ANALITIKA: S obzirom da ste se bavili manekenstvom, kakav je osjećaj biti sada umjetnik?
BOŠKOVIĆ: Da budem iskren, sebe nikada nisam smatrao poznatim manekenom, pa i nakon toliko revija i snimanja, jer od kad znam za sebe crtam, slikam i bavim se umjetnošću. Manekenstvom sam počeo da se bavim sasvim slucajno. Kao brucoš nisam bio u mogućnosti da sebi priuštim odlazak na stručnu eskurziju u Pariz, koju je tada organizovala Akademija likovnih umjetnosti. Nakon 15 dana tugovanja, dobio sam ponudu da u istom tom gradu započnem manekensku karijeru. Smatrao sam da je to prilika koja se ne propušta, otišao sam da vidim arhitekturu, kulturu, umjetnost, ali nisam ni slutio da će mi tako površan posao biti toliko unosan.
ANALITIKA: Šta je zahtjevnije, jer je sigurno umjetnik biti teže?
BOŠKOVIĆ: Sjećam se da sam kao dječak pročitao rečenicu koja me vodi kroz život ''odaberi posao koji voliš i nikada nećeš imati radni dan''. Blagosloven sam što radim posao koji volim i u koji ulažem dosta sebe u svakom smislu. Naravno da je mnogo teže baviti se umjetnošću, jer je pored talenta potrebno puno truda, upornosti i istrajnosti, dok manekenstvo zahtjeva samo dobar izgled koji se teško stiče, a lako gubi.
ANALITIKA: Koji je tvoj umjetnički moto, budući da ćesto provlačiš temu humanizma u svojim djelima?
BOŠKOVIĆ: Od malena sam vaspitan da pomažem i širim humanost, moja porodica je usvojila dječaka kojeg je zadesila teška tragedija, a koji nam je vremenom postao brat. Cilj moje egzistencije je da širim humanost, kao i da kroz svoj rad pošteno preživim i pomognem drugima.U toku je humanitarni serijal mojih izložbi, koji je namijenjen Sigurnoj ženskoj kući.
ANALITIKA: Koliko si puta izlagao svoje radove?
BOŠKOVIĆ: Učestvovao sam na preko 30 kolektivnih izložbi. Još od osnovne škole moje slike i crteži su dobijali pozitivne kritike, kada nisam bio svjestan svog umjeća, da ne kažem talenta. Samostalne izložbe sam imao samo dvije, i to u okviru kampanje: ''Jedna sigurna godina, za Sigurnu žensku kuću'' . Na tu ideju je dosla marketinška agencija ''Inkognito'' iz Podgorice, koja radi na tome da okupi 35 medijskih dama Crne Gore, čije cu portrete prodavati u humanitarne svrhe. Izložba je podijeljena u 5 djelova , sa po 7 portreta. Za sad smo realizovali samo dvije, jer je organizacija jako komplikovana i teška, ali se nadam da ćemo do kraja godine završiti cijeli proces.
ANALITIKA: Ko su ti uzori?
BOŠKOVIĆ: Ovaj posao nema tačnu formulu, nema konačno rešenje, niti recept po kojem treba da se stvara umjetnost. Mnogima se divim, suludo je da nabrajam neka imena, jer ne bi imao kraja, ali nikad ne kopiram druge, vec težim da smislim nesto novo, što je jako, jako teško. Imao sam sreću sto sam u zivotu imao priliku da radim sa profesorima i asistentima koji su mi prenijeli njihovo znanje i podučili mnogim stvarima. Bavim se umjetnošću, ali sebe ne smatram umjetnikom, jer nisam napravio ništa toliko veliko i značajno da bi bio ponosan na sebe i dao sebi titulu umjetnika koju s moje tačke gledišta ima malo ko.
ANALITIKA: Da li se umjetnost dovoljno cijeni u Crnoj Gori po Vama, jer je opšti utisak da to nije slučaj?
BOŠKOVIĆ: To je uobičajeno pitanje, kojem svi na žalost znamo odgovor. Ne cijeni se. Upravo sam završio sliku koju je naručio mladi advokat (koji bi po logici trebao biti pravedna osoba) u koju sam uložio truda, vremena i finansija, jer sav taj materijal poprilično košta, ali do isplaćivanja slike nikako da dodje, pa se razmišljam da otvorim NVO koja ce se baviti pravima umjetnika i imati kancelariju - atelje u kojem ce samostali umjetnici imati nekog ko će sudski zastupati njihova prava. Jer, ovakvim tretiranjem umjetnika i same umjetnosti država gubi svoju istoriju, koju mlađe generacije trebaju da pišu.
P.ZEČEVIĆ
