danas krvarimo kao ni to da samo od njih zavisi do kada ćemo. Oni danas nijesu ništa drugo do NEOJANJIČARI jednog drugog centra.
Pravoslavni građani Crne Gore (i ne samo oni) nijesu samo podijeljena „Nacija sa greškom“ (prof.dr Ž. Andrijašević), već su i originalni, neponovljivi, vrhunski, briljantni velemajstori vlastitih zabluda. PER SE.
Čitavog XX vijeka Crna Gora je opčinjena velikim idejama u kojima oće da učestvuje, pa čak i da ih usmjerava, i isto toliko vremena zaboravlja kolika je, kako joj je i šta hoće. Kada u velikim idejama mali hoće bitno da učestvuju, po pravilu oni plate skupe račune za druge. Crnoj Gori se to desilo 1918. godine i zbog toga i bez toga Crna Gora je tada bila predmet potkusurivanja velikih sila i njoj najbližih komšija. Tada su joj scenarijom i režijom vulgarne komike izbora nametnuli jedini mogući izbor: državno nacionalno samoubistvo kroz formu Podgoričke skupštine 1918. godine. Vulgarna komika sastoji se u tome što je već izabrano voljom drugih nazvano crnogorskim izborom. To što je izabrano bilo je suprotno važećem crnogorskom Ustavu iz tog vremena. Savezničke srpsko-francuske snage ušle su kao oslobodilačke snage u savezničku državu Crnu Goru, koja je zbog njih i ušla u rat, i jednu postojeću okupaciju zamijenili neuporedivo gorom i krvavijom sa njihove strane. Oslobodioci su nas oslobodili od slobode i prava na državu i naciju, što je jedinstven primjer u svijetu.
Pritom je vlastiti doprinos protiv sebe tada davao jedan dio Crne Gore, na osnovama srednjovjekovnih zabluda i jeftinih komšijskih purgerskih udvaranja. Ne prepoznajući predatorske apetite mnogih, očekujući konačno na nivou romantike i kakvo dobro za sebe, Crna Gora je izgubila najvažnije i ujedno i jedino što je imala: čast, pravo i slobodu, svoju državu i sve što uz to ide. Desilo se gore i od najgoreg očekivanog. To je možda i prirodno da očekujemo kada prihvatimo purgersko udvaranje, a u pitanju su državni interesi. Poslije toga još prirodnije je došlo do političkog silovanja, pošto smo mi kao dobrovoljno osvojeni i prevareni kasno shvatili vlastitu ogromnu žrtvu. Žrtva je prinijeta, najveća moguća; poništena je država, pogaženi su čast, pravo i sloboda naroda, pa se kasnije od osvojenih traže i uzimaju konkretni životi - podanika (u ovom slučaju Crnogoraca), po sistemu vuk na ovcu svoje pravo ima ima, ka tirjanin na nejaka čovjeka. Uloge su te 1918. podijeljene, a očigledno i nešto ranije.
Zašto je stalno potrebno ponavljanje ove ali i mnogih drugih lekcija iz naše istorije? Pa samo zato što onaj ko zaboravi svoju istoriju rizikuje da mu se ponovi. A mi zaboravljamo i nama se ponavlja mnogo toga. Možda ipak ne mora baš sve. Možda bi se i moglo ponešto razumjeti u XX vijeku, bez obzira što danas razumijevanje u toj mjeri nerazumnog izgleda vrlo nerazumno. Mnogi su u tom vremenu sijali mrak po Crnoj Gori koji je u postojećem pomračenju sjajno uspijevao. U mraku se lako pobrka i pravac i smjer. U mraku vam i sve boje izgledaju isto. U mraku vam beščašće mogu pretvoriti u čast, okupaciju u slobodu, mrak u dan, itd.
Danas je jedna od osnovnih obaveza i vlasti i opozicije da postanemo svjesni istine o sebi, a nebitno je koliko će ko imati potrebu da se samoopravda. Državna politika mora biti oslobođena svake vrste emocija, a vezana samo za interese države Crne Gore i nas u njoj. Ko to neće, nije prijatelj Crne Gore. To što smo se nekad bavili pogrešnom politikom omogućilo je da se politika drugih kasnije bavi nama u skladu sa njihovim interesima. Iracionalnom smo se odužili preko svake mjere. Vrijeme je za racionalno jer je valjda počelo i da sviće u Crnoj Gori. Zbog ovoga valjda moramo biti veoma oprezni. Očigledno je da Crna Gora ima izražen suficit u političarima, kao što je takođe očigledan deficit u državnicima.
Ne smijemo se zadovoljiti time da nam neko ne čini zlo pa je time dobar. Nije važno što neko priča i što misli, već što radi. Sumnja i suštinsko neslaganje i kritičan odnos prema svemu su odlika inteligentnih i dobra korekcija na putu ka najboljem cilju. Takav odnos mora da važi kako za vlast tako i za opoziciju. Ako nije tako bolje je ništa ne zboriti i ništa ne pisati. Pogrešno je nesposobne pojedince smatrati za poštene, a sposobne za sumnjive. To je odlika ljubomornih. Treba da konačno nađemo način da potpuna istina o Crnoj Gori bude dostupna svim njenim građanima. Segmentirana istina je u funkciji laži, mržnje i nesloge. Da konačno u Crnoj Gori zaživi princip modus vivendi - živi i pusti drugoga da živi. Odnosno: da postane obavezujuće pravilo življenja u Crnoj Gori i da počne od SPC u Crnoj Gori.
Uz samo malo pameti, danas moguća politika po državu Crnu Goru i nas može postati dobra politika. Hoćemo li pucati penal u svoj gol kao mnogo puta do sad ili pucati penal za svoje dobro u prazan gol zavisi isključivo od nas. I uvijek je zavisilo u dobroj mjeri od nas, a danas isključivo od nas. Ali od svih nas.
(Nastaviće se)
