Istini za volju, mnogo toga se promijenilo od kako je ukroćena vatra, napravljen prvi točak i uzgojeni prvi usjevi.
Iz perspektive kosmičkog vremena, napredovali smo vrtoglavom brzinom, razvili teleskope, parnu mašinu, otkrili gravitaciju i elektromagnetizam, kao i sile koje drže jezgra atoma na okupu.
Elektrifikacija je transformisala ljudsku civilizaciju. Sada možemo obasjati svaki mrak, razgovarati s ljudima s drugog kontinenta ili upravljati vozilom kom nije potrebna konjska vuča.
Upravo taj brzi napredak učinio je da komesar patentnog zavoda SAD Čarls H. Djuel 1899. izjavi: “Sve što može biti izumljeno, već je izumljeno”.
Ipak, koliko još treba da napredujemo? Postoje li granice našeg tehnološkog progresa? Drugim riječima, ako je Djuel pogriješio u 1899. godini, da li bi njegove riječi zvučale proročki 2099. ili 2199?
Tinejdžerske godine: Odgovor na to pitanje dijelom se oslanja na dugovječnost ljudi kao vrste. Kako bismo napredovali u nauci, tehnologiji i mudrosti zahvaljujući kojoj ih koristimo, potrebno je vrijeme.
Istorija života na Zemlji je istorija istrijebljenja, a uprkos napretku koji smo do danas ostvarili i dalje smo osjetljivi na “bijes” prirode, ali i nas samih.
Zato je mjera našeg napretka i načina na koji može biti ostvaren, povezana s našim sposobnostima da izbjegnemo istrebljenje.
Imajući to u vidu, Karl Sagan imao je običaj da kaže da su ljudi u periodu “tehnološke adolescencije”.
Razvijamo velike fizičke moći i u zavisnosti od toga kako ih koristimo, možemo sazreti u vrstu sa realnim šansama da dostigne pozne godine.
Druga mogućnost je da se uništimo zbog toga što naša tehnologija napreduje brže od naše mudrosti ili nas neka prirodna katastrofa zbriše s lica zemlje, jer naša tehnologija nije dovoljno brzo napredovala.
Kada je pomenuti termin skovao sedamdesetih godina 20. vijeka, Sagan je imao na umu sveprisutnu egzistencijalnu prijetnju: kombinovani nuklearni arsenal SAD i SSSR što je u to vrijeme predstavljalo oko 50.000 oružja.
Način na koji se naoružanje gomilalo, Sagan je u nekoliko prilika uporedio sa paljenjem niza šibica u prostoriji ispunjenoj gasom.
Iako je sada taj broj u opadanju, opasnosti od oružja i dalje su veoma ozbiljne, a priče o tome koliko je svijet u nekoliko navrata bio blizu nuklearnog rata, samo pokazuju koliko smo imali sreće.
Međutim, sreća nije ta koja produžava vijek vrsta na zemlji. Sagan je bio zabrinut da nećemo dovoljno brzo sazreti da izbjegnemo samouništenje, a čak je u seriji “Kosmos” pretpostavio da u narednih 100 godina imamo samo 40 odsto šanse da preživimo.
S druge strane, bio je i optimista, uvjeren da ćemo širenjem znanja o kosmosu, jednog dana saznati da nismo sami u njemu, što bi nas učinilo mudrijim i povećalo naše šanse za opstanak.
“Samo jedna poruka iz svemira pokazaće da je moguće da preživimo tehnološku adolescenciju”, napisao je on 1978. u Smithsonian Magazine.
“Moguće je da budućnost ljudske civilizacije zavisi od prijema međuzvijezdanih poruka”.
Mjerenje rasta: Drugi naučnici pokušali su da definišu nivo našeg napretka na polu-kvantitativni način koristeći nešto što se zove Kardaševa skala, koja se orijentiše prema potrošnji energije čovječanstva.
Skala je nazvana po sovjetskom astronomu Nikolaju Kardaševom, koji je prije 50 godina rangirao moguće vanzemaljske civilizacije na osnovu njihovih sposobnosti da prikupljaju energiju.
Prvi tip koristi i kontroliše energiju na planetarnom nivou. Ona prikuplja i koristi količinu energije koja dospijeva do njene planete od zvijezde. Mi bismo bili civilizacija prvog tipa kada bismo sve energetske resurse orijentisali na solarnu energiju. Ipak, to nije slučaj, iako stručnjaci prognoziraju da ćemo u tu fazu ući za oko 100 godina.
Očigledno je da civilizacije koje možda žive u drugim zvijezdanim sistemima ne primaju jednaku energiju od svojih zvijezda, kao što je to slučaj sa Zemljom. Na primjer, da je naša planeta manja ili udaljenija od Sunca, možda smo već mogli prevazići prvi tip civilizacije.
Postoje i drugi faktori koji bi mogli da nas dovedu do te kategorije. Potrebno je da kontrolišemo energiju na planetarnom nivou, tako što ćemo zauzdati moćne sile Zemljine atmosfere, kore, mantije i jezgra.
Civilizacija prvog tipa može da kontroliše vrijeme, utiče na klimu i spriječi zemljotrese i vulkanske erupcije. Takođe, sposobna je za međuplanetarna putovanja.
Napredak: Mnogo naprednija od prvog tipa, civilizacija drugog tipa kontroliše energiju svoje zvijezde. Takva civilizacija ne prikuplja samo energiju zvijezde preko solarnih panela, nego i putem strukture, Dajsonove sfere, koja gotovo u potpunosti okružava njihovu ili susjednu zvijezdu kako bi prikupljala njihove energije.
One su takođe sposobne za međuzvijezdana putovanja koja im omogućavaju da kolonizuju na stotine zvijezdanih sistema.
Takve civilizacije mogu da izbjegnu istrebljenja usljed neke prirodne katastrofe, jednostavno tako što se presele na druge planete.
Štaviše, civilizacija drugog tipa može da pomjera zvijezde i upravlja crnim rupama.
Tip tri, koji je najnapredniji na Kardaševoj skali, ima sposobnosti galaktičkih razmjera. Pripadnici takve civilizacije imaju transgalaktičke i intergalaktičke brodove i rade sa nivoima energije koji odgovaraju galaksijama ili zvijezdanim jatima. One mogu preživjeti bilo kakav događaj u univerzumu.
Kardašev nije širio skalu poslije trećeg nivoa, ali drugi naučnici su to učinili čak do sedmog tipa. Što neka civilizacija pripada višem tipu, to više njenih članova može da se uporedi sa božanstvima, što paradigmu teizma-ateizma obrće na najnevjerovatnije načine, a razliku između smrtnika i bogova gotovo potpuno briše.
Pogled u budućnost: Mi smo svejedno ranjivi. Ipak, mogli bismo značajno uvećati naše šanse za opstanak, ako bismo dostigli nivo civilizacije tipa jedan. Koliko brzo napredujemo ka tom cilju?
U pogledu prikupljanja i upotrebe energije, ostvarili smo oko 75 odsto tog cilja. Iako nismo usavršili međuplanetarna putovanja, ipak smo ih izveli. Poslali smo sonde van Sunčevog sistema, a slanje ljudi u slične avanture sada je samo pitanje inženjeringa, nešto što ćemo moći da izvedemo uz dovoljno novca i truda.
Bez potrebe za nekim većim otkrićima, mogli bismo da gradimo kolonije na nebeskim tijelima blizu Zemlji i nešto malo dalje, čime bi barem nekoliko hiljada ljudi moglo da bude spašeno u slučaju planetarne katastrofe.
Polako napredujemo i u predviđanju zemljotresa, iako ih i dalje ne možemo spriječiti. Pratimo objekte poput potencijalno opasnih asteroida, a ranije ove godine istraživači na Islandu probili su magmu koja je prodirala u Zemljinu koru i tako oslabili moć vulkana. Usavršavanjem ove tehnike, mogao bi da se smanji pritisak nakupljene magme, koja izaziva vulkanske erupcije.
Naše današnje sposobnosti ukazuju da idemo u pravcu dostizanja statusa civilizacije tipa jedan. Da li ćemo dovoljno brzo postići svoj cilj? To niko ne može sa sigurnošću tvrditi, ali nada postoji.
Izvor i foto: b92.net
