Tek svako treće dijete završi osnovnu školu: Čuveni pjesnik, Jovan Jovanović Zmaj, kaže:"Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba". Sa njim, međutim, ne bi bili saglasni oni koji su upućeni u obrazovanje djece iz kampova sa Konika. Podaci Svjetske banke govore da samo 32 odsto romske i egipćanskedjece završi osnovnu školu u odnosu na 98 odsto sve djece u Crnoj Gori. Kako bi povećali broj romske i egipćanske djece u osnovnim školama, ali i omogućili završetak školovanja, Romski obrazovni fond koji radi u Crnoj Gori, pridružio se složenom procesu integracije stanovnika Konika u crnogorsko društvo.
Tek svako treće dijete završi osnovnu školu: Prema podacima poslednjeg popisa stanovništva iz 2011. godine, oko 95 odsto sve djece školskog uzrasta je pohađalo školu, dok je taj broj, gledajući detaljnije demografsku sliku, za romsku i egipćansku djecu školskog uzrasta koja pohađaju školu iznosio 51 odnosno 54 odsto. Od onih koji pohađaju osnovnu tek trećina će je završiti, a samo sedam odsto njih će nastaviti školovanje i završiti srednju školu.
U publikaciji "Studija o preprekama u obrazovanju u Crnoj Gori" koju je uradio UNICEF Crna Gora, stoji da je "podrška roditelja od suštinske važnosti za ostajanje djece u školi, kao i za njihov uspjeh". Iz UNICEF-a takođe ističu da "niska obrazovna postignuća romske i egipćanske djece predstavljaju jedan od glavnih izazova na polju ljudskih prava u Crnoj Gori".
U okviru programa pod nazivom "Program pomoći za integraciju i povratak RAE populacije i drugih interno raseljenih lica koja borave u kampu Konik", njemačka humanitarna organizacija Help (Hilfe zur Selbsthilfe e.V) i međunarodna nevladina organizacija sa sjedištem u Budimpešti, Romski obrazovni fond (REF), sprovode obrazovnu integraciju romske i egipćanske djece koja žive u kampu Konik u bliskoj saradnji sa Ministarstvom prosvjete."Finansijska pomoć za podršku programu obezbijeđena je putem Instrumenata pretpristupne pomoći (IPA) Evropske komisije i fondova Vlade Crne Gore," ističe koordinatorka REF-a u Crnoj Gori, Dragana Vukčević Radoman.
Tako je od septembra 2013. godine zatvoren prvi razred škole na Koniku za prijem novih đaka, te romska i egipćanska djeca sada pohađaju prvi razred u integrisanim školama. Djeca sa Konika, o čijem obrazovanju se pored roditelja brinu i RE medijatori, idu u šest gradskih osnovnih škola: "B.V.Podgoričanin", "Marko Miljanov", "21. maj", "Savo Pejanović,""Vuk Karadžić" i "Vladimir Nazor". Svakodnevni transport je obezbijeđen od strane Ministarstva prosvjete za upisane prvake, kao i stariju djecu koja pohađaju integrisane škole.
I roditelji i medijatori koji su uključeni u program "Podrška integraciji i dobrovoljnom povratku interno raseljenih stanovnika kampa na Koniku u Crnoj Gori", ističu da su zadovoljni napretkom djece koja su upisana u šest gradskih škola. Kažu da su djeca zadovoljnija, radosnija, te da barijere na koje nailaze sada mnogo bolje savladavaju nego ranije.
Bolje je za svu djecu da idu u "pravu školu": Romkinja Perjana Salihi koja ima devetoro djece, od kojih troje njih ide u školu, kaže da je veoma zadovoljna programom koji REF nudi, transportom, medijatorom koji je zadužen za njene dvije bliznakinje koje idu u gradsku školu. Ona ističe da je gradska škola mnogo bolja po pitanju kvaliteta obrazovanja nego područno odjeljenje, upoređujući iskustvo njenestarije djece koja su pohađala podružno odjeljenje u kampu.
Salihi navodi da jedna od njene dvije starije ćerke koja pohađa školu u kampu nema pozitivna iskustva. "Ona zaista ide redovno u školu, ali se obavezno iz škole vraća uplakana. Tamo je djeca često udare. Bolje bi bilo da ide u 'pravu' školu nego u podružno odjeljenje."
Ona na dalje objašnjava da njene ćerke koje pohađaju gradsku školu uče u mnogo boljem okruženju,da pevaju pesmice i izgledaju srećno po povratku kući.
"Ja baš primjećujem kod svojih ćerkica koje idu u gradsku školu da se iz nje vraćaju zadovoljne i radosne. Uvijek me obraduju kada kažu da imaju da nešto crtaju ili pišu i kada me pitaju da im pomognem. Kada dođe nedjelja obavezno me pitaju da li sjutra idu u školu jer vole," kroz osmjeh ističe Salihi.
Ona dodaje da i ona nauči ponešto od njih iako i sama ima završenu osnovnu školu."Imam osnovnu školu i znam ponešto. Mlada sam se udala i sada često žalim što nisam nastavila sa školovanjem, jer škola puno znači."Njen hrapavi glas i ruke pokazuju da je život nije "mazio i pazio", i dodaje da će svoju djecu podržavati u školovanju i da će ih podsticati da završe škole i postanu svoji ljudi.
Sa ponosom ističe da u školi kažu da je jedna od njene dvije djevojčice odličan đak i da voli da uči, te da su i njena ćerka i učiteljica zadovoljne. Kaže da su u početku djeca teže prihvatila njenu djecu, ali posle je bilo sve lakše.
Salihi kaže da njena djeca sve više i više znaju i razumiju crnogorski jezik. Ona dodaje da joj u školovanju djece pomaže i medijator Enis Eminović koji je zadužen za školu koju pohađaju njene bliznakinje.
"Ja imam jedno dijete od devet mjeseci koje boluje od srca i Enis mi je velika pomoć. On dolazi po moje djevojčice i vraća ih iz škole. Što god treba on dođe i razgovara sa mnom," objašnjava Salihi. Ovo ukazuje na činjenicu da je posao medijatora važan za kako za djecu, tako i za roditelje."Šta više da kažem kada sam zadovoljna? Jedino bih poručila drugim roditeljima da šalju svoju djecu u školu jer škola puno znači. Djeca treba da uče a roditelji treba da im pomažu," zaključuje Perjana Salihi.
Spona između roditelja i škole: Šest RE medijatora vodi računa da djeca bezbjedno i na vrijeme stignu do škole. Oni redovno komuniciraju sa nastavnicima koji predaju djeci iz kampa organizujući svake nedelje sastanke sa njima kako bi se ispratio napredak svakog pojedinačnog djeteta. Medijatori su takođe zaduženi za eventualne probleme koji se javljaju u vezi sa redovnim pohađanjem i obrazovnim dostignućima, radnom disciplinom, kao i za uključivanje u redovnu dinamiku razreda.
Medijator Enis Eminović koji je od septembra angažovan na projektu za sebe kaže da je "spona između roditelja i škole"."Vodim brigu o romskim i egipćanskim učenicima tako što ih vodim od kuće i dovodim u školu, i obratno. Veoma sam zadovoljan interesovanjem i redovnošću, s obzirom na životne uslove u kojima žive," kaže sa ponosom Eminović.
On dodaje da su djeca o kojima brine veoma dobro prihvaćena od drugih zajednica, kako učiteljica, tako i druge djece.
"Rade vježbe i zadatke kao i druga djeca. Sve ono što im bude zadato urade," objašnjava Eminović.
Napuštanje škole za boljim životom najveći problem: Eminović kaže da je najveći problem čest odlazak porodica i djece za boljim životom, te njihov naknadni povratak.
"Uglavnom djeca kada nisu redovna izgube nit u obrazovanju, jer druga djeca prelaze gradivo dok oni nisu tu. Ipak, učitelji i učiteljice daju sve od sebe da se gradivo koje su drugi učenici prešli, nadoknadi i izlaze u susret koliko god mogu," priča jedan od medijatora REF-a.
Ovaj medijator dodaje da je u početku bilo teško s obzirom da je većina djece nije znala crnogorski jezik.
"Ima djece koja ne znaju baš dobro crnogorski jezik, pa na albanskom ili romskom kažu šta žele i onda djeca koja znaju prevedu učiteljici ili učitelju," kaže Eminović. On dodaje da osim barijere u jeziku, izuzetna nemaština i uslovi u kojima većina djece živi utiču na slabiju integraciju u društvo.
On se sjeća primjera kada je morao da vrati djecu kući ukoliko bi na autobus došla prljava i zamoli ih da pođu i presvuku se, kako ih djeca u školi ne bi zadirkivala zbog nehigijene."Roditelji su uglavnom dosta dobro prihvatili ulogu medijatora. Sve više imaju povjerenja u nas i daju nam mnogo više prostora za brigu o djeci, kako bi se oni više posvetili mlađoj djeci, kao i da bi obezbijedili finansijska sredstva za porodicu," objašnjava Eminović.
Kao najveći napredak djece o kojima brine, ističe redovnost koja je sada, prema njegovim riječima, mnogo veća nego što je bila na početku programa.
O zapažanju Eminovića govore i podaci da od 62 upisane djece, čak 57 njih i dalje redovno pohađa školu. Preostalo petoro djece napustilo je školovanje zbog odlaska njihovih porodica iz kampa.
Kako ubijediti roditelje da djeca nastave školovanje: O djevojčici koja je sa majkom napustila Konik, u potrazi za boljim životom, brine medijatorka Šćipe Kabaši koja za Portal Analitika otkriva kako je uspjela da nagovori majku da djevojčica nastavi školovanje.
"Trudili smo se da je svakoga dana vodimo u školu. Međutim, majka ima ekonomskih problema i žive u 'katastrofalnim uslovima'. Zato su odlučili da odu na sjever Crne Gore kod njenih, i djevojčica nije išla u školu šest mjeseci," priča Kabaši i dodaje da se nakon tog perioda porodica vratila da živi u kampu.
Kabaši je dugo razmišljala kako da pridobije majku da bi djevojčica nastavila školovanje, te da je nakon nekoliko dana došla na ideju da ih dovede u "Biblioteku igračaka" koja funkcioniše u okviru projekta.
"Zvala sam majku i tetku da dođu i vide kako ova biblioteka funkcioniše. Prihvatile su poziv i došle, na moje iznenađenje. Majka mi je obećala da će djevojčica krenuti u školu i to sama svako jutro. Jutros sam je odvela u školu i počela je opet da pohađa časove. Baš sam srećna što sam je opet uključila u sistem obrazovanja," sa ponosom ističe medijatorka REF-a.
Drugi roditelji: Šćipe Kabaši koja ima već 10 godina medijatorskog iskustva kaže da sebe vidi kao drugog roditelja djece za koju je zadužena.
Svoj posao opisuje riječima – "drugi roditelj", jer je njen posao da brine i pazi o ovoj djeci. Ističe da roditelji imaju povjerenja u nju. Opisujući svoj radni dan kaže da se ustaje rano, s obzirom da radi i Kampu 1 i Kampu 2.
"Ustajem pola sata prije polaska autobusa. Kucam na vrata svake kuće, probudim roditelje i objasnim im šta je potrebno, te da posebno obrate pažnju na odjeću i higijenu. Zatim se nakon pet ili deset minuta vratim da vidim da li su spremni, uzmem ih i vodim na autobus," opisuje medijatorka jedan školski dan.
Kabaši dodaje da djecu lično predaje vaspitačima ili nastavnicima, a posle časova djecu direktno vodi kod roditelja sa kojima često razgovara nakon škole.
"Na primjer ako dijete ima problema u školi ja obavijestim roditelje. Takođe ih obavijestim ako postoje neki dodatni domaći zadaci ili nešto drugo," kaže Kabaši za Portal Analitika.
Ona objašnjava da su se djeca pod njenim nadzorom veoma dobro snašla u školi, ali takođe i da škola izlazi u susret romskoj i egipćanskoj djeci, te često prikupe odjeću i obuću, ali im i pomognu u učenju. Iskusna medijatorka dodaje da su romska i egipćanska djeca, o čijoj redovnosti se ona stara, prihvaćena ne samo od strane nastavnika i osoblja škole, već i od druge djece i njihovih roditelja.
"Ako je rođendan nekom djetetu iz njihovog odeljenja, roditelji ne odvajaju našu djecu već svako naše dijete dobije pozivnicu za rođendan," kaže Kabaši i dodaje da u školi za koju je ona kao medijatorka zadužena ne postoji "nijedna razlika kada su u pitanju romska i egipćanska djeca, već su prihvaćena kao ostala djeca," čime potvrđuje iskustvo svog kolege Enisa Eminovića.
Sagovornica Portala Analitika dodaje da su romska i egipćanska djeca na početku projekta bila ćutljiva i stidljiva, jer nisu izlazila iz kampova. Međutim, kako kaže danas je drugačije jer sada izlaze i sa svojim školskim drugovima idu na predstave, ali nije rijetko da u njima i učestvuju u okviru školskih programa.U staroj garderobi, ali idu u školu: Šćipe Kabaši kaže da je na početku školske godine bilo teško zbog jezičke barijere, ali da već danas sve ide bolje jer djeca i razumiju i govore mnogo bolje crnogorski jezik.
"Svaki dan dobijem neku dobru vijest od učitelja i učeiteljica koji kažu da naša djeca mogu da idu i na takmičenje iz nekih predmeta bez ikakvih problema," sa ponosom ističe Šćipe Kabaši.
Kao najteže, i za djecu i nju, ističe životne uslove, ali dodaje da kada se neko trudi i želi da ide u školu i ta prepreka izgleda savladiva.
"Trude se da idu u školu i ne odustaju od toga. Idu – onako u staroj garderobi, a obrate pažnju da je čista pre nego što krenu u školu," zadovoljno kaže Kabaši i dodaje da posebno zadnjih godina i roditelji i djeca shvataju važnost obrazovanja.
Ona takođe objašnjava da je bilo prilika da joj majke kažu koliko im je važno ovo šta rade sa djecom, ne samo za djecu već i za čitavu porodicu.
"Škola je veoma važna. Dobijem neki papir ili nešto ali ne umijem da ga pročitam. Makar moje dijete da bude pismeno i da mi pomaže a ne neko drugi," priča Kabaši iskustva sa majkama djece koja idu u školu.
Integracija je bolje rješenje od segregacije: S obzirom da je već 10 godina medijatorka, Kabaši kaže da postoji veoma velika razlika između obrazovanja kakvo je pružalo područno odjeljenje u kampu i onoga koje pruža gradska škola. Iako su se, kako kaže nastavnici trudili, ipak loši uslovi u kampu u kome je škola funkcionisala, nisu dozvoljavali romskoj i egipćanskoj djeci da napreduju.
"Integracija u društvo je najbolje rješenje za romsku i egipćansku djecu. U područnom odjeljenju djeca ne mogu da savladaju jer su stalno zajedno. Na primjer, u jednom odjeljenju je bilo preko 30 djece koja pričaju ili romski ili albanski jezik, i zaborave i ono malo crnogorskog jezika što su znala" objašnjava Kabaši razliku između gradskih škola i područnih.Da je Kabaši u pravu saglasni su i drugi, te se tako program "Podrška integraciji i dobrovoljnom povratku interno raseljenih stanovnika kampa na Koniku u Crnoj Gori" sprovodi uz podršku Delegacije Evropske unije u Crnoj Gori i Vlade Crne Gore i u partnerstvu sa njemačkom organizacijom HELP.
"Obrazovnu komponentu ovog programa REF sprovodi u partnerstvu sa Ministarstvom prosvjete, Zavodom za školstvo i predškolskom ustanovom 'Đina Vrbica'," ističe koordinatorka programa Dragana Vukčević Radoman.
K. ĆETKOVIĆ
