Internet i uopšte društvene mreže, preko kojih ljudi danas u velikoj mjeri zadovoljavaju svoje potrebe za uključivanjem u društveni život, promijenili su i shvatanje privatnosti, intime, pa i društvenog morala. To je najvjerovatnije zato što taj prostor doživljavaju oslobođenim pritiska poštovanja zakona, društvenih i moralnih normi i, na kraju – oslobođenim sankcija u vidu društvene osude koji važe u realnosti, Govoreći o novom, modernom globalnom društvenom fenomenu, da se javno u tom svijetu pokazuje i prikazuje svoja najdublja intima, gdje posebno mjesto zauzima evidentna potreba za prikazivanjem lične golotinje, kaže za Portal Analitika dr Sonja Tomović Šundić, profesorica na Fakultetu političkih nauka, kojoj je antropologija najuži domen profesionalnog interesovanja.
-Kod mladih ljudi inače postoji potreba za senzacijom, njihova mladalačka energija ih usmjerava jednim dijelom i ka tome. Sa druge strane, današnji je svijet bez ideala i progresivnih projekcija budućnosti. U toj ekonomskoj, duhovnoj i ekonomskoj krizi, gube se svi orijentiri“ kaže sagovornica Portala Analitika, profesorica na Fakultetu političkih nauka.
ANALITIKA: U kojoj mjeri i na koji način su danas promijenjeni koncept i shvatanje privatnog i intimnog i na koji način su na to uticale društvene mreže?
TOMOVIĆ ŠUNDIĆ: Jasno je da je tip civilizacije u kojem živimo promijenio i odnos prema privatnosti. Danas ogroman broj ljudi zadovoljava i ispunjava svoje potrebe za uključivanjem u društveni život „on lajn“, preko društvenih mreža. Tako se stiču virtuelni prijatelji, to postaje svijet njihove socijalne potvrde, iako je jasno da taj svijet, najgrublje rečeno, ipak nije sasvim realan, već je više paralelan sa realnošću.
Nova medijska i tehnološka dostignića omogućavaju da ljudi sav svoj privatni prostor mogu da plasiraju kroz medije i druge kanale i to je konceptu privatnosti i intimnosti dalo jednu sasvim novu korelaciju.
ANALITIKA: Da li i na koji način to utiče i na promjenu društvenog shvatanja morala? Ne tako davno, bilo je nemoralno i znak nepostojanja ličnog stila izlagati svoju intimu, detalje ličnog života ili intimnih dijelova tijela javnosti. Sada su se, izgleda, izgubile te moralne granice...
TOMOVIĆ ŠUNDIĆ: Jeste, promijenjeno je i shvatanje morala. Moguće je da ljudi taj virtuelni svijet ne doživljavaju kao stvaran, već kao fantaziju, ili iluziju, kao prostor u kojem važe zakoni koje sami kreiraju. Naravno, to bi bio jedan od aspekata ove pojave, koja se može posmatrati sa mnogo različitih strana.
Klasične, tradicionalne vrijednosti danas više ne važe, one su izgubile smisao i značenje. Očigledno je da se ljudska civilizacija nalazi u jednom interegnumu. Dvadesetprvi vijek mijenja naše shvatanje i tumačenje mnogih klasičnih pojmova, ne samo etike i morala, već i o državi, naciji, politici, konfilktima, i o smislu života...
ANALITIKA: Što je to što ljude, naravno, najviše mlade - i to nevezano za takozvane „selebritije“ ili pod njihovim uticajem - stimuliše da „cijelom svijetu“ pokazuju ono za što bi se nekada stidjeli u okviru četiri zida jednoj jedinoj osobi?
TOMOVIĆ ŠUNDIĆ: Moguće objašnjenje bilo bi da ljudi internet doživljavaju kao prostor u kojem su oslobođeni pritiska realnosti i poštovanja zakona koji važe u realnosti, pritiska društvenih i moralnih normi i, na kraju – oslobođeni sankcija u vidu društvene osude.
Vjerovatno ih podstiče osjećaj da to čine u jednom virtuelnom, dakle, manje obavezujućem prostoru, u kojem nema ili je manje cenzure. Kod mladih ljudi inače postoji potreba za senzacijom, njihova mladalačka energija ih usmjerava jednim dijelom i ka tome. Sa druge strane, današnji je svijet bez ideala i progresivnih projekcija budućnosti. U toj ekonomskoj, duhovnoj i ekonomskoj krizi, gube se svi orijentiri.
Mislim i da su u antropološkom smislu, novi mediji dijelom pobudili u nama nagon destrukcije – tanatosa. To se vidi i po komentarima koji najčešće obiluju otvorenom nedobronamjernošću, negativnom energijom, govorom mržnje. Pokazuje se jasno da je ljudska priroda višeslojna i višestruka, kao kada ljudi, čim obuku uniformu, promijene i svoju suštinu i dobiju neku novu dimenziju.
Tako i ovdje, čim je osoba zaštićena anonimnošću, bez odgovornosti za javnu riječ, isplivaju neke crte koje nikada ne bi isplivale da se potpisuje imenom i prezimenom. U Crnoj Gori je to nekada bilo dovedeno do perfekcije, riječ je imala određenu težinu i cijenu.
ANALITIKA: Egzibicionizam i voajerizam – da li se kao prihvatljive promovišu ove, duboko usađene ljudske osobine, ali ipak društveno osuđivane?
TOMOVIĆ ŠUNDIĆ: Moderna tehnologija pogoduje podsticanju naših prirodnih radoznalosti i potrebe da iz svog malog svijeta izlazimo tako što ulazimo u druge svjetove i da pronalaženjem nečega što je šokantno, zaboravljamo na svoj prostor, koji nije dovoljno interesantan.
ANALITIKA: Koji je uticaj medija u promociji ove pojave, s obzirom da mediji zdušno prenose sadržaje sa društevnih mreža, kako izjave, tako i ostale sadržaje, ne samo poznatih i uticajnih osoba, već i anonimaca, ukoliko su medijski dovoljno intrigantni? Uz to, ovakvi se sadržaji prenose bez kritičke distance, štaviše – najčešće uz afirmativne konotacije.
TOMOVIĆ ŠUNDIĆ: Najveći saučesnici u svemu tome su mediji, jer ovakvim sadržajima daju veliki značaj.
ANALITIKA: U kontekstu ove priče koja je sa sociološkog aspekta više nego dinamična, posebna oblast su takozvani selfiji, odnosno samofotografisanje i plasiranje tih fotografija u „etar“. Egocentrizam, samozadovoljstvo, egomanija... ? Posebno je intrigantan fenomen da u cijeloj priči više nisu bitne ni oči, ni lice, niti bilo koja druga odlika ekspresivnosti ličnosti...Da li se ljudska intima u svom najmanjem zajedničkom imenitelju svela na – animalnost?
TOMOVIĆ ŠUNDIĆ: To je pokušaj da se tijelo, hedonizam, materijalna civilizacija i materijalne vrijednosti pretpostave svim drugim vrijednostima, da se vizuelno pretpostavi svemu duhovnom i spiritualnom. Ljudi su skloni da daju svoj prilog i doprinos nečemu što je medijski afirmisano i žele, jednostavno, da se uključe u takav stil. Sa druge strane, može to biti i vid protesta - kao što kod Kamija, njegov lik Marso ide da gleda komični film kada čuje da mu je umrla majka...Kad je baš sve izgubilo smisao, možete da se ponašate kako hoćete, jer ništa nema smisla, čovjek i nije ništa više nego tijelo, to je jedina mjera njegove egzistencije...
Čovjeku je lice obraz. Na ljudskom licu odsijava ličnost, koja se vidi iz ljudskoga oka. Svako izbjegavanje toga nosi poruku. Odsustvo toga znači da se čovjek više ne doživljava kao ličnost.
Starogrčki filozofi, koji su bili genijalni ljudi, govorili su o te naše dvije prirode – jasno je da smo mi biološka bića, kao i sav živi svijet. A ono što nas odvaja od ostale prirode jeste svjetlost našeg razuma i uma, spiritualna energija, što god smatrali pod tim – neki kažu da je to dio božanskog u nama, neki da je to dio kosmičke energije, neki da je to dio duhovnog svijeta... Kako god to smatrali, mi imamo nešto što nas odvaja od gole biologije. Ako sebe vidimo kao golu bilogiju, onda ćemo sve ove demone imati u još većoj mjeri.
ANALITIKA: Znači li to da nam taj virtuelni svijet na najbolji način prikazuje današnji svijet –svijet beznađa i neperspektivnosti?
TOMOVIĆ ŠUNDIĆ: Kao svijet bez orijentacije, svakako, u nekom svom dubljem sloju. Mada, postoje i potpuno drugačiji modeli ponašanja, pa ne treba generalisati.
Cijela moderna civilizacija ima tendenciju da nas umasovi i uniformiše - po načinu oblačenja, ponašanja, stilova života, načina življenja, pa čak i načina mišljenja. To onda stvara prirodnu potrebu individue da se izdvoji, da postane „neko“, da postane ličnost i dobije svoje - ja. A ovo je jedan od načina za koje ne treba mnogo truda. Postoji potreba, koja ponekad prerasta u egocentričnu maniju, da se čovjek prikaže da je važan, da je svaki segment njegovog života bitan. Pogledi drugih treba da potvrde našu bitnost.
ANALITIKA: Upečatljiva su mi dva primjera za koje znamo iz medija, a koja pokazuju do koje mjere može ići ta patologija. U poznatom slučaju „kantrimen“, u momentu kada je vozilo udarilo u Luku Jovanovića, društvo u autu pravilo je selfi. Drugi primjer je – istanbulski policajac koji na mostu nad Bosforom pravi selfi dok mu kolege ubjeđuju nekog momka da ne skoči u namjeri da se ubije, što je ovaj koji tren kasnije i učinio. Da li se zaprepašćujem nad stvarima koje su postale normalnost, ali „kasnim u razvoju“?
TOMOVIĆ ŠUNDIĆ: Jedan značajan filozof je rekao da naše duše umiru kada umiru moralne vrijednosti, kada postanemo ravnodušni prema drugom.
To je to, kada neku najbanalniju radnju pretpostavite smrti drugoga koja se dešava pored vas, ili ste joj čak i uzrok. Toliko vas ne zanima drugi, toliko nemate moralnu obavezu, jer, moral je obaveza i prema sebi i prema drugome. Kao u Bibliji, kad je Kain ubio Avelja. Bog ga pita gdje mu je brat, a on odgovara – „Što ja marim za brata mojega“. Brat je svaki drugi čovjek, prema kojem morate da osjećate osnovnu ljudsku empatiju i altruizam.
Moderni svijet je u jednom svom dijelu, nakon iskustava Drugog svjetskog rata, poslije pogroma i destrukcija, svijet u kojem postoji jednako opasna tendencija ravnodušnosti.
ANALITIKA: Je li ovo slika i jednog nezadovoljnog čovjeka, kojem je sve dopušteno, kojem je sve servirano na tanjiru, a ciljevi lišeni truda da se dosegnu, lišeni su i zadovoljstva?
TOMOVIĆ ŠUNDIĆ: Naravno. Sve je jedan vezani sistem, koji proističe iz shvatanja da ljudski život ima smisla samo ako se povinujemo hedonističkim porivima, čulnim zadovoljstvima, koja nam ne mogu dati osjećanje sreće i punoće, već samo osjećanje trenutnog zadovoljstva.
I onda takva zadovoljstva ponavljate, očekujući stalno veća i veća. Trajna zadovoljstva i trajno osjećanje sreće jeste kada čovjek slijedi ono što je najdublje u njemu jer, naše tijelo svakako nije najdublji izraz naše ljudske prirode. Kao što je Njegoš rekao „Mi smo kuća tamom obuzeta“. Iako je za Njegoša tijelo bilo tama, on je znao da dvoji da smo mi svjetlost razuma uvučena u materijalnu supstancu koja je prolazna. Naravno, najviše stepene ljudskog zadovoljstva dostići ćete preko umjetnosti, kulture, preko duhovnog, a ne samo biloškog, koje takođe ima svoja prava na postojanje. To je jasno.
ANALITIKA: Mi govorimo i o duhovnoj prirodi ali, ne čini li Vam se da treba ponekad zadovoljiti i intelekt, da je ovdje u pitanju direktna uvreda intelekta?
TOMOVIĆ ŠUNDIĆ: Naravno. To jeste degradacija. Vidite da svi ti hedonistički pokušaji završavaju nezadovoljstvima, frustracijama, u napadu konzumerske civilizacije, koja je sve materijalizovala, pretvorila u novac, moć, robu.. Sam je čovjek postao roba, mi ne kontrolišemo novac, već novac kontroliše nas.
A mi smo bića koja imaju vrijednosti, čovjek je jedno dostojanstveno i uzvišeno biće. U suprotnom, ne bi imali kulturu, ne bi postojala takva djela kao što su Mikelanđelova i Da Vinčijeva.
ANALITIKA: Upotrijebili ste jedan termin koji se sve rjeđe koristi, a to je dostojanstvo.
TOMOVIĆ ŠUNDIĆ: Imate jednu divnu knjigu, Piko della Mirandola „Govor o dostojanstvu čovjekovom“. To su teme pomalo zaboravljene. On je kazao da „ništa na ovoj zemlji ne zavređuje divljenje kao čovjek“.
U ovome o čemu govorimo dostojanstva ne može biti, ono se ne krije u toj zoni, već u našem umnom i duhovnom biću, koje nas čini različitim u odnosu na animalni svijet, iako imamo čulne potrebe. Čovjek je biće koje ima umnu volju i moralni zakon, jedino koje može saznati svijet u kojem živi.
Mi smo jedina bića za sada poznata koja mogu da shvate čudesnost svijeta, života, boga, umjetnosti, kulture, i da pojmimo omjere te veličine.
Prvi član Deklaracije o ljudskim pravima iz '48 godine kaže da se sva ljudska bića rađaju „jednaka u dostojanstvu i pravima“. Jednaki smo upravo zato što imamo ljudsko dostojanstvo. Ono je osnov jednakosti, jer jednakost nije socijalna kategorija.
ANALITIKA: Kaže se da je stil sam čovjek. Da li se uošte danas drži do ličnog stila?
TOMOVIĆ ŠUNDIĆ: Na žalost, stilove nam formiraju i diriguju iz medijskih centara. Stil je sačinjen od onih vrijednosti koje usvajamo iz mora vrijednosti i antivrijednosti kojima smo okruženi. Dakle, stil je ono što izaberemo, i estetski i etički, i religiozno i nacionalno.
Ono što izaberemo – to smo mi. Ali, ja sam optimista i vjerujem da će se ljudi zasititi tih krajnosti i vulgarizacija, jer tu nema ništa naročito značajno, ništa što bi moglo da fascinira. Mislim da će se tu stvari izbalansirati, da će, kao i mnogim drugim stvarima, prestati interes kada to što se danas smatra šokantnim, prestane da izaziva pažnju i reakcije i postane potpuno nezanimljivo.
Mislim da će se čovjek okrenuti pravim i trajnim vrijednostima, jer je život suviše kratak da bi ga posvetili banalnostima.
Život je jedan ozbiljan zadatak – on nije beskonačan, vrlo je ograničen, i ireverzibilan, jer - nema povratka.
Gordana BOROVIĆ
