Mari je iz jednog mjesta u zapadnoj Francuskoj. Stigla je u Crnu Goru - jedrenjakom.
Dijana i Davor iz Zrenjanina stigli su autobusom, povratnom kartom koja je koštala 50 eura po osobi.
Mari (foto na dnu teksta), njena tada sedmogodišnja ćerka i muž došli su prije dvije godne, usidrili svoj jedrenjak u Bigovu i otvorili radnju sa francuskim pecivima u Porto Montenegru. Imaju čvrstu namjeru da ostanu u Crnoj Gori. Doveli su samo psa i ponijeli nešto garderobe. Kuću u Francuskoj upravo su oglasili za prodaju.
Dijana i Davor ovoga ljeta su odsjeli u Sutomoru, sa čestim odlascima na druge plaže, pa i ovu u Čanju, gdje ih je svojim autom poveo gazda, korpulentni Vojo koji za sebe kaže da nema od njega boljega na primorju, od Herceg Novog do Ulcinja! Razbaškario se Vojo (veli – rođeni Cetinjanin, sa kućom u Sutomoru i đedovinom na Skadarskom jezeru) na peškiru sa četiri ocila i sluša razgovor o dvije breskve za euro u Petrovcu. (Inače, iz nekog nepoznatog razloga, ocila su čest modni detalj u Čanju, pogotovo na peškirima, koji se mogu kupiti za par eurića u svakoj “suvenirnici”). Slušaju i njih dvoje Voja, dok lamentira što kuću nije prodao Rusima i kupio nekoliko stanova, a đedovinu na jezeru, ipak,ne bi…
Čanj i Porto… Nije baš za poređenje ali, dobro.. . Nema u Čanju, kao u Portu, francuskih delicija. Ima “francuskih palačinki od pola metra”. I nema u Portu leskovačkog roštilja, i “čudesa od mesa”. Nema Čanj ni “Lido Mar”, ali ima “England beach” u kojem gostuju razni DJ-evi, živa muzika, a organizuju se i karaoke žurke. Nema ni klub “Saramanga”, da ne govorimo o novom “Ridžentu”, ali, eto, ima diskoteku “Sparta” ukraj plaže i lokale živopisnih imena, kao što je “Ravna gora”, pa i pansion u “Bakru” za samo 22 eura ili polupansion u nešto “luksuznijoj” “Bisernoj obali”, za 28 eura po osobi. Nema u Čanju Dite von Tiz ali, na radost tamošnje klijentele, zna da svrati Šako Polumenta.
U Čanj ne dolaze luksuzne jahte. Čanj ima svoje brodice koje se zovu “Ajkula”ili Galeb” što voze do obližnje Kraljičine plaže i Svetog Stefana i Budve za dva eura po osobi.
Nermin, momak iz Haj Nehaja kod Sutomora radi već sedma godina kao konobar po čanjskim lokalima. Ima vremena da stane sa poznanicima i proćaska uz neki od stolova na plaži, ali i da se na tren razbaškari po peškiru jedne od gošći, izazivajući je da nekako primijeti njegov nesumnjivi šarm. E pa, bi li mogao to iđe drugo? Plata mu je, kaže, 300 eura mjesečno, a sezonski kućni budžet popravlja i njegova majka koja na rivi prodaje papuče i japanke po pristupačnim cijenama, dva eura za par. Sa zvučnika u lokalu gdje radi Nermin, čuje se pjesma Tijane Dapčević sa jedne podgoričke radio stanice. Duva prijatan maestral, a Nermin opisuje Čanj i ovogodišnju turističku sezonu. Nema tu bogznašto novo:
“U Čanj dolazi skromna klijentela. Uglavnom su iz Srbije, mada se vikendom spuste i Podgoričani”, kaže. U njegovom lokalu kafa košta euro, a porcija ćevapa je pet eura. I ostale cijene su u skladu sa ovakvom cjenovnom politikom, preciznije rečeno - u skladu sa novčanicima klijentele.
Investicija i tek nešto više od plaže: Priča o ova dva neuporediva mjesta, Porto Montenegru i o Čanju, je priča o crnogorskom turizmu i njegova dva lica. Porto je velika investicija, grad u gradu, a Čanj je tek nešto više od jedne plaže duge 1.200 metara. Naravno, nije sve u Čanju za kritiku i ironiju. Jer, sjedjeti u lokalu u kojem radi Nermin u vreli ljetnji dan, pijuckati piće na pjeni od mora za koji euro, posmatrati galebove i pučinu, privilegija je sama po sebi.
U tom momentu, zaboravi se prašnjavi put, uz koji se vide i sklepane barake na koje su, kao da je riječ o antenama, zakačene bačve u kojima se grije voda za tuširanje, a svuda vise peškiri i kupaći kostimi, ispred soba koje od pogleda prolaznika sakrivaju samo jeftine zavjese.
Hoteli u Čanju sagrađeni su još u komunističko vrijeme, ima paviljona koji su toliko propali da se više i ne koriste, zvrje prazni, polomljenih stakala i oronuli. Recepcija u “Bakru” sva je u tamnom drvetu, ali izgrebanom i pohabanom. Toaleti - u stanju raspada.
U turističku ponudu Čanja nije uključena ni obična fotografska radnja, niti ima ambulante. Barani Todor Jeftović i Vladimir Popović rade u jednoj od zakupljenih plaža. Pričaju da gosti radije kupe suncobran koji košta samo sedam eura, nego da plaćaju dnevni zakup od pet, uključujući ležaljke. A pod suncobranima i na peškirima, uglavnom su porodice sa djecom.
Mlađi čovjek iz Kraljeva, sa ženom i troje male djece veli da za deset dana u Čanju potroši 600-700 eura. Dijana i Davor se žale da im treba toliko i za njih dvoje, jer dnevne troškove nikako da svedu na ispod 50 eura.
Britanci, Rusi i “nostalgičari”: Danilo Kalezić, PR firme “Adriatic Marinas” koja gazduje Portom, napravio je malu finansijsku kalkulaciju “ekskluzivno” za novinarku Portala Analitika. Garsonjera u Portu, kaže, koštala bi oko 200 eura za noć, da je ima slobodne. Do sada je u Portu izgrađeno 128 stanova, ali nisu svi na izdavanje. To je slobodna volja vlasnika, od kojih je 35 odsto Britanaca, 35 odsto Rusa, a među ostalima, znatan je broj “nostalgičara”, sa prezimenom na “ić”, i sa pasošem neke zapadne zemlje.
“Oni mogu da kažu - evo vam stan na pola godine, a onda ga ja uzimam na dvije godine. Ili, evo vam stan pa ga izdajte narednih 10 godina”, objašnjava Kalezić, ne precizirajući koji procenat uzima vlasnik, a koji uzima njihova agencija za rentiranje. I tako, onaj ko ljetuje tamo, i ne zna ko je “gazda”, a kamoli da ga, kao Vojo iz Čanja, vozi svojim autom po plažama.
“Sad je sve puno, jer su i njihovi vlasnici tu. Veći stan koštao bi između 300 i 350 eura”, kaže Kalezić, “tješeći” me da ima šanse ljetovati u Portu i van Ridženta, ako se javim na vrijeme, u maju.
“Teško je napraviti preciznu finansijsku kalkulaciju, jer cijene variraju od mjeseca do mjeseca. Nije isto dolazite li u decembru ili u avgustu, koristite li naše mnogobrojne usluge, ili samo rentirate stan”, precizira Kalezić i dodaje da gostiju ne fali, ni iz zemlje, ni iz inostranstva. “Ima tu direktora raznih firmi, diplomata, uglednih i poznatih ličnosti”, kaže sagovornik Portala Analitika. Naravno, najbolja stvar u Portu je što ni vlasnik ne vidi svoga gosta.
Kalezić tvrdi, (provjerili nismo), da su cijene u sedam internacionalnih restorana u Portu dostupne i našim ljudima, da se kafa može popiti za euro ipo, (“kao u Budvi”), a glavno jelo dobiti i za 20. Boravak u Portu gostu omogućava ulazak za samo 25 eura na poznati bazen “Lido Mar”, nekadašnji “Puro Beach”, koji je promjenom vlasnika promijenio i ime i cijenu. Za vanpansionske goste cijena je 45 eura, umjesto prošlogodišnjih 30.
Diskretni šarm: Na pitanje da li bi se, uz najljubazniju molbu, moglo ući na neku od jahti, Kalezić se samo nasmijao, shvatajući to kao dobru šalu, kao što vjerovatno i jeste. Kao dobar profesionalac, uz osmijeh je odbio da kaže barem neko poznato ime koje je u Portu sreo, koga je upoznao, ili za koga zna da je jahtom uplovio u sigurno najelegantnije mjesto koje se može vidjeti u Crnoj Gori.
“Ovo je paparazzo free zona”, objašnjava. Zabranjeno je čak i fotografisanje unutar novog hotela “Ridžent” (Regent), koji je svoje prve goste već primio, ali je zvanično otvaranje zakazano za 28. avgust. Šteta, barem zbog lustera u glavnom holu, od muranskog stakla, koji je drugačiji i elegantniji od svih koje je potpisnica ovih redova ikada vidjela, uključujući i na fotografiji. Malo umjetničko remek djelo modernog dizajna koje visi sa plafona. Ovdje ne postoji jasna granica između enterijera i eksterijera. Sve je dio jedne nerazdvojne cjeline. Dozvoljeno nam je da fotografišemo “jedino” vizuru sa terase hotela, u sami zalazak sunca. I upravo to, a ne ručak koji se može dobiti i za nas razumnu i dostupnu cifru, čini ovo mjesto materijalizovanom poezijom.
Ali, luksuz Porta, (riječ koju Kalezić ne voli) je poseban. To je luksuz koji kod čovjeka ne stvara osjećaj nelagode, već upravo suprotno – kao da ti upravo takvo okruženje, elegantno, svedeno, puno zelenila, kao čovjeku, pripada. Naravno, zanemarujući jahte. Može neko reći da je sve to pomalo dekadentno. Pa što? Bar ponekad ostanimo na čistoj estetici, van socijale.
Poslije ovih slavopojki, zbog kojih bi svako razumno biće očekivalo ponudu od par dana gratis, valja reći da u Portu nema nigdje vidljivih reklama, nedajbože samih po sebi vulgarnih bilborda, nema džidžamidža, glasne muzike. I, valjda se podrazumijeva da je sve besprijekorno čisto. Nema jeftinih suvenira. U jednom od lokala, kojih je 50, a kojim gazduje Kalezićeva firma, može se kupiti vino roze sa etiketom Porta, ili košulja, za 135 eura.
Najviđeniji su nevidljivi: Porto vs Čanj. Pa, jedna od razlika bila bi u tome što najviđenije goste Porta ne možete baš vidjeti. A u Čanju, na prostranoj plaži, davno nazvanoj “biserna”, svi su tu, pa i oni “najviđeniji”, koji krevet u nekoj od obližnjih kuća plaćaju čak 10-15 eura za noć.
Za Todora i Vladimira, naravno, najviđenije su djevojke. I njih dvojica su, nesumnjivo, takođe jako dobro uočeni sa “suprotne” strane. Naše su, kaže, najbolje, a od ostalih, iz njima znanih razloga, preferiraju Novosađanke.
Oni izdaju ležaljke i suncobrane na jednom od zakupljenih dijelova plaže, i naplaćuju pet eura sat skakanja po velikoj naduvanoj zelenoj skalameriji što se ljuljuška na par desetina metara od obale. Drže do toga da se slikaju tako da se vidi i taj “akvapark”, kao ekskluzivni dio ponude. Todor i Vladimir su, međutim, i spasioci. Kad je nedavno bilo ono nevrijeme i spašavanje turista po plažama i iz vode, spasili su tri žene. Za to ih, vele, nisu ničim nagradile, osim što su u njih, kad god prođu, gledale “kao u bogove”.
“Mali bogovi suncobrana i ležaljki” već imaju tri spašena života u svojoj biografiji, koja je stigla tek do završene mature. Plata im vele, stiže glatko, “kao po violini”. A za gazdu i ne znaju ko je. “Kažu, neki moćan čovjek iz Bara, koji ne zna što ima od nekretnina.”
Pijanstvo duha: Prednost Čanja u odnosu na Porto je i u tome što se u njemu može ljetovati čak i gratis. Pod širokom na plaži razapetom bijelom tendom skupilo se multietničko, multinacionalno, a čak možda i multikonfesionalno 11-člano društvo. Toga dana zasigurno su bili i najveselije, kao oličenje izreke da je za sreću potrebno dvo.., ups - jedanaestoro.
U najkraćem – njih pet Švajcaraca uputilo se iz jednog mjesta kod Lugana kamperom za Guču. Riječ je o ekipi koja obožava ljetnje festivale, muzičke i ostale. I tako, kilometar po kilometar, kupili su usput stopere koji su se takođe zaputili na veliki gučki hermes, dva Njemca, jednu Poljakinju, Francuza i Francuskinju i Venecuelanca. U bijelom kamperu za 12-oro, parkiranom u zaleđu plaže, u kojem se čak i spavalo te noći, bilo je još slobodnog mjesta za nekog stopera.
Odradili su Guču i nastavili prema Crnoj Gori i Ferari (Italija) gdje se održava nekakav festival uličnih umjetnika. Francuz zapetljane kose, po čemu je bio isti sa ostalima, ali crvenijih očiju od ostalih, tvrdi da mu je oči nadražio hlor iz morske vode.
Smijeh za kartama koje su prekinuli zbog neočekivanog gosta. Na Čanj su stigli tražeći pustu plažu, a karte igraju u kamenje. Jedno su pogodili!
Na pitanje znaju li im roditelji gdje su, odgovaraju: “Pa ni mi to ne znamo!”
Heroji u starom Arsenalu: “Naravno da znam ko mi je pretpostavljeni. To je direktor Oliver Korlet, Australijanac. On je tu, svake sedmice imamo kolegijum”, kaže Kalezić, iznenađen pitanjem podstaknutim čanjskim iskustvom sa “anonimnim barskim biznismenom i poslodavcem”. I nastavlja, predstavljajući ponudu:
“Svaki posjetilac Porta i onaj ko samo prošeta njime, može posjetiti veliku podmornicu ‘Heroj’, ‘ukotvljenoj’ na suvo u blizini Lido Mara. Restaurirao ju je njen posljednji kapetan, Rajko Bulatović, sa drugovima iz tivatske NVO “Podmorničar”, koji ju je i zvanično zaključao ‘90-tih godina prošlog vijeka. Tu je i zbirka pomorskog nasljeđa sa 300 artefakata iz starog Arsenala. Na gornjem spratu se organizuju izložbe savremenih umjetnika, poput poznatog kineskog umjetnika Žong Bijaoa.”Veli da sve to posjećuju i vlasnici jahti, kao i posade koje su često brojnije od onih koji na jahtama samo uživaju. “Mnogi žele da vide i Porto, i Tivat, i kanjon Nevidio, i da raftuju Tarom”, tvrdi Kalezić i izvlači zaista bitan adut iz rukava:
“Kod nas se u Portu nije desila nijedna krađa. Nikada nisam čuo ni za jednu ilegalnu aktivnost. Uostalom, Tivat je grad sa veoma niskom stopom incidenata. Uostalom, priča o integrisanosti Porta u okolinu, davno je elaborirana. Ovdje je više od hiljadu zaposlenih, što znači da svaka druga tivatska porodica ima nekog ko tu radi. Plate zavise od pozicije koje pokrivaju, ali svakako su više od prosjeka. U samom Adriatic Marinasu upošljeno je oko 300 ljudi, od kojih je oko 80 posto Crnogoraca. U Ridžentu ih je 100 od ukupno 150”, objašnjava sagovornik Portala Analitika.
I ponavlja da je Porto fazni projekat koji zauzima 24 hektara površine, a da će se širiti i dalje, uključujući i marinu. Kalezić očito voli posao koji radi, a zbog kojeg se iz Podgorice preselio u podstanare, u Tivat.
“Mi postavljamo standarde. Ovdje ništa ne dolazi slučajno, sve je proizvod velikog rada i ulaganja u marketing. Ne možete prodati ideju Porta onome ko ne zna gdje je Crna Gora i što mu nudi cijela Crna Gora”, kaže Kalezić. Dodaje da ima cijelu bazu podataka o tome što su razni svjetski magazini pisali o našoj zemlji.
Dom je tamo gdje ti je jedrenjak: Tokom šetnje ulicama Porta, koje u rani sumrak počinju da se pune, Kalezić pokazuje lokale, objašnjavajući detalje o njima.
Mari nas je dočekala za kraj:
“Htjeli smo da promijenimo život. Obišli smo mi i Hrvatsku, Grčku, razmišljali o mnogo poslovnih mogućnosti i na kraju se skrasili tu. Čak smo za ćerku našli i francusku školu u Lastvi Grbaljskoj! Nemamo namjeru da se vratimo u Francusku, jer tamo je kriza, nasilje, ovdje je bolje”, zaključuje Mari.
Na pitanje o nostalgiji, napravila je izraz lica kao da ne zna što to znači. I kao da će reći: Čovjeku je dom tamo gdje je njegov jedrenjak.
Ko zna, možda će jednog dana i onaj njen sunarodnik zapetljane kose i crvenih očiju od "morskog hlora", hoću reći, posljednje zalihe šljivovice iz Guče, postati “viđen” i kupiti stan u Portu ili odsjesti u Ridžentu. A da bi to uradio, da bi se vratio, ipak treba malo počistiti i plažu u Čanju.
Gordana BOROVIĆ
