Srećko Horvat sinonim je novog talasa – i to filozofskog – u kome su lijeve ideje one koje nas vode u civilizovanije društvo. Barem onoliko koliko je to danas moguće. Učenik i saradnik Slavoja Žižeka i raznorodni autor, prije svega je jedan od onih rijetkih mladih ljudi koji svijet oko sebe ne gleda površno, kao kulise za svakodnevnevicu.
U susret njegovom večerašnjem predavanju „Europa je mrtva, živjela Europa!” kojim će u Kinu „Boka” u 21 čas otvoriti ovogodišnju Pjacu od filozofa u okviru 6. Kotor Arta, razgovarali smo sa njim o nekim od najaktuelnijih tema iz svijeta i regiona.
Ali, zašto se danas uopšte pitamo „Što Europa želi”? Horvat ukratko odgovara ovako :
- Zato jer, ma koliko bili kritični spram nje, jedino Evropa može biti budućnost. Ali, ne ova današnja, neoliberalna, pa čak i konzervativna ili antidemokratska Evropa, nego jedna Evropa koja bi tek mogla doći, a koja je utemljena u emancipacijskim idejama koje su utkane u istorju ovog kontinenta... Osim desnog protiv-udara, svjedočimo i novom pokušaju redefinisanja onoga što bi Evropa trebalo da znači.
Prema Horvatu, licemjerstvo Evropske unije danas jasno dolazi do izražaja kroz rezolucije i zvanične odluke vezane za krize, tačnije – ratne sukobe u Ukrajini i pojasu Gaze.
- Zar nije vrhunska ironija da upravo u doba 100. godišnjice izbijanja Prvog svjetskog rata, kada se sve evropske vođe uz taktove „Ode radosti” kunu u mir i stabilnost, Evropa ponovo postaje „bojno polje“?
Uz to, on ističe da je evropska zbilja čvrsto isprepletama brojnim interesima - kako unutar same Unije, tako i van nje. I zato ponavlja dobro poznatu konstataciju: „Kapital nema granica“. Zato kaže da je alternativa „Rusija ili Europska Unija?“, u stvari, još jedna lažna alternativa, jer - kada se radi o kapitalu - dobijamo i jedno i drugo.
Ukrajina je, dodaje, nama danas odgovarajuće poređenje za surovu realnost. Jedan od primjera koje navodi je procjena da je „od decembra 2013, kada je srušen prvi Lenjinov kip na nekadašnjem Trgu Oktobarske revolucije u Kijevu, u čitavoj Ukrajini srušeno je više od stotinjak spomenika“.
- Ako to uporedimo s bivšom Jugoslavijom - to je ništa. Samo u Hrvatskoj, od 1990. do 2000. godine porušeno je oko 3.000 spomenika antifašizmu. Obrazac je isti, na silu želi da se zaboravi i uništi istorija, a onda se pitamo i gdje je nestalo besplatno zdravstveno osiguranje ili obrazovanje, bolji radni uslovi, kakva-takva sigurnost, pa i budućnost. A upravo ti ljudi koji su rušili spomenike 90-ih, danas su ostali bez ičega.
Horvat dalje navodi još primjera te surove realnosti Evropske unije, i budućnosti u njoj vidi više kao niz pitanja, a ne odgovora. Takav stav ima i prema ljetnje karnevalu koji se ovih dana održava u Kotoru – manifestaciji koja nema tradiciju, već je „uvedena“ kao dodatak standardnoj „turističkoj ponudi“.
- Sjećam se kako smo prije tri godine, upravo u doba karnevala, Andrej Nikolaidis i ja Kotorom šetali s italijanskim filozofom Đorđom Agambenom. Za njega karneval nije bio ljetnji maskenbal, nego prizor koji možete zateći pred starim gradom, a to je opsada grada od strane turista i kruzera. Vidno uznemiren zbog situacije u kojoj se našao, Agamben je povukao paralelu s Venecijom: „Znate li da u Veneciji 20% turista donosi 80% prometa? Svi ostali turisti ondje se zadržavaju tek nekoliko sati, i imate tužnu posljedicu da na kraju grad umire od onoga od čega živi.“
ANALITIKA: Ako je Evropa danas „proizvođač ratnih zona”, kakva je njena relacija s krizom u Ukrajini, a kakva s onom u Gazi?
HORVAT: I jedna i druga kriza pokazuju licemjerje današnje Europe. U zaključcima koje je Vijeće Europske Unije donijelo pred par dana, 22. jula, a koje su prihvatile zemlje članice na posebnoj sjednici UN-ova Vijeća za ljudska prava 23. jula, možemo vidjeti najbolje oličenje tih dvostrukih standarda. U istoj rečenici EU osuđuje „bezobzirno raketiranje Izraela od strane Hamasa i militantnih skupina u pojasu Gaze” kao „kriminalna i neopravdana djela”, a istovremeno poziva na „legitimno pravo Izraela da se brani protiv bilo kakvih napada”, ne navodeći sve zločine koje istovremeno počinjava izraelska vojska. Prema zadnjim statističkim podacima, broj palestinskih žrtava u pojasu Gaze od 8. jula 2014. godine do danas iznosi 1.014, od toga 832 civila, a od čega 212 djece. Ranjeno je preko 4.000 ljudi. A da ne govorimo o desetljećima izraelske okupacije i strukturnog nasilja na svakodnevnoj razini.
Europska Unija čitavo vrijeme sudjeluje u ratovima na vlastitom tlu i u tuđim državama. I u Libiji i u Siriji europske trupe interveniraju kako bi donijele više „ljudskih prava”.
Nedavno rušenje malezijskog leta MH17 još jedna je prilika da se opravda agresivnija politika spram Rusije. Naravno, ni Rusija nije nevina, ali zar nije vrhunska ironija da upravo u doba 100. obljetnice izbijanja Prvog svjetskog rata, kada se sve europske vođe uz taktove „Ode radosti” kunu u mir i stabilnost, Europa ponovo postaje „bojno polje“?
ANALITIKA: Da li je bogatstvo kultura unutar granica jedne zemlje prednost ili nedostatak kada treba uspostaviti „stabilnu vezu” sa Evropom?
HORVAT: Kapital nema granica.
Uzmite Srbiju kao perfektan primjer. Jedan dan Vučić najavljuje arapske investicije u urbanističku farsu zvanu „Beograd na vodi“ koja bi, tobože, čitavu Srbiju trebala izvući iz krize, drugi dan Vučić odlazi Angeli Merkel i proklamira svoje proeuopske težnje, a čitavo to vrijeme Rusi i dalje nesmetano ulažu u Srbiju. Ruski Gazprom već sada drži 56% Naftne industrije Srbije, a zadnje vijesti govore da je zainteresiran i za kupnju hrvatske INE. Alternativa „Rusija ili Europska Unija?“ u tom je smislu još jedna lažna alternativa – kada se radi o kapitalu, dobivamo i jedno i drugo.
Premda je situacija, dakako, kompleksna, ovdje bi jedan stari vic iz doba komunizma mogao biti poučan. Slušatelj Radija Jerevan postavlja pitanje: „Koji je čaj bolji, kineski ili sovjetski?“ Odgovor: „Ne miješajte se u sukob velesila. Pijte kavu“. Isto važi za ukrajinsku krizu za koju ste me maločas pitali. Trenutna borba nije tek borba Ukrajine za bolje veze s Rusijom ili Europom. Lav Trocki je to najbolje sažeo prije točno 75 godina, kada je taj ćorsokak ovako opisao: „Ukrajina je zbunjena. Gdje da se okrene? Što da traži? Situacija prirodno okreće vodstvo najreakcionarnijim ukrajinskim klikama koje izražavaju svoj nacionalizam, a zapravo žele prodati ukrajinski narod jednom ili drugom imperijalizmu obećavajući im fiktivnu nezavisnost”. Ne važe li te riječi i danas?
I - korak dalje, ne važe li one i za prostore bivše Jugoslavije, gdje su nam također obećavali „nezavisnost“, a ponovo smo, kao i onih dana pred pucanj Gavrila Principa, bili poprištem sukoba interesa jednog ili drugog imperijalizma?
ANALITIKA: Koliko su politički sistemi koje smo u XX vijeku u Evropi nazivali komunizmom, socijalizmom i nacionalsocijalizmom, determinisali život u regionu bivše Jugoslavije devedesetih godina? Što je nama „običnim” ljudima, od svega toga ostalo?
HORVAT: Ovdje nam ponovo Ukrajina može biti poučna.
Jedan fenomen koji je obilježio ukrajinsku krizu svakako je rušenje Lenjinovih spomenika. Prema jednoj procjeni, od decembra 2013, kada je srušen prvi Lenjinov kip na nekadašnjem Trgu Oktobarske revolucije u Kijevu, u čitavoj Ukrajini srušeno je preko stotinjak spomenika.
Ako to usporedimo s bivšom Jugoslavijom - to je ništa. Samo u Hrvatskoj od 1990. do 2000. godine porušeno je oko 3.000 spomenika antifašizmu. Obrazac je isti, na silu se želi zaboraviti i uništiti povijest, a onda se pitamo i gdje je nestalo besplatno zdravstveno osiguranje ili obrazovanje, bolji radni uvjeti, kakva-takva sigurnost, pa i budućnost. A upravo ti ljudi koji su rušili spomenike 90-ih, danas su ostali bez ičega.
Ovoga ljeta, mnoge zemlje regiona izglasali su štetne Zakone o radu, koji će sve ono za što su se naši preci borili zadnjih sto godina unazaditi i katapultirati nas u budućnost kakvu su zamišljali u najgorim distopijskim filmovima – radi dok ne umreš, novi je moto ovih naših država. Ili kao što je jedan sudionik plenuma u Sarajevu rekao početkom ove godine, kao upozorenje mladim ljudima: „Ja možda ne znam šta je Internet, ali vi nećete znati šta je penzija“.
ANALITIKA: Kako jedna mala, ali kompleksna kultura – kao što je to slučaj s crnogorskom kulturom, u kojoj su i Istok i Zapad i ono malo autohtonog stanovništva ostavili traga – može o(p)stati u današnjoj Evropi?
HORVAT: Postavio bih obrnuto pitanje – kako jedna velika, a kompleksna kultura, kao što je europska, može opstati ukoliko neće raditi na dijalogu Istoka i Zapada i ukoliko neće tolerirati i integrirati male narode? Pitanje nije kako Crna Gora može opstati unutar EU, nego može li uopće opstati Europska Unija? I Slovenci i Hrvati su na vlastitoj koži vrlo brzo vidjeli da EU nije nikakvo rješenje, nego dio problema. Drugi dan, kad smo se probudili kao „ravnopravni“ članovi unutar „europske obitelji“, nije više bilo EU-forije, već nas je sve dočekao – mamurluk. Slovenija koja je dugo važila kao uspješan primjer kako ulazak u EU može proteći u miru i stabilnosti, doživjela je najveću financijsku krizu nakon raspada Jugoslavije. Hrvatska kriza nije prestala s ulaskom u EU, nego se sam produbila. Ako Crna Gora sama ne riješi vlastite probleme, neće ih riješiti ni EU.
ANALITIKA: Zašto se, uopšte, danas pitamo „Što Europa želi” – zbog prošlosti ili budućnosti nas „malih”, s kojima Evropa oduvijek komunicira s distance?
HORVAT: Zato jer, ma koliko bili kritični spram nje, jedino Europa može biti budućnost. Ali, ne ova današnja, neoliberalna, pa čak i konzervativna ili antidemokratska Europa, nego jedna Europa koja bi tek mogla doći, a koja je utemljena u emancipacijskim idejama koje su utkane u povijest ovog kontinenta. Od radničkog i sindikalnog pokreta, preko pokreta za prava žena, sve do nedavnih pokreta otpora od Grčke preko Španjolske, pa sve do Bosne. Osim desnog protu-udara, svjedočimo i novom pokušaju redefiniranja onoga što bi Europa trebala značiti.
ANALITIKA: U Kotoru ste u trenutku kada se na njegovim ulicama odvija (netradicionalni) ljetnji maskenbal. Da li su maskenbali danas pravo lice ili pravo naličje jedne zajednice?
ANALITIKA: Sjećam se kako smo pred tri godine, upravo u doba karnevala, Andrej Nikolaidis i ja Kotorom šetali s talijanskim filozofom Đorđom Agambenom. Za njega karneval nije bio ljetnji maskenbal, nego prizor koji možete zateći pred starim gradom, a to je opsada grada od strane turista i kruzera. Vidno uznemiren zbog situacije u kojoj se našao, Agamben je povukao paralelu s Venecijom: „Znate li da u Veneciji 20% turista donosi 80% prometa? Svi ostali turisti ondje se zadržavaju tek nekoliko sati, i imate tužnu posljedicu da na kraju grad umire od onoga od čega živi.“
Možda nam je potreban i ovaj ljetnji karneval, da bismo uvidjeli da pravi karneval nije ovaj maskenbal, nekakve maske koje šeću ulicom jednom na godinu, već da je pravi maskenbal, zapravo, karneval kapitala koji se održava svakim danom tijekom čitave godine. Valja se sjetiti i Bahtina i njegove teorije karnevala, pa bismo na tom tragu vjerojatno mogli reći da upravo kroz brisanje granica i uloga tog jednog, jedinog dana, svi sudionici karnevala postaju jednaki, ako to već ne mogu biti u stvarnom životu…
Kristina JERKOV
Foto: Robert Crc
