On dodaje da je riječ o sorti koja je donesena iz Gvatemale, prije više od 500 godina, a da se u Crnoj Gori očuvala zahvaljujući jednoj “praznovjerici”, da śeme kukuruza ne valja davati nikome, pa ni ćerki da ga ponese u prćiju.
“Kakva praznovjerica! To je bilo duboko utemeljeno, kako se ova sorta ne bi ukrštala sa drugima i, zahvaljujući tome, u Crnoj Gori smo sačuvali nešto što je u kolumboćevoj domovini, Gvatemali, sasvim iščezlo. Očuvanje kolumboća crnogorski je doprinos svjetskoj civilizaciji”, veli Radonjić.
Sagovornik Portala Analitika ima namjeru da 16. oktobra, na Svjetski dan zdrave hrane napravi kačamak od hiljadu kilograma kukuruznog brašna, i da time uđe u Ginisovu knjigu rekorda. Kontakti sa centralom Ginisa već su uspostavljeni, pa se Radonjić nada, da će uz pomoć prijatelja uspjeti u svojoj namjeri kojoj je primarni cilj promocija zdrave hrane i crnogorskih proizvoda.
Sagovornik Portala Analitika složio se sa opaskom da njegova izjava koju je dao medijima, kako u komunikaciji sa Ginosom najveći problem predstavlja prevod riječ “kačamak” ne stoji, jer kačamak zapravo ne treba ni prevoditi, kao što se ne prevodi ni pica, ni suši, ni paelja, ni mnogi drugi nazivi svjetski poznatih jela.
Kačamak je, jednostavno, - kačamak.
Radonjić pokazuje dopis koji je poslao podgoričkim Tržnicama i pijacama, u kojem traži da mu se omogući da za 20 i 21. septembar, na 23. godišnjicu od kada je Crna Gora proglašena ekološkom državom, skuva veliki kačamak u Gintašu, kao generalnu probu obaranja Ginisa, događaj za koji još nije definisano mjesto.
Iz tog dopisa može se vidjeti samo mali dio onoga što Radonjić čini za očuvanje i promociju crnogorskih autohtonih voćnih, povrtnih i začinskih biljaka, kao i crnogorske kulinarske tradicije:
Za manifestaciju u Gintašu predvidio jei izložbu najvažnijih sačuvanih genetskih resursa kukuruza, zora bjelopavlićkog, kukuruza kolumboća, ruskog krompira (sorte krtole crvene kore i crvenoga “mesa” čije je śeme iz Rusije donio Sveti Petar Cetinjski, kamenog graha, slanutka, Ivan-begove loze, broća, grbaljske pomidore, ulcinjskih bamija, divljega šipka, začinskog pelima, žutokore, crnogorskoga i lovćenskoga čaja.
Vraćajući se temi kukuruza i kolumboća, Radonjić kaže da je i sam često bio zaprepašćen kada bi došao do nekog podatka ili starog dokumenta koji svjedoči o tome gdje smo i što smo nekad bili na planu proizvodnje hrane, te da su sve priče o Crnoj Gori kao neplodnoj zemlji čista predrasuda.
“Prvi put se u našem jeziku kukuruz pojavljuje 1535. godine. U Kotorskom arhivu stoji, u jednoj sudsko-notarskoj knjizi da je neki Radonja, moj daleki predak, sa nadimkom Hukuruz kupio imanje. Još tada se, znači, trgovalo kukuruzom na berzi u Kotoru”, objašnjava Radonjić i nastavlja:
“Kukuruz na turskom jeziku znači prljavi oriz, i dugo je smatran hranom nižih društevnih klasa. Ali, i sami Turci kupovali su śemena u Španiji, jer su vidjeli potencijale nove prehrambene namirnice. Znate li da se u staro doba najpoznatija sorta pšenice, arnautika, sijala u Zeti, koja je bila najveći snabdjevač Venecije?”
Ovih dana, biće žetva kolumboća iz Radonjićevog Frutka, koji će se samljeti u mlinu u Dobrom polju, kod “dobroga Mirka Milatovića” i na jednoj vodenici Radonjićeve firme.
Za Ginosov kačamak trebaće još neke stvari. Trebaće i sir, kajmak, morska so… O tome, drugom prilikom.
G. B.
