„Od kazivača sam čula interesantan podatak, koji je vrijedno pomenuti. Naime, 1938. godine u Podgorici je boravila jedna komisija sastavljena od eminentnih muzičkih stručnjaka. Tom prilikom su ustanovili da građani Podgorice, srazmjerno broju stanovnika, kojih je tada bilo 16 hiljada, spadaju među najmuzikalnije u ondašnjoj Jugoslaviji”, kaže etnomuzikolog Gordana Ćetković.
Ona naglašava da su se podgoričke pjesme očuvale zahvaljujući ženama, majkama i babama. “Glavni stvaraoci, čuvari i prenosioci tradicije bile su žene. One su pjevale, opisujući adekvatnim riječima motive radosti, smrti i ljubavi. Pjesmom su, često, opisivale i stvarne događaje koji su se odigravali u Podgorici ili njenoj okolini”, objašnjava Ćetković i dodaje da je jedna od najvažnijih karakteristika gradskih pjesama iz stare Podgorice izrazito "otezanje" melodije, što je u potpunoj suprotnosti sa podgoričkim govorom “koji je izrazito ubrzan”.
U radu na knjizi “Gradske pjesme iz stare Podgorice” od ključnog značaja bili su joj sagovornici, Staropodgoričani koji su joj pjevali pjesme onako kako su se nekada pjevale, ali i ispričali mnoštvo korisnih detalja, kako o pjesmama, tako i o načinu života u staroj Podgorici, njenim dugim vrelim ljetima, tokom kojih se intenzivno družilo, zbijale se šale, i - pjevalo.
Među njima, Medo Merulić, Marija Nikprelević, Mileva Perković, Gojko Martinović, Milan Vuković i Senka Popović, koja je i danas živa. Zahvaljujući njima, Ćetković je napravila najkompletniju zborku naučno obrađenih staropodgoričkih pjesama.
Gordana Ćetković je rođena u Podgorici, gdje je završila nižu i srednju muzičku školu. U Beogradu je završila Fakultet muzičke umetnosti - odsjek za etnomuzikologiju. Od 1994. godine radi kao profesor na stručno-teorijskom odsjeku Srednje muzičke škole “Vasa Pavić”, gdje predaje Istoriju muzike, Muzičke oblike i Etnomuzikologiju. Takođe je i rukovodilac aktiva stručno-teorijskog odsjeka. Saradnik je Ispitnog centra, u okviru kojeg je bila uključena u reformu obrazovnih planova i programa, kao i u izradu Ispitnih kataloga za predmete Istorija muzike i Muzički oblici.
Član je Crnogorske akademije nauka i umjetnosti - odjeljenje za etnologiju, u okviru koga je radila više projekata vezanih za istraživanje tradicionalne muzike u Crnoj Gori. Član je Udruženja kompozitora Crne Gore. Objavila je knjigu “Gradske pjesme iz stare Podgorice”, kao i udžbenik “Muzička kultura” za VIII razred osnovne škole.
ANALITIKA: Što Vas je opredijelilo da o pjesmama stare Podgorice napišete knjigu?
ĆETKOVIĆ: Rođena sam Podgoričanka, i smatrala sam da je veoma važno da bogatu muzičku građu Podgorice valja na određeni način sačuvati. Postojala je još jedna, meni bitna stvar. Naime, svjedoci smo da se danas te pjesme puno koriste u nekom modifikovanom duhu. One su malo obrađene i prilagođene kafanskim verzijama, a trebalo ih je ipak sačuvati u njihovoj originalnoj, autohtonoj verziji, zapisati kako one stvarno zvuče, bez ikakvih obrada dorada i prerađivanja.
Ovaj rad imao je za cilj da otrgne od zaborava prelijepe melodije koje su se pjevale i danas se pjevaju na području Podgorice, a i šire. U knjizi su sakupljene mnoge stare melodije koje su duboko ukorijenjene u ovdašnjem stanovništvu, ali često nedovoljno poznate van grada u kojem su nastale. Neke od melodija koje su se pjevale u staroj Podgorici sigurno su dospjele u ove krajeve vrlo davno, pjevane su stotinama godina i ovdje odomaćene. Takođe je sigurno da ima i pjesama sa ovog područja koje su se pjevale, a i danas se pjevaju u drugim krajevima.
Pjesmama iz stare Podgorice najvjernije je prikazana tradicionalna muzička tradicija. One sobom nose nanose vremena, nanose koji su se stotinama godina taložili na ovim prostorima. Sve što su ljudi doživljavali i preživljavali, bilo da je riječ o ljubavi, o djelovima Varoši, bilo pak o događajima, lijepim ili ružnim, opisivano je u pjesmama iz stare Podgorice. Stoga je dominantan utisak da je sadržaj ovih pjesama duboko emocionalno obojen. Vjerovatno u tome leži tajna očuvanja ovih pjesama.
U tradicionalnoj gradskoj muzičkoj praksi podgoričkog stanovništva nalazimo specifičan tip narodnih pjesama koje su poznate pod nazivom "podgoričke pjesme". One u sebi nose nešto specifično i svojstveno samo njima, što je mješavina nekoliko civilizacijskih nanosa.
U ovdašnjem narodu se ustalio i termin "podgorička sevdalinka", na kojem su mi insistirali i kazivači prilikom rada na knjizi, što nas navodi na zaključak da je riječ o ljubavnim pjesmama. Međutim, sadržaj gradskih pjesama iz stare Podgorice nije se odnosio isključivo na ljubavna osjećanja. U pjesmama su opisivani istiniti događaji iz stare Podgorice, opisivana je varoš - njene ulice ili pojedini njeni djelovi, dok su neke pjesme bile koncipirane u vidu određenih poruka. Dakle, svaka pjesma je imala svoje značenje i predstavljala je "priču za sebe".
ANALITIKA: Kako biste Vi opisali pjesme stare Podgorice?
ĆETKOVIĆ: Pjesme iz stare Podgorice najčešće imaju prizvuk sjete, odjek tuge, bolan jecaj i svaka od njih sadrži neku sentimentalnu nit koja ostaje u dušama ljudi i nikada ne iščezava. Veoma su dopadljive i melodične, i kao takve dugo žive u narodu, ne prepuštajući se zaboravu.
Naime, nekada, u stara vremena, u Podgorici je bilo malo javne zabave i razonode, pa se taj nedostatak nadomiještao pjesmom i šalom. Postojali su muzički obdareni pojedinci i manji instrumentalni sastavi koji su, svirkom i pjesmom uzanim sokacima, na sjedeljkama, svadbama i slavama, uveseljavali grad.
Od kazivača sam čula i jedan interesantan podatak, koji je vrijedno pomenuti. Naime, 1938. godine u Podgorici je boravila jedna komisija sastavljena od eminentnih muzičkih stručnjaka. Tom prilikom su ustanovili da se građani Podgorice, srazmjerno broju stanovnika, kojih je bilo 16 hiljada, svrstavaju među najmuzikalnije u Jugoslaviji.
Analizirajući sada sve segmente ovog rada, smatram da je riječ o vrijednom materijalu, za čiju je popularizaciju bila naročito zaslužna jedna osoba koja, nažalost, nije više među nama. Riječ je o izuzetnoj Kseniji Cicvarić koja za života možda i nije bila dovoljno priznata, mada je najzaslužnija za očuvanje pjesama iz stare Podgorice i njihovu popularizaciju. Ksenijin način interpretacije podgoričkog melosa, punoća tona i lakoća u izvođenju teških mjesta bogatih melizmatičnim nizovima, zasigurno će još dugo biti neprevaziđena.
ANALITIKA: Ko su Vam bili glavni izvori za vaš rad?
ĆETKOVIĆ: To su terenska istraživanja, koja sam imala tokom januara i februara 1997. godine. Zahvaljujući kazivačima i pjevačima, Medu Meruliću (1926), Mariji Nikprelević (1929), Milevi Perković (1930), Gojku Martinoviću (1930), Senki Popović (1935) i Milanu Vukoviću (1940), dobila sam informacije o pjesmama, njihovom nastanku, načinu izvođenja i njihovoj upotrebi. Moje interesovanje bilo je usmjereno i na pronalažanje bilo kakvih starih ili novijih pisanih dokumenata, ali u tome nisam uspjela. Upravo zbog nepostojanja takvih dokumenata, mnogo starih melodija sa područja Podgorice otišlo je u zaborav. Ovim radom željela sam uputiti na autentičnost melodija koje sam sakupila i time sačuvati njihovu izvornost.
ANALITIKA: Pored očiglednog emotivnog izazova, koliki je bio naučni izazov bilježenja pjesama stare Podgorice u izvornom obliku? Da li su one bile publikovane u tom obliku i prije Vašeg rada?
ĆETKOVIĆ: Neke jesu ali, veliki dio nije. Recimo, Vasiljević je sakupljao građu po cijeloj Crnoj Gori, tako da je zabilježen određeni broj pjesama stare Podgorice, ali ne koliko ih ima u knjizi “Gradske pjesme iz stare Podgorice”, gdje ih je zabilježeno oko stotinu. Dakle, bio je i naučni izazov, da se te pjesme obrade etnomuzikološki.
Moram napomenuti da do adekvatne literature, vezane za tematiku o kojoj govorimo, nisam mogla doći, jer se izuzetno mali broj sakupljača bavio opsežnim sakupljanjem i analiziranjem pjesama koje su nastale na tlu Podgorice. Uglavnom je to bilo proučavanje ili zapisivanje malog broja pjesama, u kontekstu opširnije zbirke pjesama iz cijele Crne Gore.
Zato posebnu zahvalnost za uspješnu realizaciju ovog rada dugujem upravo kazivačima i pjevačima, zbog njihove predusretljivosti, gostoprimstva i privrženosti gradskim pjesmama iz stare Podgorice.
ANALITIKA: Može li se reći da je Vaša knjiga najkompletnija zbirka staropodgoričkih pjesama naučno obrađenih na jednom mjestu? Tokom rada na njoj koristili ste autentična svjedočenja Podgoričana, kako ih zovete, kazivača. Kakvo Vam je iskustvo bilo sa njima?
ĆETKOVIĆ: Fantastično! Imala sam sreću da ih upoznam i zahvalna sam što su bili voljni da podijele sa mnom dio svoga životnog iskustva. Da bi kazivač bio dobar, on mora da zadovoljava dva kriterijuma. Prvo, mora dobro da pjeva, ali i da ima nešto da kaže o pjesmama koje zna – o istorijskom aspektu, načinu izvođenja pjesme, od koga je naučena, gdje se je pjevala, kako je praćena... Postoji mnoštvo bitnih momenata koji su važni prilikom susreta sa kazivačima. Svi su bili sjajni.
Na žalost, većina njih danas nije više među nama, tako da su zapisi razgovora sa njima etnomuzikološki vrijedni kao originalna svjedočenja iz prve ruke.
U Podgorici, a i u cijeloj Crnoj Gori postoji ogroman tradicinalni muzički materijal, autohtono muzičko nasljeđe koje treba da se istraži i tužno je što se, koliko ja znam, niko time organizovano i institucionalno ne bavi. Da bi se sačuvao i otrgao od zaborava barem dio toga što je ostalo, potrebna je institucionalna organizovanost tima ljudi različitih struka, jer to nije rad kojem mogu pojedinci odgovoriti.
ANALITIKA: U knjizi navodite i imena kazivača. Što biste izvojili kao interesantno iz razgovora sa njima?
ĆETKOVIĆ: Najinteresantniji kazivač priča o životu i pjesmi stare Podgorice bio mi je Medo Merulić, dok je u pjevanju najbolja bila Senka Popović, koja je i danas među nama.
Senka ima dar koji me je uvjerio da sam na pravom putu. Ona je imala taj arhaizam, taj melizmatični način izvođenja, nazalni, koji je karakteristika podgoričkog izvođenja pjesama.
Danas svako pjeva podgoričke pjesme i to najčešće nema veze sa načinom na koji su se podgoričke pjesme zaista pjevale.
Znači Senka mi je bila jako interesantna kao izvođač, mada je i ona znala divne priče o staroj Podgorici, dok su u tim pričama Merulić i Martinović bili prvorazredni izvori.
Merulić jer mi je pričao o ljudima koji su otišli iz stare Podgorice, recimo, za Bosnu. On mi je kazivao kako su se iste pjesme pjevale u Sarajevu. Tako, postoji podgorička verzija pjesme “Kad ja pođoh na Bembašu” sa istim tekstom, ali je melodija drugačija. To su takozvane varijante narodnih melodija. Ja sam napravila notne zapise, takozvane transkripcije pjesama koje sam čula od kazivača, sa tim varijantama narodnih melodija.
Svi kazivači su sami birali pjesme za koje su smatrali da su najvrednije da se sačuvaju. Interesantno je i to da su svi te pjesme naučili od svojih majki. Znači, žene, majke i babe, bile su te koje su prenosile tradiciju podgoričke pjesme.
Više puta se desilo da su u njihovoj verziji pjesme bile drugačije od onoga kakve sam ih ih čula i poznavala.
Zanimljivo je i da su svi pominjali ljeto. Podgorička ljetnja druženja provlače se kao jedan važan momenat u njihovim životima.
ANALITIKA: Kako ste dolazili do kazivača ?
ĆETKOVIĆ: Prvi kazivači su mi bili Milan Vuković, Gojko Martinović i Senka Popović. Srećna okolnost je bila što smo pjevali u istom, našem podgoričkom horu “Stanko Dragojević”. Krenula sam od njih, a oni su me poslije upućivali na druge. Kazivači su bili različitog senzibiliteta. Za neke je trebalo dosta vremena da ih ubijedim da zapjevaju, više su bili za razgovor na teme vezane za život i pjesmu stare Podgorice. Neki su odlično pjevali, ali nisu imali puno toga da kažu.
Posebno bih istakla da je kod svih kazivača bila izražena svijest da čine nešto značajno da se sačuvaju muzički fragmenti njihove Podgorice, tako da su bili veoma voljni i raspoloženi da pomognu. Znali su da me zovnu, ako bi se nečega naknadno sjetili.
Zajednički im je bio i doživljaj Podgorice. Svi su bili veoma emotivni, idiličnog pogleda na svoj grad tog vremena, na druženja, odnose među ljudima... Sve im je bilo u nekom pozitivnom duhu i pozitivnom stavu prema životu punog optimizma.
ANALITIKA: Jeste li osnovne podatke o pjesmama imali prethodno obrađene, pripremljene ili ste ih bilježili od samih kazivača?
ĆETKOVIĆ: Kada se rade etnomuzikološka istraživanja, ti se podaci uzimaju od kazivača. Postoji neki okvirni upitnik koji se mora pripremiti i kojeg se mora pridržavati u radu sa kazivačima. Radi autentičnosti, oni sami popunjavaju podatke - lične, o pjesmama, melodiji, tekstu, koliko znanju o njima.
ANALITIKA: Kažete da su sagovornici insistirali na nazivu “podgorička sevdalinka”. Razlikuje li se ona od bosanske sevdalinke i u čemu se ogleda ta razlika?
ĆETKOVIĆ: Staropodgoričke pjesme se zovu i podgoričke sevdalinke, ali su dosta specifične u odnosu na sevdalinke iz Bosne i drugih krajeva.
Pjesme Podgorice se razlikuju od bosanske sevdalinke po pjevanju, ali i melodijski. To je interesantno.
Neki autori sve pjesme ljubavne lirike muslimanskog kruga smatraju sevdalinkama. Međutim, dobri poznavaoci podgoričke tradicionalne muzičke prakse nikada neće pod pojmom sevdalinka svrstati one ljubavne pjesme čiji su stihovi i napjevi vedri ili šaljivi. Za njih je sevdalinka pjesma dubokih osjećanja, koja su sjetna ili tužna, i izražavaju se odgovarajućim muzičkim oblicima.
Melodije gradskih pjesama iz stare Podgorice, kao izrazito melizmatični oblici, podrazumijevaju melodijsku liniju koja je širokog daha i raspona. Najčešće su ispjevane u osmercu ili desetercu, mada su ritmički obrasci često zamagljeni mnoštvom dodatnih melizama. Važna karakteristika ovih pjesama dubokih osjećanja je improvizovanje, čiji nivo zavisi od umijeća interpretatora. Naime, pjesme postoje u vidu određenih osnovnih modela, a svaki izvođač oblikuje posebni, moglo bi se reći, vlastiti napjev u postojećoj osnovi. Na taj način se javljaju i varijante jedne iste melodije.
Međutim, jedna od najvažnijih karakteristika gradskih pjesama iz stare Podgorice je izrazito "otezanje" melodije, što je u potpunoj suprotnosti sa podgoričkim govorom koji je izrazito ubrzan. Upravo takav pristup i interpretacija osnovni su elementi koji daju ovim pjesmama poseban značaj.
Podgoričke pjesme su se prenosile usmenim putem, a glavni stvaraoci, čuvari i prenosioci tradicije bile su žene. Položaj žene, njena krupna uloga u održavanju domaćinstva i u podizanju djece, omogućila joj je da se okrene očuvanju tradicije. One su pjevale, opisujući adekvatnim riječima motive radosti, smrti i ljubavi. Pjesmom su, često, opisivale i prenosile i stvarne događaje koji su se odigravali u Podgorici ili njenoj okolini. U njima je dominirala nota koja se izlivala u istančan ekspresivni izraz.
Možemo da poredimo staropodgoričku sevdalinku sa ostalima, ali je ona ipak izdvojena i osobena.
Ipak, i pored svih karakteristika koje sam navela, i pored svega kroz što su prošle tokom postojanja, podgoričke pjesme nisu izgubile svoje osnovno i izvorno obilježje. Stvorene iz srca, i danas govore kroz srca onih koji ih slušaju. Ponikle su na narodnoj melodiji, obogaćenoj istočnjačkim kulturnim varijantama koja ih je učinila složenijom.
To govori o dubokoj ukorijenjenosti ove narodne tvorevine, što joj daje novu snagu i obnavlja njenu vitalnost.
Ivan KERN
Foto: Ivana BOŽOVIĆ
