Imala je ozbiljnu nenapisanu biografiju. Rođena u kraljevini. U srodstvu sa dinastijom. Iz porodice koja je pripadala komitskom pokretu protiv Austrougarske. Kad je detronizirana dinastija Njegoš a potom i država, ta pripadnost je plaćena robijom. Kompletnu porodicu je crno-žuti režim internirao na dvije godine u Boldogason - Mađarska. Rule je odvedena tamo sa sedam a vraćena sa devet godina... bez najstarijeg brata. Razbolio se u logoru, umro i pokopan na nepoznatom groblju. Vozom, u vagonu za stoku, 1918. je deportovana njena petočlana porodica do Sarajeva. Odande su pješke priješli ostatak Bosne do Crne Gore, nastavljajući dalje; Pljevlja, Durmitor, Šavnik i konačno mjesto rođenja. Vratili su se na đedovu imovinu, posmrtno stečenu, od knjaza Gospodara. Stekao je tako pošto je sa bratom dao život za nezavisnost u Ostroškom klancu, u okršaju nazvanom, Devet krvavih dana, protiv Otomanske imperije.
Došli su na poharanu domovinu, opustošeno imanje, opljačkanu kuću. Kuća je bila mimo ostale kempice i trijemuše. Sazdana od klesanog kamena, nakon Berlinskog kongresa, s godinom utemeljenja urezanom u nadvratnik. Sa osam prozora na licu i dvoje vrata, služila je u jedan vakat kao škola. Prispjeli su tako u svoju zemlju sa tuđim režimom nametnutim aneksijom iz Beograda. Vratili su sa strahom od odmazde, jer se Komitski pokret protiv Austrougarske okupacije, kome je pripadao otac, preobratio u pokret protiv novog režima koji je njegovoj zemlji otuđio nezavisnost.
Rule se udala na kredit sa sedamnaest godina. Đevojka iz ugledne kuće ne ide anonimno, a to košta. Otac se uzajmio kod zelenaša iz susjedstva. Bili su u srodstvu. Supruge su im bile sestre. Kako zelenaši nemaju nikoga bližega od sramotne kamate, otac je morao da garantuje nekretninom... Najboljom parcelom u polju sa tri stalna izvora vode. Ćerku je udao, parcelu izgubio. Nije mogao da namiri, u oročenom vremenu, i glavnicu i zelenaški interes od koga glava boli a želudac gladni. Rulu je otac dao za ratara Krsta na drugoj strani grada u dnu polja. Ratar je bio plećat, krakat, rukat, brkat, pravi zemljoradnik. Po naravi, tvrdoglav, prijek, muanat. Kad zadere u svoju brazdu nema pomicanja. Tada bi mu Rule uprijeko dobacila - Mainjaj malo Kinjašu!
Taj nadimak je imao specifičnu težinu u njihovom saobraćanju i samo ga je ona koristila kad Kinjaš prijeđe rampu njene tolerancije. Imao je neviđenu kondiciju. Mogao je da ratari od zvijezde do zvijezde samo s pauzom za ručak. Rule bi mu ga spremala, dopremala i servirala na licu mjesta, makar bio i podaleko od kuće. Obavezna je bila da mu servira vruću supu, da je gustirajući srče. Umotavala bi lonac u debele ručnike da toplota ne izvjetri. Svi Kinjaševi objedi su bili na glas od srkanja. Iako su imali petoro đece, već odraslih, u tom servisu niko nije mogao da odmijeni Rulu.
U selu je živio Stiv - Stevan, domaći „Amerikanac“, penzionisan neđe u Ajovi. Vratio se u domovinu da pijene u mjestu rođenja. Imao je penziju, jedva za preživljavanje tamo, ovamo je bio najbogatiji u kraju. Stiv je išao po selu od kuće do kuće, kao kakav revizor, i pregledao domaćinstva. Đe bi naumio, najavio bi se. Redili su kuće za pregled i spremali mu naročitu stimu. Odbijao je sve osim šolju kisjelog mlijeka, za koje, kako je govorio, Amerika ne zna, a ono ima vrijednost lijeka. Nagnao je selo da se nadgornjava u redu i radu. Stiv se bavio u Ajovi sličnim poslom. Bio je rančer ali s drugim sistemom i standardom. Ovđe je imao autoritet čovjeka od svijeta. Ispisivao bi im je diplome i dijelio prelazne zastavice. Najbolja domaćinstva su ih posjedovala godinu dana i držali ih za ugled na vidnom mjestu. Mogli su da produže mandat, ali i da ga izgube, ako Amerikanac slučajno svrati i prepozna odstupanje.
Rule nije bila od tih koje treba provjeravati. I kuća je bila nalik njenom držanju. Sva ka puce. Veranda i veliki portik u cvijeću; čkarletini opojnog mirisa, egzotične kućne koprive s listovima duginih boja, modre lale samo je ona gajila, bosiok, neven, karanfili ljekovitog svojstva. Puzavice raznih sorti.Vrt u kući. Prozori s vezenim kontrinama. Prekrivači od plavetnog veluda na krevetima, optočeni čipkom i resama na uglovima. Ispod njih bijeli lencuni od muslina s naročito vezenim, velikim kušinima, na uzglavlju. U sredini kužine je bio ovalni tavulin samo za stidne goste, s prekrivačem od čipke do poda sa šet karijega. Ukućani su imali obični astal u uglu sa stolicama bez naslanjača da se kraće sjedi, brže ije, i što više radi. Rulina kuća je bila za pet zvjezdica da ne trepneš. Prva je imala električnu struju a većina ostalih kuća lampu na gaz-petrolej. Prvi radio-gramofon se čuo kod nje. Fudbalski prijenosi su u njenom zelenom dvorištu, u dnu koga je žuborio potok, proizvodili neku vrstu ambijentalnog teatra. Susjedi bi donosili stolice i na nekoliko minuta pred utakmicu, taj neočekivani rekvizitarij bi gotovo zakrčio ulicu. Stolice bi postavljali u luku poput amfiteatra gledajući u radio aprat kao u kakvog protagonistu isturenog na prozoru. Stekla je prva „amerikansku“ diplomu za ponašanje i dobro držanje svega što je u njenom nadleštvu.
I on, Stiv - Stevan, je odrastao u kraljevini, potrošio najbolje godine u Americi i vratio se da umre u socijalističkoj republici. Takođe iz ugledne komitske familije. Tetka je bila to, i po rodu i po domu. Amerikanac je odlikovao i izvanrednim, unikatnim, priznanjem od svile, s izvezenom kraljevskom krunom i dokazom za zasluge u pisanoj formi. Ispod krune je pisalo zlatnim vezom „Banica ženska“. Uz diplomu je pripadala i crvena zastava sa zlatnim orlom u centru i obrubom. I nije bila-prelazna, no jedna jedina samo za Rulu, ženu mimo druge.
Ali, to pravo priznanje je stiglo nakon jednog pokajanja. Kao vrsna tužilica Rule je nad odrom pokojnika pomenula u dva stiha, dinastiju, kraljevinu, i samostalnu državu; „Nesoji je izdadoše i obraz joj ukaljaše“... Onda se poduprla Njegošem „za pravilo ludost izabraše i vjerne mu sluge postadoše“... A sve to uz spomen na pokojnika koji je bio visoki oficir u kraljevini i srodnik s potonjom dinastijom. To je odjeknulo i tamo đe se nije čulo. Rule je odležala pomen u ćorkani, pod gradski bedemima. Oni koji su iskusili tu ćuzu, zvali su je Kazablanka stoga što je s izvanje strane bila obijeljena klakom ka Prokleto Lijevno „đe u njemu bijeli se kula“. Spolja klak, unutra mrak. Za ideološke prestupnike nijesu nikakvo svijetlo davali no su ih prepuštali tmuši da ih čamotinja dozove pameti. Tu je provela sedam dana i sedam noći zbog dva stiha,koji će vazda imati opštu vrijednost ka što je i na’vi čas imaju. Vratila se još drčnija. Muda do koljena. Rekla im je... pa šta košta... platila je!
Živjela tri kilometra od grada. Kod nje sam odlazio na kraju neđelje, kraljevim drumom koji je ka strijela vodio u centar Rulinog sela, a odatle preko Zete, Carevim mostom, okukama i brdima prema glavnom gradu. Na povratku bi mi uvijek spremila namirnica da se malo okrijepimo od posnog gradskog života. Rule je bila i prvi reditelj u mom životu. Kao gimnazijalca me instruirala za neki njen ruraln-Rulin teatar s maskama. Masku bi pravili od čvršćeg platna koje bi impregnirali trešnjevom smolom. Onda bi je pritiskivali uz obraz da bi je anatomski konfigurirali prema licu a potom žitkim tijestom zatvrali tkanu teksturu. Rukotvorinu bi sušili u rerni a fina ruka je bila bojenje u crveno-rumenim nijansama, kao za pajaca. Slijedilo je prerušavanje. Rule je bila i kostimograf. Crna čupava kapa, maska na licu, sunačane naočari s jednim staklom, njena stara maxi kabanica s pelcom i štap kao motka da se branim od dušmana. Nalik ni na koga, krenuo bih u igrokaz s prostim zapletom i nizvjestnim raspletom. Tepajući mi uvodila me u akciju; Ajde blago tetki, u tu i tu kuću i prepani one nesoje. Tijem nikogovićima niko nikad nije bio za Crnu Goru i Gospodar im je zabranio crnogorske kape. Čoek bez kape je po čoeka... a takve nijedna kapa ne može učoečit! Rulin scenario je bio izvršan. Upao bih u kuću bez elektrike i po karamračini ih nagonio da mi kazuju đe je Rulin dom. Drhteći i glasom i stasom navodili su me otkud sam došao. Prema scenokazu, na maloj raskrsnici, iza njene kuće, nagonio sam ih da igraju crnogorski, dok se ne umore da nijesu kapac s mjesta. Pregonio sam u tome, ali sam slijedio Rulin moto: „Izdajnike treba premarat da nikome ne mogu služit!“ Jedne noći, tek što sam se dekostimirao, čitava delegacija prepadenjaka upala je kod nje. Raspitivali su se za „čakarastog čoeka“ koji je nju tražio. Kako su u strahu velike oči, rekli su da čakarasti ima dva metra i da mu se niko obrnut ne smije a kamoli suprostaviti. Ta mjera je otklonila svaku sumnju sa mene. Od njihovog straha bio sam niži više od dvadeset cenata. Rule je prepoznavala neki vid dramaturgije pa i ako nije znala kako se to zove, dramatiku je provodila do kraja.
Moj otac je imao imanje s druge strane druma, nekoliko stotina metara od njenog doma. Prepuštio ga je Kinjašu, a on se falio da tu zrije kukuruz ka malo đe. Klasovi od šake do lakta. Jednog septembra daleke devetsto pedeset i neke... pozvala me na ispomoć da mu odnesemo ručak. Kršio je kukuruz na našem imanju. Priješli smo prašnjavi drum a onda se otvorio široki vidokrug bez iđe i jedne kuće. Prerija. Slika iz amerikanskog filma. U centru veliki naš orah a ispod njega, kao kakav indijanski tabor, kope kukuruzove ovršine. S one strane imanja paslo je krdo goveda. Privučen ambijentom pojurio sam ispred Rule, sa pogačom i vodom u zavežljaju, da osvojim neočekivani logor. Krivudao sam između kopa kao da jurim Indijance...
A onda, iznenada, otkrio sam kružni centar kao za logorsku vartu. Vatre nije bilo, ali Kinjaš je ložio čobanicu zemljoradničke zadruge. Čuvala je goveda na zadružnom imanju koje se graničilo s našim. Poznao sam je po ručnom satu iz jedne ranije prilike. Pohvalila se da je prva čobanica s ručnim časovnikom koji je stekla socijalističkim radom. Zavirivala ga svaki čas kao da vrijeme zavisi od nje a ne ona od vremena. Kad smo je upitali koliko je sati odgovorila je zorno i komplikovano: „Dvaes pet do pola dvanaes.“ Skontali smo odgovor i utvrdili da je jedanaest i pet. Sat je sada provalio identitet a ona je s obje ruke pritezala orača k sebi. Stenjala je ispod njega s nekom vrstom kenkanja pa nijesam razabrao da li Kinjaš ore ili razara. Pobjegao sam iza prve kope. Zadigao jednu kukuruzovinu i odatle iz potaje, prvi put pohađao očiglednu vanškolsku nastavu kojoj nijesam bio dorastao sa tri razreda osnovne škole. Poželio sam da se tetki nešto desi, da duže prisustvujem ovoj premijernoj priredbi. Banula je Rula na scenu. Očekivao sam kojevitez i krvavi rasplet. Rekvizita za tako nešto, na pretek; vile, srp, čekić, kosa, kosijer. Mogla je da posegne za bilo čim i unakazi izvođače, koji u zanosu nijesu registrovali ničije prisustvo...A i vrane su štektale oko obranog fruta sluteći klimaks. Međutim, ona je stala, viđela prizor, napravila još dva koraka, i mirno, kao da je reditelj propisao mizanscen, spuštila zavežljaj s ručkom. Uspravila se i podbočila: „Jesi li to Kinjašu nagradio da pečeš...jesi! Pošto sam rođen u kraju đe se vazda pekla rakija, shvatio sam zavijenu formu poruke; nagradio da pečeš! Ajde sada da iješ pa ćeš potlje jebat... na nos ti izbilo... A ti đevojčino, pošto si dobar klas zakučila izvukuj se i za govedima da ti ne ’araju tuđe ka što moj Kinjaš ara.“
Kinjašu se na taj glas blokirao giliguz a čobanici kenjkanje. Rula se obrnula da ne gleda razdvajanje orača i oranice. Pozvala me! „Mali, pospi tetku da opere ruke i obraz, pa da ruča.“ Izvadila je sapun iz kecelje. Obavio sam zadatu radnju. Servirala je ručak bez riječi i ostavila ga da s anđelima obiduje. Kinjaš prvi put nije srkao. I od tada nikad više. Uspomena mu je izbijala na nos, nad svakim pjatom vruće supe.
Bio sam jedini nazočan ovom događaju ali nema niti jednog svjedoka da je Rula to ikad ikome pomenula ili opomenula Kinjaša. O razvodu ni govora nema. Sve je poženila i poudala. Stekla unuke i umrla jednoga dana, kako je živjela, stameno. Imala je samo jednu izričitu želju. Da je sahrane u crnogorsku robu! Od glave do pete, Banica žeska!
Mihailo RADOJIČIĆ
