Nakon dva mjeseca tajnih i javnih pregovora, bezbrojnih zakulisnih kombinacija, postizborna saga o formiranju vlasti u Podgorici svela se na jedno, jedino pitanje: da li će koalicija Evropsko lice Podgorice moći da formira manjinsku upravu u Podgorici, ili će SDP i Pozitivna morati da značajan dio funkcija u gradu ustupe Demokratskom frontu i Socijalističkoj narodnoj partiji da bi, zauzvrat, obezbijedili većinu u parlamentu Podgorice? DPS, stranka koja je osvojila ubjedljivo najviše mandata, danas djeluje daleko od stožera buduće vlasti u najvećem crnogorskom gradu.
Iako su nakon maratonske sjednice Predsjedništva SDP-a, i onog pitijevski dvosmislenog saopštenja, socijaldemokrate pokušale da održe privid da nastavljaju pregovore i sa DPS-om i sa opozicijom, izvjesno je da je ponuda o nestranačkoj upravi Podgoricom suštinski poslata samo jednoj strani - Demokratskom frontu Miodraga Lekića i Socijalističkoj narodnoj partiji Srđana Milića. Uostalom, lično je Krivokapić u srijedu, 23. jula - i prije nego što se ohladila pregovaračka kafa sa Đukanovićem - obznanio da SDP „više neće pregovarati sa DPS-om oko formiranja vlasti u Podgorici“. Sljedstveno tome, kada već DPS nije prihvatio nestranačkog gradonačelnika, ako su pregovori obustavljeni, onda je naknadna priča o ponudi depesovcima obično spinovanje, bacanje prašine u oči..
I možda je tek sada jasnija ona prošlonedjeljna izjava lidera SDP-a da „47 odsto depesovskih glasova ne znači 100 odsto vlasti i da su to osnove demokratije“. Čini se da je Krivokapić već tada u glavi imao neku drugu matematiku demokratije, ovdje do sada neprimijenjenu u praksi. Naime, ako zaista obezbijede opozicionu podršku za manjinsku vladu, SDP i Pozitivna su na putu učine ono što nikome u Crnoj Gori od nastanka višestranačja nije uspjelo: da 100 odsto upravljaju Podgoricom sa svega 8,9 odsto osvojenih glasova; da sa pet odbornika budu apsolutna vlast u parlamentu koji broji 59 mjesta! I sve to, kako se kaže, u cilju poštovanja volje građana koji su, zanimljivo, toj ideji dali manje od deset odsto glasova?
Sada, pitanje realno, da li je to rezultat za divljenje ili rezultat neprincipijelnog postizbornog galimatijasa?
Kada se, izolovano, sagleda pozicija Socijaldemokratske partije, onda stvari djeluju još čudnije. Na državnom nivou, SDP je u vlasti i Vladi Mila Đukanovića sve da bi, je li, zajednički sproveli reforme i učlanili Crnu Goru u NATO i EU. Istovremeno, na lokalnom nivou, socijaldemokrate kane da formiraju vlast i vladu u Podgorici i krenu u obračun protiv političke korupcije – uz podršku opozicije koja hoće da sruši Vladu Mila Đukanovića, one iste opozicije koja je protiv NATO. Ako se taj scenario obistini, biće to nevjeroovatna politička alhemija: SDP u koaliciji sa DPS-om pravi bolju Crnu Goru, a SDP sa Frontom i SNP-om stranački hoće da gradi bolju, nestranačku, upravu Podgorice!?
Na prvi pogled, sve podsjeća na logiku iz one stare reklame za kosmodisk - djeluje šašavo, ali mene više glava ne boli. Samo, za razliku od reklame, ovdje bi ta logika mogla mnogima da se obije o partijsku ili koalicionu glavu.
Iluzija pregovora: U suštini, ovakav postizborni zaplet, iako djeluje apsurdno, sasvim je logična posljedica čudnih ljetnjih pregovora, prepunih partijskih vratolomija i iznenadnih promjena stranačkih strategija.
To se, prije svega, odnosi na poziciju Evropskog lica Podgorice na lokalnim izborima. Savez SDP-a i Pozitivne se pred izbore pokušao predstaviti kao promoter takozvanog trećeg puta, a koncept nestranačkog gradonačelnika Podgorice forsirao se kao spasonosno rješenje, zamjenu za trvenja posvađanih partijskih blokova, dominantnog DPS-a i njima suprotstavljenog bloka DF-a i SNP-a. Na kraju izbornog dana, priča o trećem putu u Glavnom gradu ličila je na jedva prohodnu stazu: od gormko najavljivanih 15, a koaliciono očekivanih 12 procenata, građani Podgorice su ELP dali - nepunih devet odsto glasova. Kolika je bila vjera građana u treći put govori i podatak da je ELP u maju dobila samo 692 glasa više nego sam SDP četiri godine ranije, kada je nosilac liste bio Vujica Lazović.
Uprkos (ne)očekivano lošem rezultatu, Krivokapiću i Pajoviću se ostvarila predizborna želja da budu – tas na vagi. Time i sjajna mogućnost da se u pregovorima vrate u politički život, ako ne kao nosioci promjena, onda kao ključni politički igrači bez kojih nema promjena.E, sad: kada je, ko, i sa kojim motivom došao ideju da, umjesto tasa na vagi, SDP i Pozitivna objeručke podignu teret čitave vage u Podgorici – nije zvanično poznato, unutar SDP-a i Pozitivne kao da vlada zakon omerte, osim Krivokapića i, povremeno, Pajovića i, naravno, sveprisutnog Džavida Šabovića, ostali partijski funkcioneri mudro - ćute. Ipak, zna se slijed događaja. U početku, negdje do kraja juna, vođeni su pregovori na dva kolosjeka: opoziciona Pozitivna sa Frontom i SNP-om, a SDP, kao dio vlasti, sa DPS-om, sve pod izgovorom da se „ubrza pregovarački proces“. Nije baš ličilo na brižljivo koordiniranu akciju. Dok se opozicionar Pajović sve lako dogovorio sa Lekićem i Milićem, pozivajući na stvaranje saveza za promjenu vlasti, pregovarački timovi DPS-a i SDP lagano su koncipirali obrise novog dogovora na lokalnom nivou za novu-staru vlast. Djelovalo je kao da će Pozitivna na jednu, SDP na drugu stranu, da se postizbornim pregovorima polako kruni predizborni savez pozitivica i socijaldemokrata.
Je li to bio dio unaprijed smišljenog plana zamaglivanja suštine, možda sada i nije bitno. Važnije je opisati ono što je uslijedilo, kada je i kako došlo do preokreta, prvenstveno u strategiji SDP-a. Naime, u danima kada je sve počelo da poprima obrise sporazuma, nakon usaglašavanja dogovora za formiranje vlasti u Baru, Pljevljima i Bijelom Polju i okvirne saglasnosti za Podgoricu; kada su i Svetozar Marović i Rifat Rastoder zajednički brojali dane do konačnog dogovora na partijskim organima, a Raško Konjević slao pozitivne signale da ima napretka – u pregovarčki proces se lično uključio prvak socijaldemokrata Ranko Krivokapić. Uključio? Bila je to blic krig akcija: u par dana praktično je eliminisao, poduprijet „savezničkim“ medijima, iz pregovaračkog procesa „nepouzdanog“ Vujicu Lazovića i teret dogovaranja sa DPS-om prenio na svoja pleća.
Zanimljivo, u Statutu SDP-a, odluku o koalicijama na lokalnom nivou donosi opštinski odbor, tu odluku kasnije treba da verifikuju organi stranke, Predsjedništvo i(li) Glavni odbor. Krivokapiću, koji je jedan od kreatora partijskih dokumenata SDP, ova je činjenica je svakako bila dobro poznata. Međutim, prvaka SDP-a to nje uznemirilo ili omelo, Podgorica je, očito, bila ključna tačka: na pregovarački sto DPS-a, u srijedu 23. jula, Krivokapić je izbacio konačne zahtjeve – nestranački gradonačelnik Podgorice, nestranačka uprava i odazak svih vodećih ljudi u javnim preduzećima i lokalnoj upravi...Prevedeno na običan jezik: Krivokapić je od Đukanovića, Marovića i ekipe iz DPS-a tražio da se dragovoljno odreknu gradonačelničke kandidature Slavoljuba Miga Stijepovića, da vlastitih osvojenih 49.037 glasova u Podgorici privremeno ustupe na korišćenje Koaliciji ELP za podršku manjinskoj vlasti i da, pride, na vrijeme obavijeste sve lokalne DPS funkcionere da potraže mjesto na podgoričkom birou rada. Nešto u stilu: tražimo sve i odmah.
Zlatno je pravilo pregovaračke taktike: ako se hoće partnerstvo, onda strane koje pregovaraju moraju se odreći nečega, žrtvovati dio vlastitih interesa, želja ili kadrovskih rješenja, u cilju ostvarivanje nekog višeg interesa. Krivokapić je od Đukanovića tražio sve, a da za uzvrat nije ponudio gotovo ništa. Zato DPS - sada je to sasvim izvjesno - Krivokapićev zahtjev nije shvatio kao istinsku želju za pregovorima ili namjeru za promjenom načina vladanja, već kao ultimativno sredstvo da SDP, glasovima DPS-a, preuzme od DPS-a sve dizgine vlasti u Podgorici. Zato su razgovori u srijedu, nakon svega četdesetak minuta, okončani – razlazom.Krivokapićev izbor: Na jučerašnjoj, vanredno zakazanoj, konferenciji za novinare lider SDP-a je imao potrebu za dodatnim pojašnjavanjem nove strategije socijaldemokrata.
„Neće biti više razgovora sa DPS-om ako ne bude nekih promjena koje bi nas na to upućivale. Ići ćemo na razgovore sa opozicijom u najskorije vrijeme. Opcija za formiranje manjinske uprave ponuđena je svim zainteresovanim, kazao je Krivokapić, tvrdeći da će manjinska vlast u Podgorici biti kratkog roka: „Ovo je iznuđeno rješenje da bi došli do izbora koje priprema vlast koja ima legitimtet i koja bi pripremila to na demokratski i zakonit način“.
Možda se mnogima, na prvi pogled, i ovo novo Krivokapićevo pojašnjenje djelovati nemušto, nerazumljivo. I zaista, lider SDP-a je izbjegao da konačno i detaljnije obrazloži mehanizam funkcionisanja nestranačke uprave Podgoricom. Recimo: kako će nestranačke ličnosti autonomno vladati ili upravljati gradom ako ih u vlast nijesu izabrali direktno građani na izborima nego ih postizborno delegiraju partije; kako će nestranački upravitelji grada donositi ključne odluke ako je za njihovo usvajanje neophodna saglasnost stranaka u parlamentu Glavnog grada?
U stvari, možda i nije bilo potrebe za objašnjavanjem. Nestranačka uprava koju kontrolišu stranke je – po definiciji - politički oksimoron, sliči onoj ingenioznom prijedlogu Azre Jasavić da se nestranački gradonačelnik Podgorice izabere iz – redova opozicije. Recimo: nadstranački - a samo naš. Valjda je zato Krivokapić juče popodne brzopotezno arhivirao termin nestranačke uprave i koristio izraz – manjinska vlada.
Samo, upravo taj termin još vidljivije razobličava promijenjenu poziciju SDP-a. Krivokapićevu ideju da se koncept manjinske vlasti Podgoricom ponudi „svim zainteresovanim“ valja tumačiti kao indirektno priznanje da više nije na snazi onaj predizborni uslov SDP-a - o saradnji programski bliskih partija. U brojnim intervjuima pred izbore lider SDP-a, kao i ostali partijski čelnici, objašnjavali su da će jedan od ključnih kriterijuma u sklapanju postizbornih saveza biti – odnos prema NATO. „Za mene i za SDP, NATO je ključni uslov“, kazao je Krivokapić samo desetak dana pred lokalne izbore. Sada, nakon izbora toga više nema; manjinska vlada se nudi svima, što znači da je za SDP jednako poželjan partner - i Mandićeva Nova i Milićev SNP i Đukanovićev DPS. Ta ekvidistanca socijaldemokrata prema DPS-u i Demokratskom forntu ili SNP-u djeluje kao ključna politička novost nove strategije SDP-a. Ostalo je, samo, nepoznato zbog čega se onda SDP, ako neće ili ne može sa DPS-om, odlučila da napravi koaliciju u Podgorici sa DF i SNP-om. Jer, razlika između manjinske vlade koju podržava opozicija i saveza sa opozicijom je - samo stilska.
Još jedan detalj ukazuje na promjenu pozicije socijaldemokrata: negdje u pregovorima, naprasno ispario onaj obećavani koncept reformi i promjena. Jer, ako je formiranje manjinske vlasti u Podgorici, kako je juče priznao Krivokapić, „iznuđeno i kratkoročno“ rješenje „do novih demokratskih izbora“, onda se SDP stavlja u istu ravan sa opozicijom koja, odavno već, tvrdi da su izbori nefer i manipulantski. Sljedstveno tome, i SDP ideja o nestranačkom upravljanju u stvari i nije bila stvarna priča o reformama i promjenama već samo alibi za akciju preuzimanja poluga moći da bi se, za koji mjesec, organizovali novi izbori i dokončala vladavina DPS-a. Uostalom, da su esdepeovci istinski htjeli promjene načina vladavine i odnosa unutar vlasti, prema DPS-u bi se odaslao paket aranžman: zahtjev i za drugačijom vlasti u Podgorici, ali rekonstrukcijom Vlade, definisanje novog koalicionog sporazuma koji bi značio i novu politiku razvoja društva. Ništa od toga iz redova SDP nije bilo.
Čekajući rasplet: Kada se tako sagledaju pozicije ključnih igrača u podgoričkom postizbornom rebusu, čini se realnijom mogućnost da SDP ideju o manjinskoj vladi u Podgorici ostvari sa „zainteresovanim“ Demokratskim forntom i SNP-om.
Da li je to ideja koja je odavno, i prije izbora, skovana negdje u laboratoriji kabineta vrha SDP-a ili je možda ad hoc Krivokapićev postizborni mehanizam da se vrati poljuljani rejting socijaldemokrata – u ovom času je nemoguće utvrditi. Međutim, sa priličnom dozom tačnosti se mogu predvidjeti posljedice eventualnog dila SDP-a i opozicije u Glavnom gradu, zvali to koalicijom ili neformalnim savezom, svejedno.
Izborni rezultat 25. maja teško je uzdrmao demokratski front Miodraga Lekića. Nakon poraza na parlamentarnim i predsjedničkim izborima, treći vezani neuspjeh degradirao je šanse Miodraga Lekića da se iz pozicije lidera svekolike opozicije konačno prekomanduje u čelnika nove vlasti. Istovremeno, opoziciono vegetiranje do redovnih izbora 2016. neminovno bi nametnulo pitanje dalje održivosti saveza Mandićeve Nove, Medojevićevog PzP-a, Bulatovićeve grupacije i Lekićeve Građanske liste.
Sada, naprasno, stvari izgledaju drugačije: podrška manjinskoj vlasti u Podgorici, detronizovanje DPS-a u Glavnom gradu, vratilo bi na velika vrata Demokratski front, udahnulo bi novi život tom, izbornim porazima umrtvljenom, koalicionom savezu. Zato valja vjerovati da Miodrag Lekić neće zatezati u budućim pregovorima sa Krivokapićem, da će prethodno i Srđana Milića ubijediti da socijaldemokratama ispune sve uslove. Da se razumijemo, vjerovatno im neće biti baš lako da sve funkcije podare koaliciji koja ima tek trećinu njihove snage, ali političar iskustva Miodraga Lekića dobro zna da svako slabljenje Đukanovića znači silno jačanje opozicije koju predvodi.
Na drugoj strani, Krivokapić očito procjenjuje da slabljenje Đukanovića može biti šansa za prekompoziciju političke moći, da bi u novim okolnostima SDP i on kao njen lider mogao da bude prvoglasnik novog reformskog pokreta, da mijenja i promijeni ćud i dlaku Demokratskog fronta.
No, jačanje veza SDP-a i Demokratskog fronta neminovno nameće velike potrese u sadašnjim odnosima DPS-a i SDP-a.Tektonske potrese: ukoliko SDP uz podršku DF-a i SNP-a formira takozvanu nestranačku upravu (ili: manjnsku vlast) u Podgorici biće to u stvari - zvanična najava početka kraja koalicionog saveza DPS-a i SDP-a. Možda će koalicija na državnom nivou preživjeti nekoliko narednih mjeseci, možda i do proljeća sljedeće godine, ali paktiranje dijela vlasti sa opozicijom definitivno znači entropiju sistema vlasti DPS-a i SDP-a, razvod braka koji traje šesnaest godina. DPS može da toleriše da SDP povremeno glumi opoziciju u vlasti, ali Đukanović ne može da toleriše da dio njegove koalicije vlasti pravi strateške koalicije sa njegovim najljućim oponentima i da još uzima dvadest posto fotelja u vrhu Vlade.
Ta je koalicija do sada opstajala zbog viših ciljeva, borbe protiv Miloševića, bitke za nezavisnost i - što je najvažnije jer politiku čine ljudi - prevashodno zahvaljujući ličnim odnosima i povjerenju dvojice lidera - Đukanovića i Krivokapića. Sada toga očito više nema, čak ni put ka EU i NATO više ne djeluje kao vezivno tkivo; lični odnosi su zamrznuti, povjerenje istrošeno, a u parlamentu su dojučerašnji saborci odavno više protivnici nego saveznici...
Krivokapić ne vjeruje da Đukanović može da mijenja način vladavine, sasvim moguće da se lider SDP mnogo toga nagledao o čemu ovih godina nije želio da priča, a više neće da trpi. S druge strane, i Đukanovićevom srpljenju je došao kraj: može da trpi da socijaldemokrate glume opoziciju u vlasti, ali ne može da toleriše da mu, sa opozicijom, kradomice otimaju vlast. Osim toga, čini se da je Đukanović ubijeđen da su posljednji socijaldemokratski ultimatumi o „nestranačkoj vladavini“ samo ogolili Krivokapićevu namjeru da - u sadejstvu sa programski udaljenim Lekićevim DF-om i Milićevim SNP-om – konačno detronizuje DPS. To više ne liči na kratkotrajna sporenja oko taktike, već liči na nepomirljive razlike. Bez novog koalicionog sporazuma DPS-a i SDP-a, taj savez broji posljednje dane. Postizborna kombinatorika u Podgorici je onaj posljednji trenutak kada će se znati da li je čaša prepunjena.
Zato valja brižljivo posmatrati akciju pravljenja manjinske vlade u Podgorici, jer od tog ishoda direktno zavisi dugovječnost sadašnje Vlade Crne Gore.
Draško ĐURANOVIĆ
