Izvršna direktorka Centra za ženska prava, Maja Raičević, kazala je da je to prvi pravno obavezujući međunarodni instrument u Evropi u oblasti nasilja nad ženama i nasilja u porodici, i najdalekosežniji međunarodni ugovor koji se bavi tim oblikom kršenja ljudskih prava.
Prema njenim riječima, Istanbulska konvencija je prvi instrument na evropskom nivou koji se sveobuhvatno bavi nasiljem nad ženama.
„Kroz Preambulu i članove, Konvencija je integrisana u evropski okvir za zaštitu ljudskih prava. Takođe, povezana je i sa relevantnim dokumentima Ujedinjenih nacija za zaštitu ljudskih prava, posebno CEDAW Konvencijom, zatim instrumentima međunarodnog humanitarnog prava i međunarodnog krivičnog prava“, pojasnila je Raičević.
Konvencija, kako je navela, iznova poziva na uspostavljanje rodno ravnopravnog društva, jer je nasilje nad ženama duboko ukorijenjeno u nejednakom društvenom položaju žena i muškaraca, a obnavlja se kulturom tolerancije prema nasilju i negiranjem postojanja nasilja.
„Ona zahtijeva da se prava žrtve u stave u središte svih mjera i da se primjenjuju kroz djelotvornu saradnju svih nadležnih organa, institucija i organizacija“, precizirala je Raičević.
Konvencija zahtijeva i da se države potpisnice uzdrže od učešća u bilo kakvom činu nasilja nad ženama i da obezbijede da državni organi, zvaničnici, službenici, ustanove i drugi akteri koji nastupaju u ime države postupaju u skladu sa ovom obavezom .
Takođe, navela je Raičević, zahtijeva i da države članice preduzmu neophodne zakonodavne ili druge mjere da sa dužnom pažnjom spriječe, istraže, kazne i obezbijede reparaciju za djela nasilja obuhvaćena ovom Konvencijom koja učine nedržavni akteri.
„Konvencija zahtijeva i da države prepoznaju važnost i podrže održivost specijalizovanih ženskih servisa za podršku žrtvama nasilja“, kazala je Raičević.
Taj dokument, kako je navela, propisuje obavezu potpisnica da “prepoznaju, podstiču i i podržavaju, na svim nivoima, rad nevladinih organizacija i organizacija civilnog društva u borbi protiv nasilja nad ženama i uspostave djelotvornu saradnju sa ovim organizacijama“.
Raičević je podsjetila da je Crna Gora jedna od prvih država koje su potpisale i ratifikovale Istanbulsku konvenciju, čime je preuzela obavezu da mijenja zakone, uvede praktične mjere i obezbijedi resurse za efikasnu prevenciju i sprječavanje nasilja nad ženama i nasilja u porodici.
To, kako je pojasnila, znači da je Crna Gora, između ostalog, dužna da obezbijedi dovoljan broj bezbjednih i lako pristupačnih skloništa za žene i djecu žrtve nasilja, uspostavi besplatnu nacionalnu telefonsku liniju za pomoć žrtvama, obezbijedi posebnu podršku žrtvama seksualnog nasilja.
Crna Gora je dužna i da obezbijedi procjenu rizika po žrtvu i hitne mjere zaštite, tako da nadležni organi imaju mandat da, u situacijama neposredne opasnosti, izdaju nalog učiniocu nasilja u porodici da napusti mjesto stanovanja žrtve ili ugrožene osobe na dovoljan vremenski period i da mu zabrane da uđe u stan ili stupi u kontakt sa žrtvom ili ugroženom osobom.
Potpisnica Konvencije dužna je da osigura da se istrage i sudski postupci za sve vidove nasilja obuhvaćene tim dokumentom sprovode bez neopravdanog odlaganja i pritom uzimaju u obzir prava žrtve tokom svih faza krivičnog postupka, kao i da obezbijedi neposrednu zaštitu žrtvama.
Države članice su dužne i da uspostave jedno ili više zvaničnih tijela nadležnih za koordinaciju, sprovođenje, praćenje i procjenu politika i mjera za sprječavanje i borbu protiv svih vidova nasilja obuhvaćenih ovom Konvencijom. Ova tijela će koordinisano prikupljati podatke, vršiti analizu i objavljivati rezultate.
Primjenu Konvencije pratiće Ekspertska grupa za borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici (GREVIO), koju bira Komitet članica Konvencije.
Izvor: MINA; foto: depo.ba
