U vremenima koja i nisu herojska nije zgoreg prizivati junake iz davnina, one koji su iz boja zauvijek ušli u istoriju. Crnogorske usmene deseteračke pjesme, kako kaže profesor dr Novak Kilibarda, jesu istorija, ali opoetizovana i oplemenjena onoliko koliko je ta ista istorija dozvoljavala.
Junak naše priče trajno je “zarobljen” u pjesmi. Kako i ne bi kada je i sam Njegoš za njega kazao: ”Nikac od Rovina je najslavniji vitez crnogorski”. Danas, kada se u školama nedovoljno uči usmena književnost, a priče o viteštvu tek pomenu pogubljene u obimnim programima, podsjećanje na heroja iz Cuca je svojevrsno prisjećanje na borbu za slobodu, na umijeće narodnog pjevača, koji mu je obezbijedio epsku slavu. Priča o Nikcu od Rovina je i priča o našem zaboravu, o tek jednoj bisti junaku u cetinjskom parku, koja je prije nekoliko godina čudom nestajala pa opet vraćana…
Govoreći o nevjerovatnoj lakoći zaborava kod nas, nepoštovanju tradicije, profesor usmene crnogorske književnosti dr Novak Kilibarda kaže da mlade ne učimo pravim vrijednostima.
“Usmena narodna poezija bi trebalo da bude nezaobilazna u programima za osnovne i srednje škole, jer niko ne nauči pjesmu kao učenik, a nikome se lakše u njegov duh ne usadi neki interesantan detalj kao djeci. Pitam unuka gimnazijalca prošle godine, koliko ste pjesama učili ove godine, on mi kaže- nijednu”, priča sagovornik Portala Analitika.
Podsjeća da su generacije, nažalost, dugi niz godina kroz školovanje bile napadnute kosovskom epikom, Lazarom, Milošem…
“Tek u četvrtoj deceniji života krtički sam pristupio svemu tome. Nijedan Crnogorac nije učestvovao u Kosovskoj bici, a istorija je potvrdila da Miloš Obilić nije postojao. Zna se, nauka je utvrdila, kako je Murat poginuo. Mlađi sin Bajazit je eliminisao i oca i starijega brata Jakupa Čelebiju. Srbija se više decenija razvijala kulturno i ekonomski kao vazalna država poslije Kosovske bitke. Ćerka Lazareva ide na položaj sultanije, sve su to činjenice… Dakle, nikakve veze nije bilo da bi se kosovski događaj uselio u crnogorsku nacionalnu svijest. Nažalost, taj veličanstveni pjesnik Njegoš, kome je Sima Milutinović nalio mozak kao dječaku, je svojim veličnstvenim jezikom unio Kosovo i Miloša u svijest naroda”, kaže Kilibarda.
Zato smatra da je vrijeme da se, nakon toliko priče o Lazaru, o Kosovu, podsjetiti na Nikca od Rovina i druge ličnosti i događaje iz crnogorske istorije.“Crna Gora, odnosno Duklja, sredinom 11. vijeka postaje kraljevina, 1042. godine poražava moćnu Vizantiju kod Tuđemila. Ta Duklja, moćna država, prvi put je bila skasapljena od strane raškog župana Stefana Nemanje 1186. godine i 150 godina su njom upravljali Nemanjići. Čim je umro Dušan, Balšići su skočili na noge i vratili joj samostalnost. Poslije Balšića Crnojevići i potonja balkanska država koja je pala pod tursku silu bila je Crna Gora. Ali, to se nije učilo u školama, prelazilo se preko toga, pričalo o Kosovu”, podsjeća naš sagovornik.
Kako je Nikac stekao epsku slavu: Njegoš je 1846.godine naglasio u pogovoru antologije epskijeh deseteračkih pjesama da je Nikac od Rovina najslavniji vitez crnogorski i unio je u antologiju četiri pjesme o Nikcu. To su”Nikac od Rovina”, “Ovce Nikca od Rovina”, “Sinovi Obilića” i “Smrt Nikca od Rovina”. Može se slobodno reći da je Njegoš ostvario epsku slavu Nikca od Rovina zašto je njegova antologija “Ogledalo srpsko” bila veoma popularna knjiga. Pjesme iz te knjige guslari su prenijeli u kolektivni sluh crnogorskog naroda- kaže Kilibarda.
Nikac je sin Đukana, a sinovac opjevanog junaka Vuka Tomanovića. Njegoš u istom pogovoru kaže da je on sin Vuka Tomanovića, jer je htio da mu na taj način naglasi veliko viteštvo, ali je utvrđeno da je Nikac sinovac Vuka Tomanovića, pojašnjava sagovornik Portala Analitika.
Nikac je rođen krajem 17. vijeka, vjerovatno 1690. godine, u selu Rovine, to je cucko pleme u Katunskoj nahiji. Bio je malog rasta., tanak u pojasu, širok u ramenima, velike glave, krupnih crnih očiju sa krvavijem biljegom na desnom oku. Imao je duge brkove i nakostriješene obrve, što će reći imao je za protivnika zastrašujući lik. Nikac je bio čobanin ,koji je rano počeo da ide u pljenidbu na muslimanska imanja po Hercegovini, što je podrazumijevalo junačku grupu koju predvodi. U ratnom okršaju na Čevu 1756. godine Nikac je sa odredom od tridesetak zažetih junaka prodro u turski logor i ubio Osman pašu koji je predvodio osmansku vojsku. Tada je Nikac teško ranjen, ali je uspio da iznese živu glavu i zaliječio se u Boki Kotorskoj, priča o junaku iz Cuca dr Kilibarda.
Podvig Nikca od Rovina opisuje se u deseteračkoj pjesmi kojoj je Njegoš dao naslov “Sinovi Obilića”, jer, navodno, kao što je Obilić otišao pod čador Murata da ga ubije, tako je Nikac uspio da dođe do paše Osmana da ga ubije. Ne zna se tačna godina Nikčeve smrti, a poginuo je u sukobu sa nikšićkim Osmanlijama. Nikšić je bio izuzetno moćan grad u kome je bila krajiška osmanska sila i Crnogorci su vodili sa njima česte sukobe. Glava se Nikcu osušila na bedemu grada Nikšića.Homerska etika: Profesor Kilibarda naglašava da je u deseteračkoj pjesmi “Smrt Nikca od Rovina”, koja se čita u Njegoševom “Ogledalu”, istaknuta homerska etika iskazana tako što se protivničkim junacima jednako ističe junačka i moralna vrlina. Nikšićki junak Babić Jakšar ne ide s leđa da napadne starog Nikca iz Cuca nego ga klikuje: Jesi l’ stari Nikče u pružinu? Nikac je zaspao i uhvatio ga je, kako pjesma kaže, ne sanak, nego suđen danak. Nikac se trgne iz sna i odazove se Jakšaru, tom zorom ranom u Nenadi zelenoj planini: “Evo Nikca, turska buljubašo, đe je bio on se nije krio”. I idu jedan put drugoga, sretaju se u toru Nikčevijeh ovaca, jedanak im pukli džeferdari, oba mrtvi pali među ovce”. Nikac je poginuo kao junak i tako ušao u kolektivnu svijest.
Upitan kako se dogodilo da baš Nikac, čobanin iz Cuca, uđe u narodno pamćenje, naš sagovornik objašnjava da je na to uticalo više okolnosti.
“Nalazio se na najboljem mogućem mjestu - u Cucama - koje su se natkrilile prema Hercegovini, a svojim izgledom bio je kako bi narod rekao, „kadar stići i uteći i na strašnom mjestu postojati“. Njegov ugledni stric Vuk Tomanović, koga Njegoš opisuje u „Gorskom vijencu“, davao mu je tu etičku, moralnu snagu, jer se u Crnoj Gori uvijek računa ko stoji iza tebe, od koga si.
Njegošu je bilo potrebno da istakne najslavnijega viteza Nikca, jer je sve nekako leglo. Bio je iz cuckoga plemena, iz čuvene porodice, a kada je “Ogledalo” izašlo to je bila izuzetno popularna knjiga. Ljudi su davali zlatne dukate za te primjerke, a onda su guslari učili pjesme napamet, obični ljudi slušali, i tako je Nikac ušao u kolektivnu svijest, jer vladika Rade je rekao: ”Nikac od Rovina je najslavniji vitez crnogorski”. Ko se rodio da to porekne, kaže Kilibarda, i napominje da bi Nikac da to može čuti na onome svijetu bio vrlo srećan i ponosan.
Prema njegovim riječima i samo njegovo ime je divno za epsku pjesmu. Ime Nikac govori o jednoj odskočitosti , a i samo se veliki junaci nazivaju po mjestu odakle su.
Govoreći o Nikčevom junaštvu, Kilibarda podsjeća da se u pjesmi “Smrt Nikca od Rovina” govori kako je cucki junak od Hamze kapetana Mušovića tražio porez u časti, zahtjevajući oružje od njegovih prvih junaka: “Tvoje toke sa ramena pošlji meni Nikcu starcu, ako to ne uradiš sve ću ti ovce plijeniti, sa svih mjesta do Banjana i Grahova”. Age i begovi su se uplašili ovih Nikčevih riječi i odlučili su da mu harač daju, ali Babić Jakšar to nije htio da uradi i krenuo je na Nikca. Kako kaže pjesma, Nikca je uhvatio san, i bilo je najnormalnije da onaj ko je krenuo da ga ubije to učini dok je spavao, ali on je morao poginuti kao junak, i nema u crnogorskoj narodnoj poeziji naglašenije homerske etike od ove u pjesmi posvećenoj Nikcu, kaže Kilibarda.
Na posljednjem megdanu stari harambaša od Rovina gine od sebi dostojnog junaka i njegov životni put se tu završava, ali nastavlja onaj drugi, put u nezaborav i istoriju.
Kako je zapisao naš sagovornik, “specifični realizam nepatvorenijeh crnogorskih usmenih deseteračkijeh pjesama, koje reprezentuje i pjesma “Smrt Nikca od Rovina”, zrači elementarnom svježinom, ima ukus hljeba i vode i boju kamenog uzburkanog mora”.
Onog kamena sa bedema Nikšića grada na kome je skončao junak naše priče…
Suzana KAPETANOVIĆ
