Razvoj Univerziteta je važan kreativni izazov za sve nas

Rektorka Univerziteta Crne Gore Radmila Vojvodić ističe da je neophodno vratiti budžetska izdvajanja u Univerzitet Crne Gore na nivo od 17 miliona eura, ukoliko se želi normalno funkcionisanje Univeziteta kao najveće državne ustanove. U suprotnom, smatra Vojvodić, Univerzitet Crne Gore ne može odgovarati ni za regularan proces obrazovanja, ni za kvalitet obrazovanja.

- Kriza upravljanja UCG ogoljena je u protekle dvije godine i u radu Upravnog odbora sam imala priliku da podrobno razumijem sve razloge. Zato s punim pouzdanjem kažem da nema nijednog argumenta - ni tranzicionih ekonomskih nevolja, ni  svjetske ekonomske krize, niti ima jedne specifičnosti crnogorskog razvojnog puta - kojim mogu opravdati smanjenje budžetskog ulaganja u visoko obrazovanje koje se događalo proteklih godina. Jednostavno, sa ovakvim budžetom ne možemo opstati u ovom modelu i ne možemo odgovarati ni za regularan proces obrazovanja, ni za kvalitet obrazovanja, naglašava Vojvodić i ocjenjuje da je Univeritet u proces reformi ušao možda i prebrzo i stihijski.

- Drugo je pitanje da li je Univerzitet sa svoje strane ušao u reformu prebrzo i stihijski, da li je hiperprodukcija studijskih programa mogla biti zaustavljena ranije, da li je građevinski biznis-projekat, kojim je bilo okupirano ondašnje vođstvo univerziteta, a kojim su riješeni nagomilani stambeni problemi jednog velikog dijela crnogorske srednje klase, doprinio inerciji upravljanja i gubljenju finansijske samokontrole – moglo bi se raspravljati i uočiti da i mi na Univerzitetu nosimo ozbiljan dio krivice za današnje stanje.

Kako god,  finansijska spirala u kojoj se sada nalazi državni univerzitet, koliko je odgovornost predhodne ili nove uprave, toliko je i  države kao osnivača. Upravo tako se postavljam u periodu pregovora koji slijedi - zastupajući potreban budžet od najmanje sedamnaest miliona koji je nekada izdvajan. Po jasnom i jednostavnom proračunu: to je ono što je nužno za osnovno funkcionisanje ove najveće državne ustanove. Vlastita sredstva zarađena na tržištu moramo uložiti u obnavljanje i modernizaciju opreme i laboratorija, unapređenje informatičke podrške nastavnom procesu, u formiranje univerzitetske biblioteke, u podizanje standarda uslova studiranja, ističe Radmila Vojvodić u razgovoru za Portal Analitika.

ANALITIKA: Kakva je, prema Vašem mišljenju i u skladu sa programom koji ste prezentirali, uloga države u procesu finansijske konsolidacije Univerziteta Crne Gore?

VOJVODIĆ: Država mora preuzeti ulogu partnera u konsolidaciji postojećih dugova. Univerzitet Crne Gore je naš zajednički i neprikosnoveni interes. Dakle - moramo dijeliti odgovornost. Korake koje upravo preduzimamo smatram odsudnim da uđemo u jednu kavalitativno novu i afirmišuću etapu razvoja Univerziteta Crne Gore. Zagovaram da u partnerstvu s Vladom upisnu budžetsku politiku vodimo prema prioritetima privrednog i društvenog razvoja  i u odnosu na tržište rada. Naravno, ne bježim od odgovornosti. Naprotiv. Ne doživljavam ulogu rektora kao kakvog birokratskog namjesnika i na nastupajuću integraciju Univerziteta kao institucije gledam kao na jedan važni kreativan izazov svih nas u akademskoj zajednici.

VOJVODIĆ: Zagovaram mogućnost javno–privatnog partnerstva, neposrednije saradnje i komercijalnih aktivnosti sa biznis zajednicom. I to je velika javna korist. Mi nedovoljno koristimo resurse znanja i u vlastitoj kući, na UCG, i u nastavi  i u raznim mogućim vidovima međufakultetske saradnje koji bi unapređivali nastavne i vannastavne aktivnosti i svakodnevni život naših studenata. Moramo osvijestiti pripadnost UCG, moramo koristiti potencijale znanja koje imamo i – isto tako – otvoriti vrata potencijalnim poslodavcima da sarađuju s nama. I takozvana biznis zajednica mora spremnije ući u ulaganje u obrazovne profile koji su deficitarni na tržištu rada i tržištu obrazovanja. To je trend u svijetu. Gotovo da se ne vidi smisao državnog ulaganja u visoko obrazovanje, ukoliko nema partnerstva sa privredom i društvom i ukoliko se mjerljivim rezultatima rada i jednih i drugih ne prepoznaje to partnerstvo. Partnerstvo, solidarnost i posvećenje, kao i praćenje rezultata rada – to je platforma ove reformske etape, na moralnom i profesionalnom planu.

ANALITIKA: U programu ste pominali osnivanje Inovativno-tehnološkog centra za prenos znanja u privredu, kao i osnivanje Inkubator centra za podršku onima koji žele da osnuju vlastite firme sa znanjem stečenim na UCG...

VOJVODIĆ: Brzo ćemo, sigurna sam, staviti u bolju funkciju servise i kancelarije koje pominjete. Njihova stimulativnost i u redovima studenata i nastavnika, i na tržištu rada, mora biti mjerljiva. Većinom su i formirani kao servisi i kancelarije, ali su - usuđujem se reći - mrtvo slovo na papiru. Stalno ponavljam ovih dana da kao državni Univerzitet moramo dijeliti odgovornost sa državom o stanju na tržištu rada. Tako da se naš budući dijalog, sigurna sam, mora dotaći i zakonske regulative visokog obrazovanja i strategije visokog obrazovanja shodno državnoj startegiji razvoja – samim tim i tema u kojima nam je partner sindikat. I sve to, da se razumijemo, ne ugrožava institut autonomije univerziteta, što god ovaj institut značio u savremenom globalnom kontekstu univerzitetskog bratstva.

ANALITIKA: Da li očekujete, osim razumijevanja države, i konkretnu pomoć ljudi sa Univerziteta ili se, možda, pribojavate takozvanih unutrašnjih opstrukcija? Sami ste konstatovali da je potrebno više “odvažnosti i profesionalne posvećenosti, baš kao i plemenitog osjećanja pripadnosti Univerzitetu Crne Gore kao javnom dobru”...

VOJVODIĆ: Razumijem Vaše pitanje, tim prije što se i na naš Univerzitet kao i na  cijelo društvo, koje još uvijek tranzitira, mora gledati kao na poprište različitih političkih interesa, lobiranja različitih interesnih grupa, svakovrsnih pa i sindikalnih  manipulacija itd. Konfrontiramo se oko problema koji nas tište, umjesto da o njima konstruktivno razgovaramo. Konačno, naša jedinstvena identitetska raspolućenost i njeni recidivi još dijele društvo i shvatanje javnog dobra. Dva Janusova lica prisutna su svuda i prelamaju se na svim nivoima društva. To je i političko i kulturološko pitanje. Za društvenu debatu, a ne za jedan intervju.

ANALITIKA: A zbog čega te “posvećenosti javnom dobru” nije bilo do sada, ili bolje rečeno – zašto ta ideja nije bila dominantna na Univerzitetu Crne Gore?

VOJVODIĆ: Najvažnija dimenzija univerziteta danas je da ima model istinske otvorenosti i posvećenosti javnom dobru. Međutim, komercijalizacija znanja, kapitalistički duh tranzicije, sile privatizacije i potrošačke kulture, merkantilizovanost visokog obrazovanja pred kojom se nalazimo – sve to bitno utiče. Ipak vjerujem u našu akademsku zajednicu – ne bih bila tu gdje jesam da nije tako. Samo što - umjesto da žmurimo i odlažemo probleme za sjutra ili za nekoga drugoga da ih riješi  - moramo odlučnije raditi. Uopšte moramo više raditi. Mnogo pričamo i nadmećemo se u kritičkom opažanju, iscrpljujemo se u priči, u praznom politiziranju. Govorim o nama na Univerzitetu, ali, naravno, govorim i načelno. Molim lijepo: moramo  uložiti energiju i pamet koliko god je imamo i raditi na promjenama tamo gdje jeste naš prostor djelovanja. To je preduslov za posvećenost, ali  je tu i moralni oslonac za javni kritički stav.

Pogledajte sami, nikako ne uspijevamo da se okanemo jedne nakaradne tradicije da obično jedan čovjek vuče na plećima instituciju, a da se, na drugoj strani, jednako zaludno vajkamo kako nemamo institucije, kako nemamo, je li, institucionalnog kapaciteta. Pa, nemamo – slažem se. A ko će nam ga pokloniti? Ja hoću da vjerujem u stručne kapacitete naše akademske zajednice i upravo zato neću da imam razumijevanja za nedostatak profesionalne svijesti i  samopouzdanja, za  nedostatak javnog stava, jer je to ono  što nas dokida da budemo autonomni i determinišući faktor društva.

VOJVODIĆ: Integrisani model  znači da se razvojne strategije univerzitetskih jedinica sprovode kroz objedinjujuću strategiju razvoja UCG. Ja sam se u razvojnom programu  jasno odredila. Jasni su i međunarodni eksperti koji sprovode kontrolu i proces reakreditacije i imamo njihove konkretne smjernice. Takođe, integracija podrazumijeva integrisane finansije. Jeste, ima razmišljanja i stavova da će ukidanjem navodne finansijske autonomije biti ograničavan razvoj i da je po srijedi gruba centralizacija. Razuvjerićemo ih na djelu i kroz savjestan i principijelan odnos. Uzgred, novac koji zarađujemo - bilo od školarina, bilo na tržištu - pod imenom je Univerziteta. Baš kao  i finansijska odgovornost, koja je, u krajnjem, na Univerzitetu – ne na fakultetima.

A na dokumentu nove sistematizacije, koji pominjete, tek radimo i rok izrade je do kraja ove godine. Komparativno ćemo raditi analize nastavnih planova i struktra studijskih programa. Zapravo, oba dokumenta biće  polazište za moguću redukciju broja studijskih programa i  prilaz integraciji i racionalnizaciji modela  UCG.

ANALITIKA: Univerziteti su, nekako po definiciji,  nosioci kritičke misli u društvu; oglašavaju se, pojedinci sa univerziteta, ali i univerzitet kao naučna zajednica povodom krupnih dešavanja u državi i društvu… Ta autonomija nije vidljiva kada je u pitanju Univerzitet Crne Gore. Zašto, otkud ta letargija? Je li to nasljeđe starog mentalitetskog sklopa iz vremena komunizma, ili je, možda, dokaz da domaća politika i dalje čvrsto drži u zagrljaju, pod kontrolom, domaći univerzitet?

VOJVODIĆ: Jedan je razlog - kratka tradicija crnogorskog Univerziteta Crne Gore; od osnivanja je svega četrdeset godina, a neki su fakulteti formirani i skoro, prije dvadeset godina ili tek desetljeće. Drugi je razlog nedostatak demokratske tradicije i  javnog mnjenja, kako u doba socijalističke prakse tako i ove medijske vulgarnosti današnjeg, tranzicijskog, društva. Moglo bi se nabrajati dalje: treći, moguće, leži u fenomenu “lažne važosti”, one tobožnje univerziteteske autonomije i akademskih sloboda, iza kojih se i tokom socijalističke izgradnje i devedesetih godina prošlog vijeka, kao i danas, krije pasivnost i zatvaranje u takozvano “unutrašnje mišljenje”. U takvoj klimi je teško graditi  moralne i intelektualne autoritete. Osvrnemo li se na druge instutucije, na Crnogorsku akademiju nauka kao Univerzitetu srodniju instancu, i njen javni angažman, dolazimo na teren jedne, rekla bih zatamnjene zone. Nemoguće je biti izolovan od javne političke, kao i od bilo koje  druge sfere.

E, to je ona tuga mrtve svjetlosti koja prožima, kako bi rekao Radomir Konstantinović, red palanačkog svijeta, to je ona sigurnost u rutini. Ili da baš definišemo, dozivajući u pomoć još jednog zanimljivog i jetkog pisca, Đerđa Konrada, koji društvenu istoriju inteligencije smatra jednoznačnom sa pustolovnom istorijom njene emancipacije.

ANALITIKA: Ili je možda to ćutanje dokaz da Crna Gora nije nikada bila plodno tlo za disidente?! Ima mišljenja da ni Đilas, da je ostao ovdje, ne bi bio disident kakav je nesporno bio; pisali ste, radili predstave, o ljudima koji su plivali mimo glavne struje - političke, društvene, svejedno -  mogli bi da nam ponudite odgovor…

VOJVODIĆ: Milovan Đilas je paradigmatičan za svaki razgovor na temu snage duha  i  u onom i u ovom vremenu, “i ovdje i tamo”. Nema istorije bez intimnih duhovnih sadržaja, rekla bih. Đilas je očigledan dokaz pogubnosti predrasuda  o beskompromisnom nezavisnom intelektualcu i tipu podobnog i poslušnog. A crnogorsko društvo se još i danas jalovo iscrpljuje na toj polarizaciji. I zanimljivo, on je junak dva vremena: i onog utopijskog i ovog današnjeg disutopijskog. I nema ga u programima izučavanja na našem, na primjer,  Fakultetu političkih nauka. Što se mene tiče, njegov životopis me uvjerava da je ovaj svijet bio i ostao jednako opsjednut demokratijom koliko i pohlepom.

VOJVODIĆ: Te davne 93. godine prekinula sam univerzitetsku karijeru na beogradskom Univerzitetu i osjećanje unutrašnjeg egzila u Crnoj Gori od tada nije prestalo da me muči do danas. Ali se ne predajem tome, borim se protiv toga i moji su angažmani javni –  profesionalni, pedagoški, umjetnički  i društveni – samim tim svi su politični. Na onu kvalifikaciju o antidržavnom djelovanju, gledala sam devedesetih istovjetno kao što činim prema ovoj sadašnjoj kvalifikaciji da je moje djelovanje režimsko. Ne marim za ostrašćene sudove i uošte se niti tresem pred sudom javnosti niti očekujem lovorike. Stojim iza onoga što radim.

ANALITIKA: A koliko Vas - kada ostanete sami, daleko od javnosti - pogađaju napadi ad hominem? Recimo, Vaš izbor za rektora od nekih javnih ličnosti, političara ili kolumnista, ocijenjen kao “krunski dokaz” da DPS preuzima kontrolu nad naučnom zajednicom u Crnoj Gori. Kako odgovarate na takve opaske, želite li uopšte da odgovarate?

VOJVODIĆ: Nažalost, sve je to ista kuhinja i ista receptura za kreiranje javnog mjenja. Očekujem da u ime istine i demokratske javnosti pročitam objavu o promjeni na polju partijske kontrole, te da je, shodno dnevno – političkim dešavanjima, Univerzitet u koalicionom zagrljaju.

ANALITIKA: Zbog čega nije bilo čak ni napomene da ste Vi prva žena na čelu Univerziteta Crne Gore; je li to politički motivisano “sljepilo nad činjenicama” ili neki oblik crnogorskog mačo-šovinizma?

VOJVODIĆ: Javno sam, Senatu UCG,  izrazila divljenje zbog te odluke koja velikodušno ignoriše svaki natruh diskriminacije ili mačističko–šovinističkog gledanja na poziciju rektora. A što se tiče mačističko–šovinističkih napisa u tabloidnim medijima, koji pretenduju da budu demokratska i uzvišeno građanska, te evropska savjest ovog društva – ah,  krhkog li evropejstva i čojstva i junaštva, zajedno.

ANALITIKA: Mnogo ste toga obećali; što ćete, na kraju mandata, smatrati uspjehom - koji od projekata koje ste pomenuli?

VOJVODIĆ: Reći ću Vam i, napominjem unaprijed, nema u tome što ću reći mjesta demagogiji. Ja vjerujem u dobar rezultat samo u tom dobrom radnom sadejstvu. Ako ga postignemo, smatraću to za pola savladanog puta do uspjeha. Da se nađemo na boljoj poziciji na međunarodnim rang listama i, što je još važnije, da sami uvidimo boljitak. Kad kažem “mi” – mislim na dobro naših studenata i dobro države  i društva znanja u koje se zaklinjemo.  Zato isto sadejstvo očekujem i od države kao osnivača. U protivnom, neću se igrati sa odgovornošću koju sam preuzela. I nema ovdje početne euforije koja čeka da splasne – mogu se naći pred izazovom ostavke baš kao što sam sad pred izazovom mandata rektora. Kažem to sa punim samopouzdanjem i optimizmom.

Draško ĐURANOVIĆ

FOTO: Ivana BOŽOVIĆ