Portal Analitika
  • Politika
  • Društvo
  • Abiznis
  • Sport
  • Kolaž
  • Region / Svijet
  • Kultura
  • Kolumne
  • Nauka / Tehnologija
  • Savremena karijatida
  • Ostalo
Kultura

MALI BUDO, ili film zablude

1104miljo
U srpskom filmu o savremenim Crnogorcima koje su tamo udomili, nema pozitivnog lika niti karaktera. Nema uzora za ugled, ni među Srbima!? OK. Crnogorci u Beogradu su ništa roba, ne valjaju boba. Provjereno, dokazano. Čitava plejada, ratnih huškača i poratnih pomagača je smaknuta, jer im se nije moglo stati na kraj i to se neđe poklapa sa turobnim srpskim iskustvom s njima. Ali, onda je valjalo naći Srbina, valjda ga imaju u opštoj nestašici, makar za lijek, da ih prekultiviše.

MALI BUDO, ili film zablude
Portal AnalitikaIzvor

 

Piše: Mihailo RADOJIČIĆ

Mali Budo može biti opravdan, ali ne i dobar film. Nasitili su se u Beogradu i nagledali Crnogoraca koji su ih vodili i zavodili od Kosova, a i prije njega, dok ih nijesu uveli u Evropu (čitaj: Hag). Možda je stoga Mali B. neophodan srpskom gledalištu da makar na koga izduše... za nepočinstva koja su im počinili, oni poreklom odavle. Izdušili su na malog Buda. Baš maloga. Svi su stariji od njega i svi se na njemu iživljavaju, dokazuju i veljaju. U Crnoj Gori bi se reklo: posili se na vršnjaka. Autori i njihovi preduzetnici u želji da što prije izduše, prešli su se u jednom: Crnogorci odavno ne idu u svijet preko BG. Ima direktnijih linija, a autori se još ponašaju kao da je tamo centar svijeta.

Ovo je zato, nekakav film; više omnibus, skeč crno-umornih, a ne humornih scena, koje povezuje neka zajednička nit, gotovo slučajno. Do humora je najkrivudaviji put od svih koji vode u literaturu, u pozorište, u film. U tu neviđelicu se teško stiže bez jakog, duhovitog osvjetljenja. Do crnog humora se stiže - još teže. Takvi tvoritelji misle da je crni humor, crni ambijent - da pukneš od smijeha. Mali Budo nije duhovit nego subleskast lik, karakter građen na ačenju, doskočicama, floskulama i slengu koji je čak prevaziđen u sredini iz koje ga crpe, ali to autorima nije niko rekao. Načuli su da se tako govori, ili odavno nijesu bili k nama. Najčešće korištena riječ u filmu je penal koja je ovamo, davno, ispucana i čudo je da je u Beograd stigla s tolikim zakašnjenjem. Napenalili su i Dejana Savićevića, Zvezdinu zvezdu, bez ijednog razloga i pripisali mu da progoni curice po Podgorici, bez ijednog razloga. Ustvari svi su penali, naročito autori. Glumci tu i tamo. Penal, u izvornom značenju je kazna. E ovaj film je kinematografski penal. No, u zapuštenim sredinama nema penala, igra se za prekršaje.

Ekipa se ozbiljno napatila da nauči  crnogorski jezik, sleng i akcenat i još se nijesu oporavili. Ali, kada se neko oko nečega i nekoga trudi, to je, u najmanju ruku, znak da ga poštuje ili hoće da ga dostigne, pa ispada da su... Crnogorci nedostižni. Da se zaključiti i da niko ne razumije crnogorski jezik liše Crnogoraca, pa trebaju prevodioca, ali to bi bio prećerizam i velika prezent-podrška autogenosti jezika. Međutim, ispostavila se još jedna opreka. U srpskom filmu o savremenim Crnogorcima koje su tamo udomili, nema pozitivnog lika niti karaktera. Nema uzora za ugled, ni među Srbima!? OK. Crnogorci u Beogradu su ništa roba, ne valjaju boba. Provjereno, dokazano. Čitava plejada, ratnih huškača i poratnih pomagača je smaknuta jer im se nije moglo stati na kraj i to se neđe poklapa sa turobnim srpskim iskustvom s njima. Ali, onda je valjalo naći Srbina, valjda ga imaju u opštoj nestašici, makar za lijek, da ih prekultiviše.

Scenarističko polazište za film je trač, a bagami i treš. Navodno, izvjesni crnogorski hirurg ne može da skapula život teško ozlijeđenom đetiću u saobraćajki. Neuspjela hiruška intervencija se smatra ubistvom s predumišljajem, te bi se moglo zaključiti da je u Beogradu medicina toliko napredovala da vade iz mrtvija... Uglavnom, krvna osveta je na vidiku. Doktorov sin je na meti, oko za oko - zub za zub, pa ga sklanjaju u BG dok se stvar ne zaboravi. Budući da krvna osveta nema amneziju, tamo je nastavlja crnogorska crna ruka, produžena na sve srpske zemlje. Tu su scenarist D. Vojnov i reditelj (koscenarist) D. Bećković, provalili vlastiti dilentatizam, u nepoznavanju dosljednog vizuelnog kazivanja. Mali Budo ulazi u BG u automobilu, a reditelj se ubi od napora da slika prijestonicu širokim objektivom iz ptičjeg rakursa. Iako je, u svrhu komike, sve dopušteno, žanrovski mora biti opravdano. Tako ta scena nije artistički duhovita, već (ne)profesionalno smiješna. Namjera je bila da zapanje mališu razglednicama iz vazduha koje on ne može vidi, jer Budo nije tica. On se vozi džadom gledajući iz prizemlja. Za prvi susret sa BG neophodan je tzv. subjektivni kadar. Tu lekciju, prije više od pola vijeka, filmadžijama je održao A. Hičkok u filmu Ptice. Agresivna invazija ptica izaziva požar na benzinskoj pumpi, a potom uzlijeću. Reditelj slijedi ptice, i iz njihove vizure, slika (gleda) učinak na zemlji. To je udžbenički primjer subjektivnog kadra. Međutim, reditelj Bećković i scenarist Vojnov su tu metodsku jedinicu preskočili. Zbog tog elementarnog neznanja Budu trpaju pogled s nebesa u oči, a on je na zemlji.

Prvi njegov konkretan dodir s Beogradom je noćni klub, lake ženske, igra na stolovima. Malo potom Malog B. njeguju prostitutke, bitange i batinaši, opet Crnogorci, policajaci i probisvijeti. Crnogorski policajac u srpskoj službi čačka nos, pljuje po ulici, pljuje ljubavnicu, psuje, grebe se za cigarete... I, što najviše boli Crnogorce, nosi se nikako, da bog sačuva - glibonja. Da li je to cijena policajca u Srbiji ili gađaju svog prvog polismena, kome nećemo ulaziti u prezime kad znamo okle je. Ako tako nešto nije cilj, onda je scenario slučaj, a ne namjera. Nema očekivanog razvoja priče. Kad ne znaju šta i kako dalje - onda junake onesvijeste. Najmanje tri puta u fimu padaju u komu iz koje ih reditelj vadi, kao gatara u ćikaru. Zavrti želju, evo te u svijest. To baš liči na improvizaciju bez ikakvog pisanog predloška. No, i film je u komi... Pa, ako je hirurg ubica, slijedili su ga i autori: ubili su film u pojam o filmu. Najljepšu sliku o Beogradu s početka, pretvorili su u deponiju. Najgori je ispao Klinički centar. Liči na prolaznu menzu u kojoj se svak može latiti noža i zariti ga u pacijenta. Kako su prema scenariju CG ljekari ubice, slika o BG klinici će najviše pogoditi Crnogorce, jer oni lete tamo za spas života, ne pitajući šta košta. Ta klinika je klinički slučaj zato što je jedan Crnogorac u njoj doktor. Po njoj se muvaju crnogorski huligani uspostavljajući poredak. U slobodno vrijeme i doktor je huligan. Namiješta ubistvo, ali ne nožem, kao podgorički kolega, već sofisticirano, injekcijom. Vidno je napredova u tem Beogradu.

U suštini film je replika vazdakadnjeg tretiranja Crnogoraca u Beogradu. Takve karaktere rijetko igraju Srbi. Crnogorci izigravaju sami sebe. Plaćeno; majmun gleda sebe u zrcalo... Tako čitavog života otplaćuju srpski lebac. Sponzori ovakvih projekata su ponekad i odavde. Uzlijeće avion Montenegro erlajnza u jednom kadru. U drugom je boca "rezerve" Vranca u (o)srednjem planu da se junaci napiju. To se obavezno plaća ka reklama. I potvrđuje se... Plantaže su bile domaćin pres konferencije povodom podgoričke premijere. Ko ih je ubijedio da je film vjerna slika CG, bog zna... Ili to Vranac postepeno klizi u Smederevku? S konja na magarca, nije nam prvi put.

Ali vratimo se novom repliciranju Crnogoraca u starom ogledalu. Radovan Zogović u knjizi Na poprištu, (Kultura, Beograd, 1947.) piše kako Crnogorci na čelu sa Trifunom Đukićem uveseljavaju tamošnje čitalište šegačenjem s jednim starim crnogorskim oficirom-serdarom, koji, navodno, ište penziju od njih, jer je proveo 7-8 godina na robiji u Zenici. Naravno, vrlo je čitljivo podrugivanje s Komitima koji su odanost svojoj zemlji otpagavali u kazamatima. Na tim izruganim temeljima, Crna Gora je stasala do nezavisnosti. To ruženje jednog naroda dobro je plaćano u Politici i inim listovima, jer T. Đukić kaže ko će penzionisat sve Crnogorce, što znači - svi su bili za svoju, a ne za nametnutu, tuđu državu. U istom duhu, jedan ovdašnji nagli kritičar je na zor uskliknuo s ljubavlju, da premosti vrijeme: nije Budo što mu zbore nego vitez Crne Gore. Zbog toga je i ovaj filmski učinak više dijagnoza tamošnje svijesti i ovdašnje nesvijesti o Crnoj Gori, nego film o Crnogorcima.

Uz sve stupice i stranputice (ne)poznavanja mentaliteta, film ima namjeru, ali je udovički prikriva (ostali su bez CG), da pokaže kako vole Crnogorce, tamo daleko. Ako je tako, Volim i ja Vas – kako reče jedan pokojnik i ode u Hag iz čiste ljubavi! A ko nema m..a (da bude Crnogorac), neka se ufati za Buda s obje ruke.

Portal Analitika