"Bila je to najstrašnija noć u mom životu", kazao je Nik preko satelitskog telefona kojeg koristi da razgovara sa svojim timom za podršku, suprugom i dvoipogodišnjim sinom.
"Oluja je pomjerila kontejner, iako su vijci izdržali", rekao je i dodao da je do tada sve bilo u redu s vremenom i da se oluja pojavila niotkuda.
"I vjetar i valovi su po nesreći došli sa južne strane na kojoj se i kontejner nalazi. Bio sam 15 metara iznad vode, a talasi su visoki pet metara. Kada udare u stijenu vjetar ih baci sve do nivoa na kojem se nalazim".
Mislo je da njegovo sklonište ne propušta vodu, no za vrijeme oluje je procurilo. Da bi zaustavio veći prodor vode unutra, morao je zatvoriti vratašca za ventilaciju, ali je zbog toga temperatura u unutrašnjosti porasla na 30 stepeni Celzijusa. Što je još gore, oluja je u more odnijela tri bureta sa hranom.
Imao je zaliha dovoljno za tri mjeseca, uključujući plinske kanistere za kuvanje vakumirane hrane i toplu čokoladu. Ali, kako je ostao bez dosta toga, neće moći izdržati ciljanih 60 dana te se nada da će izdržati najmanje 45 dana. Oluja mu je odnijela i kantu koju je koristio kao WC bez koje nije ugodno živjeti.
Rokal je oštro nagnuti komad stijene u obliku strijele koja se uzdiže iz mora. Na njoj postoje samo dvije ravne površine - ona na vrhu na kojoj se nalaze Nikova telekomunikacijska oprema i vjetroturbina, i ona na kojoj je smjetio kućicu.
Tu se nema mnogo toga za istražiti - otok je površine dva teniska terena, a visok je 18 metara i to kada je more mirno, što je rijetkost. Veći dio je strmovit i stjenovit pa je kretanje po njemu otežano. Nick se iz predostrožnosti veže užadima kako ne bi skliznuo i pao. Ono malo prostora na kojem se nalazi kontejner iznosi 3,3 x 1,2 metar. Nema grmlja ili drveća - samo morska trava, alge i jedan crni lišaj.
Ljudi su rijetko posjećivali ovo mjesto. Prva zabilježena posjeta desila se 1811. kada je na njega kročio službenik kraljevske mornarice Basil Hal.
1955. na Rokal se popela grupa marinaca koji su na njemu postavili zaustavu Unije, zabrinuti da bi strane snage mogla izvršiti invaziju na otok i koristiti ga kao osmatračnicu.
1972. je parlament formalno proglasio ostrvo dijelom Inverness-shirea.
1974. ponovo je na njega kročila mornarica, a 1985. bivši SAS vojnik Tom McClean proveo je rekordnih 40 dana na stijeni, živeći u drvenom skloništu.
1997. tri člana Greenpeace izdržala su 42 dana postavivši grupni rekord. No, znaci da su tamo boravili nisu potrajali - solarni svjetionik kojeg su instalirali odnijela je oluja.
Uz ovo potpuno odsustvo civilizacije, postavlja se pitanje hoće li Nick 'poludjeti' od usamljenosti?
"Zpravo, ne. Stalno sam zauzet. Čitam knjige na laptopu", rekao je Nick, dodavši da je želio da čita "Rat i mir", ali još nije počeo. Do sada je završio tri autobiografije - o fakultetski obrazovanom šverceru droge Howardu Marksu, reperu Ice T-ju, i Nelson Mandeli.
Opisujući tipičan dan na ostrvu, Nik kaže da ustaje u 8.30 ili 9:00, kada porukom obavijesti tim i porodicu da je OK. Potom u narednih sat napravi doručak koji se obično sastoji od sušenog voća i žitarica, bez mlijeka.
Ostatak dana zavisi od vremena. Ako je bura ne ide vani i izgubi signal na svom telefonu.
"Kada je vrijeme bolje provjerim opremu i izvršim mjerenja otoka", kaže on.
Za sebe kaže da je ljubitelj prirode, koji voli učestvovati u maratonima i planinarenju. Ono što ga je najviše motivisalo da ode na Rokal je skupljanje pomoći za Help for Heroes, ustanovu koja se brine za ranjene pripadnike vojske. Do sada je sakupio 5.491 funtu, što je više od pola do cilja.
oslobodjenje.ba
