Todorovićev ekspresionistički stil ogleda se u širokim, slojevitim, gotovo deliričnim nanosima živih boja koje stvaraju nerazgradivu podlogu za likove, uokvirene unutar slike ili samim njenim ivicama. S podjednakom strašću fokusira se na istoriju i savremenost, doživljene kroz dramu egzistencije, dok je u prvom planu čovjek - najčešće ogoljen i obezličen. Kazano riječima Anrija Mišoa: „Izgubljeno lice“. U bogatoj kolekciji tih ispražnjenih, ili kao kod palimpsesta premazanih ili prestruganih lica i izduženih, svedenih ljudskih figura sadržana je Todorovićeva originalnost u obliku i boji. U njima se, shodno poznatom Gojinom „španskom slikarskom temperamentu“, ogleda Todorovićev crnogorski slikarski temperament.
Rajko Todorović Todor rođen je u Jasenovom Polju kod Nikšića 1952. Akademiju likovnih umjetnosti i postdiplomske studije završio je u Beogradu. Sedam godina radio je kao glavni scenograf u Televiziji Crne Gore. Član je Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore, čiji je predsjednik bio pet godina. Danas je profesor Fakulteta likovnih umjetnosti na Cetinju. Član je Dukljanske akademije nauka i umjetnosti i ima status istaknutog umjetnika. Imao je blizu trideset samostalnih izložbi i preko dvjesta zajedničkih u zemlji i inostranstvu. Dobitnik je brojnih domaćih i inostranih nagrada i priznanja, među kojima je i najveće državno priznanje u Crnoj Gori -Trinaestojulska nagrada.
Todorović pripada onoj vrsti stvaralaca koji, ne samo o umjetnosti i kulturi, već i o društvenim zbivanjima uvijek imaju otvoren i jasan stav, zbog čega je lako naći povod za razgovor s njim. Ovaj intervju posvetili smo 35-godišnjici njegovog stvaranja, a isto toliko navršilo se i od osnivanja neformalne slikarske grupe “Generacija 9”, čiji je Todorović osnivač.
Po završetku studija u Beogradu osnovali ste, s još nekoliko kolega, neformalnu likovnu grupu “Generacija 9”. Grupa se, zbog različitih slikarskih individualnosti i različitih poetika njenih članova, ubrzo raspala. Šta danas možete reći o tom okupljanju, tadašnjem likovnom životu i trendovima u likovnoj umjetnosti Crne Gore i ko su bili članovi “Generacije 9”?
“Generacija 9” osnovana je u Beogradu krajem 1978; prva izložba bila je u aprilu 1979, a ime je dao i napisao predgovor veliki srpski slikar Radomir Reljić. U Nikšiću smo 1978. osnovali udruženje, “Septembarski likovni salon”, “Nikšićke likovne susrete” i Galeriju “Forum”. Nažalost, to je trajalo pet-šest godina, a onda je sve ugašeno. Ni u Nikšiću, pa ni u Crnoj Gori, ne samo da nije postojalo volje da se to razvije i nastavi, već je postojao značajan broj protivnika. No, to je jedna žalosna priča o našoj kulturi.
Iako je kratko opstala, “Generacija 9” može se u crnogorskoj likovnoj umjetnosti, u izvjesnom smislu, označiti kao „prelomna tačka“. U čemu su se ogledale novine koje je donijela?
Prvo i najznačajnije - crnogorski umjetnici su se vratili doma, donoseći jednu posve drugačiju umjetnost od postojeće, koja je široko otvorila vrata pravom umjetničkom pluralizmu.
Koliko okupljanje oko zajedničke ideje ili programa može biti korisno za umjetnost i same umjetnike?
Značajno i te kako, posebno ako su daroviti. Sjetite se „Plavog jahača“, „Gorgone“...
Danas se u Crnoj Gori gotovo nemoguće okupiti oko bilo kakve ideje, projekta ili posla. Jedan tako malobrojan narod ne može da se okupi ni oko jezika, ni oko crkve, ni oko akademija (DANU i CANU) . Kako gledate na te podjele i kako ih pomiriti?
Ozbiljni umjetnici i naučnici se mogu dogovoriti. Nažalost, oni su vječita manjina. Većina su konzervativci, mediokriteti, prazni karijeristi, koji svakodnevno vide sebe kao bistu, spomenik i oni grčevito brane svoj lažni lik, svoje pozicije, panično i uporno. Zaista ne znam kakav je dogovor s njima moguć i potreban. Postoje drugi načini da se to riješi.
Ovaj dan od 2004. obilježava se kao Dan državnosti Crne Gore. Čini se da najmanje spora ima oko događaja utkanih u njega – Ustanka crnogorskog naroda 1941, koji je francuski filozof Žan Pol Sartr nazvao „veličanstvenim događajem evropske istorije 20. vijeka“, i Berlinskog kongresa 1878. na kome je Crna Gora postala međunarodno priznata država.
To je apsolutno tačno, ali ne treba samo toga dana izražavati ponos, ljubav i poštovanje prema sopstvenoj državi. Imamo još 364 dana.
Gotovo da nema primjera da je jedan narod, kao što je crnogorski, tako mnogo ginuo u borbi za svoju otadžbinu i slobodu. Danas, osam godina od sticanja nezavisnosti Crne Gore, borba je i dalje neophodna - normalno, demokratskim sredstvima i na demokratski način. Posebno ako se prisjetimo kako smo sto godina unazad, u Prvom svjetskom ratu i nakon njega postali žrtva interesa velikih sila, i prisajedinjenjem Srbiji izgubili državu, čak i njeno ime.
Da, danas smo ponovo slobodni i nezavisni, ali dobar procenat našeg naroda pati što nijesmo polurobovi.
Posredstvom kulture i umjetnosti zemlje postaju priznate i prepoznatljive u svijetu. Šta se danas u svjetlu te činjenice preduzima u Crnoj Gori i postoji li određena strategija ili kulturna politika?
Nažalost, ne postoji nikakva kulturna strategija - ono što se danas nudi kao strategija je mali sebični interes klanova. Da vam ilustrujem - nekadašnji ANTIFESTIVALISTI sada su glavni FEŠTAĐUNI.
Kakav je angažman samih stvaralaca i intelektualne elite u emancipaciji i razvoju Crne Gore?
U srećnim i mudrim državama taj soj se njeguje, čuva i poštuje. Ođe je: ako nijesi s nama, ti si neprijatelj. Pošto tog soja i materijala ima malo, ili nimalo, onda partije, klanovi, od polupismenih mediokriteta prave „svoje“ intelektualce. Imaju oni frizure, kravate, odijela, držanje i nekakve diplome. Zaludu. Od drveta za korito, ne pravi se violina.
Trideset pet godina se bavite slikarstvom, kakav je osjećaj kad se osvrnete na toliko vremena i rada; da li ste dosegnuli i ostvarili sve što Vas je intrigiralo, ili je svaki novi dan izazov?
Više volim samoironiju. Prezirem ljude koji lakiraju i glancaju sopstvenu prazninu. Ja sam još uvijek na počeku.
Šta znači stvarati, da li je to, kako je neko rekao, borba sa samim sobom, ili izraz sopstvenog doživljaja svijeta i života?
Upravo to. Samo neko ode bez ikakvog traga (ili ga mi ne vidimo, što nije rjetkost); neko ostavi trag na vodi, snijegu, a poneko široki veliki put.
Šta čovjeka pokreće da stvara, zbog čega ste Vi, recimo, počeli da slikate?
Čovjek je biće komunikacije. Umjetnost je najkompleksnija komunikacija, ona, ako je dobra, vječito je živa.
„Atelje je svijetla grobnica gdje provodim život i vidim smrt“, kazao je Dado Đurić. Šta je za Vas atelje?
Uh, Dado, Dado. Samo da dodam - u ateljeu se raspakuju snovi, ideje se čine svima vidljivim. Meni se primiče faza pakovanja ...
Vaša secifičnost je da stvarate u ciklusima i to su svojevrsne likovne poeme, posebno “Vučji do”. Da li već na početku imate gotovu ideju ili se ciklus razvija u procesu rada?
Stvaranje je teška borba Boga i Đavola, nikad se ne zna ko će pobijediti i na šta će sve to izaći.
Da li Vaši obezličeni likovi na izvjestan način anticipiraju neko buduće svođenje čovjeka na puki broj, koji će značiti gubitak njegovog personaliteta?
Da, ali svi moji likovi nose tragiku i ja uvijek nastojim da ta tragika bude individualna i ne znam da li u tome uvijek uspijem.
Čini mi se da je u Vašem djelu vrlo malo ženskih likova. Zašto?
Pored svega ostalog, žena je za mene estetsko biće (kako bi ovo razljutilo Šopenhauera). I ja svojim mazarijama neću to da kvarim.
Jednom ste rekli kako nema bolje inspiracije od kontinuiranog rada. Kako izgleda Vaš radni dan?
Iskreno, nemam neku programiranost, ali znam da moram nešto uraditi.
Kritičari Vas vide kao iskrenog stvaraoca. Šta mislite o iskrenosti u umjetnosti?
Eto, čak i kritičari umiju reći nešto istinito. U umjetnosti je iskrenost neophodna i poželjna, za razliku od života, đe je vrlo neprijatna. Ljudi mnogo više vole svoje laži nego iskrenost i istinu.
Nakon izložbe 1993. u Podgorici, na kojoj ste predstavili ciklus “Pejzaži s Krnova”, Vaše su mi se slike dugo preplitale i stapale sa stihovima francuskog pjesnika Anrija Mišoa, od kojih, mislila sam tada a i danas, nema boljeg objašnjenja vašeg dubokog doživljaja rata i krvavog cijepanja SFRJ, izraženog na tim slikama:
Predjeli spokojni ili očajni.
Predjeli ne toliko Zemlje, koliko života.
Predjeli Vremena koje teče polako, skoro nepomično, a ponekad kao unazad.
Predjeli prnja, iskidanih živaca,
Predjeli kojima se pokrivaju rane, nož, smijeh, bol, razdoblje, konopac oko vrata, mobilizacija.
Predjeli kojima se zagušuju krici.
Predjeli, kao čaršav što se navlači preko glave.
Volite li poeziju i koga od pjesnika biste u tom smisu posebno izdvojili?
Na Vaše pitanje nemoguće je dati dobar i istinit odgovor, jer je poezija, uz prozu, film i arhitekturu, stalni moj drug i sapatnik. Postoje desetine i desetine pjesnika kojima se stalno vraćam, ali ću ipak izdvojiti jednog, a to je Novica Tadić, moj višedecenijski drug, velika, ali tragična figura eks-Ju poezije.
Uradili ste, prema ocjeni brojnih kritičara i kolega, izuzetno uspjeli ciklus crteža na stihove poeme Ratka Vujoševića „Orevuar Montenegro“. Crteži su objavljeni u bibliofilskom izdanju Poeme u Matici crnogorskoj, na crnogorskom i francuskom jeziku u prevodu Kolje Mićevića, 2011. Da li Vas stvaranje na, ako se tako može reći, zadatu temu ograničava ili dodatno inspiriše?
Kada sam, na samom početku sedamdesetih, otišao na studije u mojoj torbi bila je i ta pjesma. Nije me ograničavala, ja sam samo pokušao pjesničkom bolu i tragici dodati malo likovne tragike.
U velikim sredinama, po pravilu, teško je biti prihvaćen i priznat zbog velike konkurencije. Nekim paradoksom u Crnoj Gori još je teže to postići. Prije će biti prihvaćen izvanjac, nego onaj koji je tu ponikao. Šta mislite zašto je to tako?
Nažalost to je apsolutno tačno. Ozbiljni ljudi iz svijeta prosto ne mogu da povjeruju u to. Zašto je to tako, iskreno ne znam, ali kao pokušaj da vam citiram Vita Nikolića: „Svijetom će vladati dosada i zavesti svoju strahovladu, svi cvjetovi ostaće bez glava, da bi bili sa travom u skladu“.
Koga od crnogorskih slikara posebno cijenite i zašto?
To je, bez sumnje, Miodrag Dado Đurić. Nažalost, mi o njemu znamo malo ili nimalo. On je jedan od najvećih svjetskih slikara druge polovine dvadesetog vijeka. Već dugo pokušavam da o njemu napišem jedan tekst.
Crna Gora ima zavidan naučni i umjetnički potencijal, mislim prije svega na CANU i DANU, ali njihova suprotstavljenost osujećuje onu energiju koja bi zemlju vodila naprijed. Zašto se po vašem mišljenju odlaže njihovo objedinjavanje?
Zato što se to radi neozbiljno i politikantski i na kraju izađe na ono: „LAŽI i ODLAŽI“.
Kao profesor slikarstva na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju gotovo ste svakodnevno u kontaktu s mladim ljudima - budućim stvaraocima. Da li naš obrazovni sistem dovoljno razvija intelektualnu i umjetničku radoznalost i utemeljuje vrijednosti?
Ako je to uopšte obrazovni sistem, ne samo da je loš, on je očajno loš. Reći ću vam samo za profesorski kadar kome i ja pripadam: 80% tog kadra su poltroni i potrkuše. A oni samo i primaju potrkuše. Dakle, potrkušine potrkuše potrkuša!
Kako ocjenjujete stvaralašvo najmlađih likovnih umjetnika u Crnoj Gori?
Koliko god ih ja hvalio, znam da im to ništa neće pomoći.
Dobitnik ste Trinaestojulske nagrade, da li se pri izboru laureata čuva rejting i karakter najvišeg državnog priznanja?
Eto ove godine tu nagradu nijesu dobili Hajduković, Andrijašević i Popović. Šta onda reći?!
Sedam godina radili ste kao glavni scenograf u Televiziji Crne Gore. Koliko danas televizije, pa i ova, nastoje da se originalnom scenografijom nametnu i potvrde kod gledalaca?
TVCG rijetko gledam. Dok sam radio u njoj bio sam vrlo nezadovoljan njome. Ipak je to bila ozbiljnija i kvalitetnija televizija od ove danas.
Mnogo zanimljivih i u javnosti nepoznatih stvari znate iz istorije, umjetnosti, istorije kulture i tradicije Crne Gore i zato Vas jednako i prijatelji i poznanici često nagovaraju da napišete knjigu. Da li će ti nagovori uroditi plodom?
Ja nijesam dobar poznavalac istorije. Ali je malo bolje razumijem od drugih. Knjigu iz istorije sigurno neću pisati, ali hoću iz života i umjetnosti.
Pozvani ste da u septembru izlažete u Hrvatskoj. Da li će izložba biti retrospektivnog karktera, ili neki posve nov ciklus?
Dosta mi je retrospektiva. Ja sam slikar u dubokoj mladosti. Biće novih slika.
Intervju za Portal RTCG
