Prvi “kupovni” sladoled u Baru pravili su majstori za delicije iz prve generacije najpoznatije barske slastičarske familije – Karađuzović, tridesetih godina XX vijeka.
- Prvi sladoled pravljen je sa rumijskim snijegom, tako što su ljudi iz sela Mikulići: Marljukići, Markičići i Androvići preko zime snijeg ubacivali u pećine, da ga zaštite, pa ga otkopavali ljeti. Dizali su se oko pola noći, umotavali snijeg u lišće, i u pet ujutro bili u Starom Baru. Imali smo ručne mašine, donešene iz Turske, a mlijeko je bilo ovčije, gusto, nema tog ukusa danas. To je bila atrakcija, čekalo je po pedeset ljudi red za sladoled, kojeg je bilo samo do podna, jer bi se tada snijeg otopio - sjeća se Bajazit Karađuzović, najstariji u familiji koja se ovim poslom bavi od 1934. godine do danas, držeći se tradicionalne recepture.
Slastičarstvo kao zanat započeli su braća Redžep i Alil Karađuzović, nakon što su bankrotirali kao trgovci, kad im je na putu od Bara ka Beču zbog lošeg vremena propalo 120.000 kilograma smokava. Posao su nastavila djeca, a poslije i unuci.
Karađuzovići su u Baru još od 1571. godine, odnosno od dolaska Turaka u ove krajeve. U kući pričaju staroturskim jezikom, a u Baru su ostali nakon što su Crnogorci vratili stare teritorije i ogromna većina Turaka izbjegla. Alilu se, kao svom pisaru, obratio knjaz Nikola lično, rekavši da je “prokleta Crna Gora, ako u nju ne mogu živjeti, pored Crnogoraca, i Arbanasi i Latini i Turci”.
Danas Karađuzovići drže dvije slastičare: svoju staru u starobarskom podgrađu, u čaršiji, punih 80 godina, i još jednu na barskoj pijaci, od 1989. godine.
Njihovi istočnjački kolači na cijeni su u ovom dijelu primorja, i prava su kulinarska spona sa davno minulom otomanskom epohom. Zbog njihovih baklava, kadaifa, urmašica, gurabija, alve, kupci u radnju dolaze iz čitavog Primorja, ali i iz Podgorice, sa Cetinja... Barani su odavno navikli na poslatice iz kuće Karađuzovića.
