Piše: Ranko ĐONOVIĆ
Neuporedivost u naslovu ovog teksta – jedne države i jednog tornja - samo je prividna. Mnoge sličnosti i razlike - očigledne su.
Crna Gora po svom hiljadugodišnjem državnom opstajanju izuzetna je u svijetu. Politička nevremena svjetskih razmjera obrušavala su se na Crnu Goru kako bi je uništila. I uspijevalo je ponekad jer sila Boga ne moli; Crna Gora je nestajala pa se vraćala niotkud, tek živa; poput ptice feniks nastavljala je naša Crna Gora na istom mjestu đe je prethodno stala. Zato je naša Crna Gora među državama ove planete malo zakrivljena. Zakrivljen je i Krivi toranj u Pizi, koji je tek stotinak godina mlađi od trajanja crnogorske državnosti. Toranj je turistička, svjetska atrakcija koju posjeti čak šest miliona turista tokom jedne godine; Crnu Goru posjeti do milion i po turista za to isto vrijeme. A opet: Crna Gora bi trebalo da bude zanimljivija i turistički atraktivnija i po svom opstajanju i po svojim fantastičnim prirodnim ljepotama.
Suženi osmi nivo krivog tornja je zvonik u kojem postojeća zvona odavno ne zvone. Suženih nivoa nema u Crnoj Gori osim suženja svijesti o sebi. Crna Gora nema ni zvonik ni zvona a, ipak, na njenim nivoima, tamo negdje iz njenih njedara čuje se jek i odjek njene državotvorne vječnosti. Ko hoće - može to da čuje. Nažalost, čuju se slabašna zvona protiv Crne Gore. Nikada pa ni danas taj zvuk ne prevazilazi nivo čaktara, kako po boji zvuka, tako po karakteru onih kojima je čaktar namijenjen. Crna Gora je država svih njenih građana koji je hoće. Oni koji je neće - ne pripadaju Crnoj Gori kao što ni Crna Gora ne pripada njima. Logično, rekao bi jedan od junaka aktuelne i popularne bosanske serije „Lud, zbunjen, normalan“ (ove i još neke uloge prepoznatljive su i u Crnoj Gori). Crnogorska država nije stvarana i branjena da bi bila prodavana. Imao ju je ko prodavati i udavati (a ne za nju ginuti), da je to bila namjena i namjera njenog opstajanja.
Svi Italijani vole i paze na svoj krivi toranj u Pizi. Svi građani Crne Gore ne vole svoju državu Crnu Goru. Razlog iskrivljenosti krivog tornja su neodgovarajuća dubina temelja u postojećoj podlozi. Italijani, da hoće, mogli bi danas ispraviti svoj krivi toranj, ali sa pravom neće jer tada on ne bi bio to što već dugo jeste. Država Crna Gora ima dobre i duboke državne temelje bez greške (neke države, u odnosu na Crnu Goru, ostale bi sa temeljima u vazduhu; pa ih lažima ukopavaju). Iskrivljenja države Crne Gore nastala su van temelja, mnogo kasnije. Potpuno ispravljenje države Crne Gore - jednostavno je. To je samo samoinicijativna, mala korekcija u svijesti jednog dijela građana u skladu sa istinom i vlastitim interesima. I ništa više. Ne boli garant, a donosi dobro, samopouzdanje, samopoštovanje, samouvjerenost i sreću. Crnu Goru moramo ispraviti iz istih razloga zbog kojih se krivi toranj održava zakrivljen. Morali bi to uraditi da bi ostali to što smo uvijek bili. Ovo je lakše reći nego ostvariti. Crna Gora nije (za sada) od bilo koga ugrožena kao od nas samih. I to od onog dijela njenih građana koji su bili i ostali protiv njene državnosti i nekih suverenista koji im se kasnije pridružiše, ničim izazvani, sem svojim karakterom. Oni koji stoje na čelu ovakvih, kao i naše suverenističke političke ptice selice, znaju ovo a rade suprotno. Rade to iz svojih sitnosopstveničkih interesa. Viđeno je to i mnogo puta prije njih. Oni bi mogli odigrati istorijsku ulogu za dobro Crne Gore i pomoći joj za izlazak iz svih recesija a naročito moralne u kojoj se nalazi Crna Gora. Najveći čovjekov neprijatelj je sam čovjek. Da to važi i za jedan narod dokaz je Crna Gora. Makar za ovih zadnjih 100 godina.
Moralna katarza je lijek za krizu morala - životarenje
Ovaj dio teksta nažalost ne može imati korespodenciju sa onima kojima je mržnja pravilo življenja i osnov trajanja. Ali ni sa onima koji su dozvolili da njihovim umom i dušom ovladaju oni koji nijesu ovladali ni samima sobom. Takvi bi da mijenjaju druge, čak i Crnu Goru, a ne mogu da promijene ni sebe. Zapravo mogu ali na gore. Današnja zakrivljenost Crne Gore ima veze sa njima.
Mržnja je dio krize morala i uzrok je mnogih nevolja, opštih i ličnih. Ako dugo traje, mržnja se povećava a sa njom i nevolje. Iako se ima osjećaj (koji neki u Crnoj Gori namjerno proizvode) da nam je sve gore i gore, ipak čak i ovakvi kakvi smo (u mnogo čemu roviti), idemo usporeno na bolje. To usporeno na bolje je brže nego kod drugih iz našeg okruženja. Pokazatelja je puno, ko hoće da ih vidi. A đe bi nam kraj bio kad bismo mržnju odstranili i bili jedinstveni za dobro Crne Gore i nas u njoj? Tada bi i vlast bila smjenjiva, jer bismo znali zašto, u ime čega i sa kim mijenjamo vlast. U našim uslovima, sa našom međusobno suprostavljenom a ujedinjenom opozicijom, samo to ne znamo!? Mržnja je jedini element njihove koherentnosti i zato njihova zajednica, ovakva kakva je, nema ni smisla ni budućnosti. Izjava udružene opozicije da je njen cilj smjena vlasti je apsurd, sam po sebi to je cilj bez cilja. Cilj je valjda nešto drugo, a sama smjena smjene radi je besmislena. Uz to ima smjena poslije kojih je slabije nego što je bilo. Makar smo mi svjedoci toga. Neće valjda biti potrebno i to dokazivati. Ovako ispada da se smjena vrši isključivo sa jednim ciljem: sjaši Kurta da uzjaše Murta. A poslije može i potop. Pa, ima li to smisla?
Opozicija u Crnoj Gori svoj politički život vidi u političkoj smrti aktuelne vlasti, što podsjeća na davne i nedavne revolucije. Nama trebaju preobražaji – evolucija sa izmjenama u vlasti i značajnim programskim izmjenama u djelovanju naše opozicije. Umjesto međusobne minimalne opozicione usaglašenosti, poštovanja, razumijevanja i pameti, mi u ponudi imamo mržnju, netoleranciju, nemoral, destrukciju. A to je tavorenje u mjestu; zapravo popločavanje puta za put u pakao. Opoziciona mržnja razdvaja spojivo a spaja nespojivo što je, između ostalog, uzrok našeg usporenog izlaska iz recesije, naše rovitosti i najgore naše neizvjesnosti. Osim toga, jedna polovina građana Crne Gore podržava vlast dok druga polovina podržava opoziciju. Za Crnu Goru nije dobro da se odrekne jedne svoje polovine, ni u intelektualnom, političkom, ni bilo kom drugom smislu. Od toga je gore što su ove dvije polovine suprotstavljene na život i smrt. U to kolo apsolutne isključivosti partijska rukovodstva uvode sa sobom i sve građane Crne Gore. Odgovornost za ovo stanje prevashodno snosi neusaglašena i protivrječna crnogorska opozicija. Suštinski ona je u permanentnom Contradictio in adjecto.
Mrzitelji plaćaju najskuplju cijenu jer su istovremeno i nosioci i žrtve vlastite mržnje. Nesvjesni svog stanja i njegovih posljedica, ono ih sve učestalije vodi ka nesavjesnim ubilačkim i suicidnim postupcima (u državnom, nacionalnom, ekonomskom i ličnom smislu). Krivca traže mimo sebe, čime je zabluda vidljiva, stanje beznadežno, košmar potpun. Bolest je nažalost zarazna. Iz mržnje se rađa inat, u ovom obliku poznat samo u Crnoj Gori. Inat i mržnja u sadejstvu su iracionalni i u organizmu proizvode nervnu reakciju koja se manifestuje u bezumlju kroz vidljivi bijes, zlobu, glupost.
U društvu sa takvima najpametnije i najčovječnije je ćutati. Oni osjećaju, razumiju i govore jezikom mržnje. Izvan mržnje ne postoje. Ćutanje u komunikaciji sa njima je najljepše što se može čuti. Ko to može? Može onaj ko je dovoljno pametan. Da li su oni nekad voljeli i osjetili zadovoljstvo ljubavi? Da jesu ne bi mogli tako da mrze. Poznato je da mržnja rađa mržnju, dok ljubav rađa ljubav. Kod nas ovo prvo uspijeva, skoro bez izuzetka, dok ovo drugo ima značajna odstupanja. Nažalost i za jedno i za drugo.
Mnogo i premnogo je razloga zbog čega je Crna Gora neuporediva sa okruženjem. I samo upoređivanje bez korektne analize je njeno dodatno zakrivljivanje. Poslije 27 godina ovu vlast treba odmoriti od vlasti. Za tako nešto potrebna je opozicija, ujedinjena, usaglašena, koja zna što bi sa vlašću ako je osvoji. Za sada činioci udružene opozicije nijesu saglasni ni sami sa sobom. Pucaju po svim prirodnim i neprirodnim šavovima. Pucaju oni i đe nema šavova.
Naravoučenije:
O krizi morala i mržnji valjalo bi pročitati najnoviju knjigu uvaženog prof. dr Ratka Božovića „Igra ili ništa“ sa naglaskom na posljednji tekst te knjige „Kriza morala“. Možda neko i shvati da mu je prijeko potreban savjet i terapija stručnjaka. Ako mora, a mora, bolje prije nego kasnije.
Da je moral u XX vijeku u Crnoj Gori bio često u krizi i da je naša nedovoljna samosvijest o državnonacionalnoj samobitnosti uzrok mnogih nevolja, pokazali smo više puta. I danas, sem stidljivih nejasnih izjava pojedinih opozicionara, ne postoji opozicioni jedinstveni stav o državno-nacionalnim interesima Crne Gore. Pa, kako ga može biti kad su baš u tome nesaglasni? Naše velike moralne krize počinjale su one 1918. godine, pa one 1941. godine, pa one 1948. godine. Pa i ovo najnovija od prije 25 godina koja još traje. Sve u svemu: više od polovine vremena u XX vijeku bilo je po nas katastrofalno. Ona druga polovina manje više takođe. Ne zbog toga što je sporno ko je kad bio u pravu a ko ne, već što je u tolikoj mjeri toliko vremena sporno ono što je kod normalnih naroda nesporno. Sa druge strane sve što je lako objašnjivo neđe drugo, u Crnoj Gori je neobjašnjivo. Samo zato što mnogi smatraju sramotom da priznaju svoje zablude. A sramota ne može biti ne znati, ali sramota jeste ne htjeti saznati i ne prihvatati istinu. Karijera pojedinaca ne mora se graditi na političkom a nekad i na životnom kraju prethodne vlasti, makar to bilo pravilo čitavog prethodnog vijeka u Crnoj Gori. Može to početi i na nekim drugim političkim kombinacijama, srećnim i boljim po građane Crne Gore. Demokratija, a sa njom i bolji život, je proces korak po korak, a nije stvar odluke (sem da se demokratija hoće), a pogotovo se ne uspostavlja silom - revolucijom. Crna Gora ne bi izdržala nove revolucije.
Do sada smo imali one koji dobrovoljno uzimahu bič i one koji dobrovoljno pristajahu da budu bičevani. Najmanje je bilo onih koji ne pristajahu ni na jedno ni na drugo. Ne postoje teška vremena već je problem čovjek koji u nekom vremenu prestane biti čovjek.
Za jedno društvo kriza morala može postati fatalna. Mrzitelji glasaju za državnu vlast rezonom mržnje i time odlučuju o sebi ali i o sudbini onih koji ne mrze. Glasanje je prvi i poslednji i najvažniji čin u politici. To je ujedno i jedina politika kojom se građani bave. Potom se građani suoče sa posljedicama svog odabira, pa nastaju nesuvisli razgovori bez kraja i početka. Učesnici tih razgovora ne slušaju se i ne razumiju. Primjetna je kod njih izobličenost lica i pojačana decibelnost, nažalost bez naravoučenija. Danas je ipak manje od polovine onih koji znano i neznano odmažu Crnoj Gori. Manjina jesu ali Crnoj Gori prave probleme. Odgovorni su što je postojeća vlast nesmjenjiva. Sa tom manjinom je izvjesno da i od izvjesnog (a dobrog) prave neizvjesno, i tako od onog što imamo, kakvo god ono bilo, prave slabije.
Isprobali su građani Crne Gore za zadnjih 25 godina dosta toga, a čini se kako nijesu dobro shvatili da se glasanjem dobija rat ili mir, opstanak ili nestanak, život ili smrt, demokratija a možda diktatura ili anarhija. Glasanje se u Crnoj Gori doživljava kao osveta i inaćenje a zapravo tako nešto nije ništa drugo do epizodno samokažnjavanje. Osveta a naročito osveta kod glasanja nije lično posvećivanje već lično rasvješćivanje i moguće državno samouništavanje. U slučaju nastavljanja međusobne osvete: državne, nacionalne, partijske, regionalne, lične itd., posljedice na generacije koje dolaze bile bi ogromne. Crna Gora nam je predata da je sačuvamo i napravimo je boljom. Mržnje, nemorala, destrukcije, osvete bilo je i previše.
Crnoj Gori je potrebna moralna katarza za dugotrajnu moralnu krizu. Ne smije se prenijeti na naredne generacije. U ovome se mora postići najveći mogući konsenzus svih političkih činioca u Crnoj Gori. Oni koji nijesu za to ne misle dobro Crnoj Gori.
Zvanična vlast uputila je takav poziv crnogorskoj opoziciji. Trebalo bi da se partijski čelnici te čelne moralne opozicione gromade prisjete zašto su osnovane, u što se kunu, pa da još jednom razmisle o ponudi. Međupartijska i unutarpartijska opoziciona cijepanja u borbi za čelna mjesta u njihovim partijama i partijicama mogu i da sačekaju osim ako ona nijesu svrha i cilj postojanja tih partija.
Nastavak ove priče slijedi uz podsjećanje na opšte poznate a možda i zaboravljene činjenice. Tačno je da svi griješimo; problem je što to neki rade stalno. Insistiranje na greškama je glupost. Politika ne mora biti vještina varanja, već može biti i vještina vladanja bez varanja.
Ima nas dakle, koji ovakvim tekstovima i raznim samostalnim djelovanjem ne pristajemo na „demokratske“ torove koje su neki propisali za svoje političke atare. Vlast u Crnoj Gori danas nije mjesto za poštene, rekli bi opozicionari. Neće biti da je mjesto za poštene rezervisano za opoziciju i one uz nju. A Crna Gora je sastavljena od te dvije polovine. Za pretpostaviti je da jedna cjelina ne može imati tri polovine pa makar to dokazivali i profesori matematike.
(Nastaviće se)
