Za četrdesetak godina, koliko se bavi speleologijom, Tihomir Kovačević je bio u pećinama i jamama u koje bi se malo ko usudio ući. Broja im, kaže, ne zna, a on i njegova ekipa iz Dinarida - Društva za istraživanja i snimanja krških fenomena iz Hrvatske, za sebe kažu da su romantičari, zaljubljenici u speleologiju koji slijede svoje ideje, a poseban užitak im je otkrivanje nepoznatog. Do prije neki dan bili su u Crmničkom selu Trnovo u kom su istraživali pećine Grbočicu, Babatušu i Spilu. Bila je to prilika i da se Kovačević sa svojim sinom Alenom, koji je takođe speleolog, vrati u svoju postojbinu, jer je iz Bjelopavlića.
-Rođen sam u Stanjevića rupi, ali se “vodim” da sam iz Kosića kod Danilovgrada, odakle je moj otac. Rođen sam ispod Piperske stijene i davno sam otišao u Hrvatsku. Drago mi je što sam ovdje, a do ideje da se istražuju pećine u Trnovu došli smo Milan Radović iz Visokogoraca, Predrag Đurović, moj prijatelj, profesor u Beogradu, takođe moj Bjelopavlić i ja. Sreli smo se na proslavi kluba Atom u Zavidovićima i tako je “pao” dogovor, priča za Portal Analitika Tihomir Kovačević.
Član je Zajednice Crnogoraca u Hrvatskoj, jedan od osnivača, i dolazak ekipe speleologa je i pomogla Zajednica. Kovačević napominje da je Veljko Perović iz Trnova organzovao dolazak, ustupio svoju kuću i tu su se, kaže, lijepo osjećali.
Crmničko speleološko blago: Govoreći o pećinama u Trnovu ističe da su zanimljive na samo za speleologe, već da mogu biti atraktivne za turiste.
“Crmnica, stara Crna Gora, tipično crnogorsko selo sa kamenim kućama, voltovima i srdačnim ljudima. Tako sam u najkaraćem doživio Trnovo. Od prvog dana kada smo došli toplo su nas primili, i bolje vodiče u otkrivanju pećina ne bi mogli imati. Tri do četiri dana nam je trebalo da raskrčimo sve i dođemo do pećina. Tamo je sada malo ljudi, nema ko da čuva stoku, sve je zaraslo. Pavle Pečurica i Branko Perović nemaju zvanje speleologa, ali sve što su nam ispričali bilo je na licu mjesta upravo tako. Odveli su nas do ulaza u pećine, a Pavle je sve krčio crnogorskom mačetom, to je njegov kosijer”, kaže uz osmjeh Kovačević.
Priča da su Grbočicu topografski snimili, napravili preko dva sata dokumentarnog filma, i to snimajući u vodi, iz vazduha i sa zemlje. Cilj je da se ovo područje zaštiti kao etnografska, kulturna i prirodna cjelina, da se valorizuje i otvori za turiste.
“Svaki stranac koji posjeti ovo mjesto mogao bi da vidi kako se živjelo u staroj Crnoj Gori i upozna veličanstvenu prirodu. Mislim da bi turisti rado dolazili da se tu odmore od civilizacije, gradova, žurbe, telefona, automobila. U Trnovu imate iskonski mir, a to je današnjem čovjeku potrebno”, kaže Kovačević.
Projekat Grbočica: Objašnjava da su napravili eleborat o pećinama i film, što je osnova da se krene sa projektom.
Grbočica, kaže, može biti odlična za posjetu i treba urediti nekih 200 metara pećine, jer se ljudi u pećinama i ne zadržavaju više od pola sata do sat. Kovačević smatra da Trnovo ne treba previše otvoriti, komercijalizovati, već da je na starom uskom putu potrebno napraviti samo mjesta za mimoilaženje automobila i učiniti da sve izgleda nenametljivo, kako se ne bi osjetila intervencija u prostoru.
Njegove sugestije treba shvatiti ozbiljno jer je iza njega veliko iskustvo i do sada je umnogome doprinio otvaranju hrvatskih pećina za turiste.
“Sredstava u EU fondovima ima i ona se daju za istraživanja, zaštitu, turističku valorizaciju. To govorim jer sam radio na špilji kod Obrovca dugoj 800 metara, od kojih je prvih 200 uređeno za posjetu. Takođe, pećine kod Plitvičkih jezera danas imaju 16 000 posjetilaca, a ulaz je 6 eura. Za održavanje Obrovačke se ne daje gotovo ni dinar, a kada smo je uređivali volonterski pokrenuli su se svi, lokalna zajednica, lovci, speleolozi, ekolozi. Hrvatska turistička zajednica dala je oko pedeset hiljada eura i napravljene su kućice od drveta, staze, jedan lijep speleološki park. Od četiri pećine osposobili smo jednu koja može vratiti novac i zaposliti nekoliko ljudi. Takođe špilja Vrelo kod Fužina posluje rentabilno, kao i Đurovića špilja kod aerodroma Ćilipi”, navodi dobre primjere iz Hrvatske Kovačević.
Naš sagovornik je veliki zaljubljenik u speleologiju i, kako kaže, za bavljenje ovim poslom potrebna je prije svega ljubav i entuzijazam. Upitan koliko je prisutan strah , jer zalazi u utrobu zemlje, u jame u koje mnogi ne bi smjeli ni da zavire, kaže da straha nema. Čovjek ovo mora voljeti, ja to i ne bih nazvao poslom, već hobijem. Ako nemate želju i ljubav za otkrivanjem prirode onda bolje da se ne bavite speleologijom. A što se tiče straha, opasno je kao sve ostalo. I hodanje po ulici nije sigurno, dođe automobil pa vas pregazi, kaže čovjek koji četredeset godina istražuje kraške fenomene.
Turistički neiskorišćeni potencijal: Napominje da u speleologiji sve kreće od volonterizma, posvećenosti, rada, a kada to ljudi vide i osjete da bi pećine u njihovom kraju mogle biti zanimljive za turiste, polako se pokreće cijela zajednica.
“Znate, za Crnu Goru se kaže da je to zemlja krša, a nismo ni svjesni koliko se bogatstvo ispod tog krša krije. Kamen je zaštitnik, on vodu filtrira, čini je čistom, a voda je veliki resurs. Nije fraza kada se kaže da će vremenom voda biti skuplja od nafte, jer čovjek bez benzina može a bez vode ne može, kaže Kovačević.
Prisjeća se da je daleke 1984. godine bio član međunarodne ekspedicije koja je istraživala jamu dugu skoro 900 metara na Vjetrenim brdima na Durmitoru. Bili su tu Francuzi, Englezi, Poljaci i speleolozi iz ondašnje Jugoslavije.
“Druge godine smo ponovo bili u toj jami na Durmitoru, pokušali smo da ronimo u njenom jezeru, ali nismo uspjeli. Dobro se sjećam kada smo došli, ali bila je to kišna godina, nemoguće je bilo završiti ekspediciju. Gotovo da smo u toj durmitorskoj jami svi izginuli i morali smo da odustanemo”, priča Kovačević.
Misterija Dubokog dola: Naš sagovornik se spuštao na mjesta rezervisana samo za hrabre i posebno obučene ljude, a takav je i Duboki do na Njegušima.
Istraživao ga je 1987. godine i naš Duboki do je, kaže, bio svojevremeno najdublja jama na svijetu sa 365 metra. Na njenom dnu je jezero, preronili smo ga, dalje se nastavljao kanal, ali tu smo te godine stali i nismo išli dalje. Čuo sam kasnije da su ga istraživali Mađari koji su preronili i drugi sifon. Sigurni smo da Duboki do ide dalje i da ima vezu sa Gurdićem, vruljom u Kotoru. Bio sam i u vrulji na Gurdiću, duboka je oko 50 metara i duga 200 metara i takođe izlazi u pećini”, prisjeća se speleoloških avantura po Crnoj Gori sagovornik Portala Analitika. Napominje da se iz godine u godinu po svijetu otkrivaju nove, veće, jame i pećine, a za sada za najveću se smatra jedna pećina u Vijetnamu.
Upitan u čemu je tajna, kako se otkrivaju ta skrovita mjesta, Kovačević kaže da je važno tražiti, uživati u tome.
“Speleolozi su tu, istražuju i jednom moraju naići na nešto novo. Interesantno je da je 2010. godine u blizini Plitvičkih jezera pronađen sistem pećina dug preko 13 kilometara. To su u suštini podzemna Plitvička jezera, a prava, koja su turistička atrakcija, su 10 kilometara dalje”, kaže Kovačević, naglašavajući da je siguran da u Crnoj Gori ima na hiljade pećina.
“Crna Gora je pravi speleološki Eldorado. Zapravo, čitava država trebala bi da bude proglašena nacionalnim parkom kako bi se bogata prirodna i kulturna baština sačuvali. U Hrvatskoj pećine postaju atrakcija, ali mislim da još uvijek nisu dovoljno prepoznate i valorizovane. Crna Gora je sada na vrijeme da to prepozna, da ne zaboravi da se ispod ovog krša krije pravo bogatstvo”.
Suzana KAPETANOVIĆ
