Piše: Mihailo RADOJIČIĆ
„Kad ljudi ne poštuju tuđu ličnost i tuđu zaradu, kad nastane opšta žudnja za neradnim uživanjem, i kad svi uslovi pokazuju da samo na taj način može čovek doći do blagostanja, tada zakoni više nisu zaštitnici prava; oni postaju jedna gomila, koji nemaju stvarne sadržine, već koje valja vršiti samo po spoljnjem obliku. Tada nastaje opšta težnja da se pravo izmajstoriše, da se nepravdi dade zakoniti oblik.’’
Ako ste pomislili da je neko, poduprt dugotrajnim iskustvom, navičas dao, ne samo dijagnozu već i definiciju stvarnog društveno-političkog stanja u nas, prevarili ste se. Ovo i ovakvo stanje dugotrajnije je od bilo čijeg iskustva i života. Treba najmanje dva života da se ovom iskustvu dokuči korijen i mnogo života da se ono izdrži i dokuči mu se kraj. Gornji navod je samo insert iz dugometražne znastvene, socio-političke studije jednog od najuglednijih naučnih socijalista 19.vijeka, Svetozara Markovića. On se obratio, djelom Srbija na Istoku prije gotovo vijek i po svom narodu u sasvim drugim uslovima, kada se bunama i ustancima, politikom i ustupcima čupao iz čeljusti istočnog Otomanskog carstva.
Ni Istok ni Zapad: Tada su Markovićeve analize i sinteze srpskog društva i poretka bile isključivo tamošnje prirode. Danas ne isključuju nikoga u regionu. Tu smo i glavom i bradom. Kako živimo na prostoru đe se mnogo imitira, kopira i korumpira, Istok nam je u duši. Tamo nije samo Srbija već i većinski naša istorija, tradicija, vjera, običaji, navike... I narav nam je istočna, pa ako hoćete i drštveno uređenje i država. I kad kopiramo Zapad primjenjujemo ga - na istočni način. S te strane je na ove prostore dolazila, dugotrajna, vjekovita robija a sa Zapada samo povremena. I Rusija je na Istoku, koja nam ovih dana smijera sankcije što nijesmo još istočniji... A mi se snebivamo i varakamo, oće li-neće li. Ako smo svrstani uz Zapad, kao velji takmac Istoka, neka nam ih primijene bez ostatka. Kad si s velikijem nijesi baš mali a mi smo stoga pod sankcija oduvijek. Zbog Istoka nas je sankcionisao Zapad, zbog Zapada nas sankcioniše Istok... I pogled na Zapad se kažnjava a kamoli okret na tu stranu. Na istočni način radimo i gradimo, na isti način ne radimo i gladujemo. Istok nas je privatizovao. Istočnjački krademo i prekradamo, istočno-stranački korumpiramo, potkazujemo, mrtve duše oživljavamo, vršimo revizije po Gogolju, ubijamo najbliže po Tarasu Buljbi...
Ne zaziremo ni od čega. Stoga od nas zazire Zapad. Ne zapada nas. Još u djetinjstvu sam čuo narodsku pjesmu: Sa istoka zlatne žice ja te volim komšinice. Sa istoka sunce sija ja te volim moj komšija. Sa Zapadom nijesmo ni susjedi i ako nam je na prag od kuće a istok iza kuće. O njima nemamo ni pjesmicu. Samo se Njegoš osmjelio da u posveti Gorskog Vijenca pomene zapadne podvižnike ali barabar s istočnim da se ne zapjeva na jednu stranu a Rusi ne obešteti. Nikad Zapad nije uspio da prodre na Istok a pokušavao je više puta. Istok nije ni pokušao na zapad.
Ruženje države: Izvjesni likovni umjetnik iz Splita u vidu performansa, koji je potpomogla opština, isturio je palestinsku zastavu na jednu od dalmatinskih citadela i za nepuna pola sata performans mu je razvrgla - komunalna služba. Crna Gora postaje sve više performans država. U njoj svak može očas da isturi svoju ili tuđu zastavu da sa njom barjači, protestvuje i prijeti u ime neke nedefinisane i zakonski neutemeljene demokratske slobode. Dok se država sa najviših mjesta bavila postizbornim koalicijama na lokalnom nivou, u Rožajama je gotovo huliganski uz palestinske zastave, bez ijedne matične države, promivisan neki violentni humanizam solidarnosti s Gazom uz sijaset uvoznih protestanata. Ako je humanizam vjerska kategorija (a nije) koja poštuje ljudsko dostojanstvo i pravo, onda ne treba istupati na trgu kao građAnskom forumu već pred hramom u svom mjestu. Humanisti tog tipa treba odmah da svoju solidarnost izraze konkretnim pomaganjem ugroženima. A, ako se to radi iz jedne građanske države, onda se treba držati njenih građanskih načela, i njenih, a ne tuđih simbola.
Na sličan način je obavljen pomen nevino stradalim stanovnicima Velike u Drugom svjetskom ratu. Pomen je ispoljen vjerski ekstremno u organizaciji SPC na čelu s njenim patrijarhom. Eksterna država nam izvodi interne pomene, koji se nje ne tiču ali ni nas ne dotiču. Odatle je tuđi patrijarh zapomagao za Kosovom koje je druga država a zapomagač je iz treće. Domaćin Crna Gora je perfidno prokrijumčarila svoju saglasnost sa izvanjim (pro)vokatorom pomena, šaljući neke periferne političke ljudi da tome prisustvuju kao da je u pitanju tuđa teritorija.
Kad je sve tako organizovano na dva mjesta u aranžmanu izvanjaca, domaći jatak ser. Anfilohije Radović je prvi put u crnogorskoj istoriji istražio poturice na Sinjajevini u organizaciji SPC. Sahranio je naš suživot, vjeru i uvjerenje da smo referendumom ovjerili sve ono što jedno drštvo kultiviše u savremenu državnu zajednicu. Sve je to obavio bez opomene od strane države, u crkvi Ružici.
Igre oko prijestola: Kad država otvori vjerske i nacionalističke kaverne nastupa otežano disanje koje ugrožava vitalne organe i sluti se upala sa svake strane. Ruženje Crne Gore se nastavilo i u drevnom Kotoru kad su fanovi četničke provinijencije isturili svoja znamenja u slavu crnogorskog gubitka bronzane medalje na Evropskom prvijenstvu u vaterpolu. Nikome ni po prstu.
Prednost je data lokalnim nakončavanjima vlasti u pet-šest opština a država neka ide tuđim putevima i gotovo da joj se strva ne zna. Sve ostalo je rečeno u načelnom citatu za koji ni sam autor Svetozar Marković nije mogao ni u bunili predviđeti tako dug vijek i toliko širok opseg. Ako bi mogli ičim potkrijepiti ovu staroslavnu njegovu definiciju i dati joj savremenu konotaciju bez izmudrivanja novih dijagnoza onda bi ona stala u jednoj rečenici: Ovo su isključivo Igre (oko) prijestola a država je izigrana...S njom se samo ašikuje...ili kako bi Marković rekao, majstoriše!
