Portal Analitika
  • Politika
  • Društvo
  • Abiznis
  • Sport
  • Kolaž
  • Region / Svijet
  • Kultura
  • Kolumne
  • Nauka / Tehnologija
  • Savremena karijatida
  • Ostalo
Društvo

Jedno svjedočanstvo crnogorske tragike

2907socPOCETNA
Portal Analitika objavljuje izvode iz pisma jednog od aktivnih učesnika tog doba, dr Pera Šoća, nekadašnjeg ministra na raspoloženju Kraljevine Crne Gore, potpredsjednika Crnogorske stranke seljaka i radnika, o ulozi Crne Gore u Prvom svjetskom ratu.

Jedno svjedočanstvo crnogorske tragike
Portal AnalitikaIzvor

 

Ove godine svijet na različite načine obilježava sto godina od početka Prvog svjestkog rata, sukoba koji je promijenio političku kartu i Evrope i svijeta. Uvod u sukob velikih sila bilo je Sarajevski atentat, 28. juna 1914. godine, ubistvo austrougarskog prijestolonasljednika Franca Ferdinanda. Mjesec kasnije, nakon što je Austro-Ugarska objavila rat Srbiji, crnogorski kralj Nikola objavio je ukaz o mobilizaciji a već 6. avgusta Crna Gora je zvanično objavila rat Austro-Ugarskoj, ignorišući pri tom obećanje austrougarske diplomatije da, u slučaju neutralnosti, može računati na teritorijalne ustupke – Skadar. Tako je Crna Gora, izranjavljena iz tek završenih balkanskih ratova, ekonomski osiromašena, a vojno i demografski gotovo osakaćena, krenula u avanturu još jednog velikog rata koji će je koštati – vojne kapitulacije i gubitka države.

Portal Analitika objavljuje svjedočanstvo, pismo jednog od aktivnih učesnika tog doba, dr Pera Šoća, nekadašnjeg ministra na raspoloženju Kraljevine Crne Gore, potpredsjednika Crnogorske stranke seljaka i radnika, o ulozi Crne Gore u Prvom svjetskom ratu. Šoć je pismo iz egzila, iz Italije, uputio 16. marta 1925. godine Mihailu Ivanoviću, bivšem ministru, narodnom poslaniku, koji je u Vladama Marka Radulovića i Andrije Radovića bio ministar unutrašnjih poslova. Šoć pismo potpisuje kao bivši zastupnik Predsjednika Ministarskog Savjeta i Ministar Vojnih poslova Crne Gore.

2906perosoc

Dr Pero Đurov Šoć (Ljubotinj, 28. Vi 1884-Beograd, 1.II 1966), doktor književnosti, državni činovnik, političar, pisac, novinar, publicista, bibliograf, naučni i kulturni radnik, ministar u više crnogorskih vlada u egzilu (1917-1922), potpredsjednik Crnogorske narodne stranke seljaka i radnika (1924-1926). Osnovnu školu i gimnaziju učio je na Cetinju. Stekao je doktorat iz književnosti na Univezitetu Dižon u Francuskoj 1916. godine. Prije rata 1914. službovao je u Upravi pošta i telegrafa, Ministarstvu finansija, Glavnoj državnoj kontroli i Ministarstvu inostranih djela Crne Gore. Emigrirao 1916. godine u Francuskoj i bio u službi Dvora Kralja Nikole i Vlada u egzilu. U emigraciji je obavljao dužnost načelnika Ministarstva finansija, člana Državne kontrole, a u Vladi Evgenija Popovića (1917-1919) bio je ministar prosvjete i crkvenih poslova i zastupnik načelnika Ministarstva finansija i građevina; u vladi Jovana S. Plamenca (1919-1921) obavljao je funkciju ministra pravde, da bi u vladi Milutina Vučinića (1921-1922) bio ministar spoljnih poslova. Bio je mason i  pripadao loži Italija. Borio se dugo i energično u egzilu za opstanak Crne Gore kao nezavisne države. Iz Francuske odlazi marta 1921. godine u Italiju i živi i politički djeluje u Rimu i Švajcarskoj  do 17. januara 1926. godine, kada se vratio u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, prizavši novu državu i dobivši penziju kao ministar na raspoloženju. Po povratku iz egzila nastavio je da se bavi književnim, publicističkim i naučnim radom. Reaktiviran je 1929. u državnu službu i postavljen za direktora PTT službe u Kraljevini Jugoslaviji. Jedan je od osnivača Durštva za proučavanje istorije Crne Gore osnovanog u Beogradu 1933. Poslije Drugog svjetskog rata 1945. godine, penzionisan je kao bivši poštanski činovnik. Umro je 1966. u Beogradu.

Pismo dr Šoća objavljujemo sa neznatnim skraćenjima i u opremi Portala Analitika, kao prilog boljem razumijevanju crnogorske tragike tokom i poslije Prvog svjetskog rata.

Dragi G. Mihajlo!

Već su desetak godina, otkada se ne vidjesmo. Neću pisati o gorućoj želji, koja  me vuče da vidim i poljubim rodnu grudu, i u njoj svoje, braću i prijatelje. Neću vam pisati ni o pravnoj ni o međunarodnoj situaciji pitanja. Misleći da vam ne može naškoditi ovo pismo, riješio sam se da vam ga pošaljem. Svakako, vi ne možete za nj imati nikakve odgovornosti; kao što je razumljivo: onaj koji piše uzima i odgovornost. Ovo radi eventualne cenzure i postojanja neke crne knjige. (Znao sam za crnu knjigu svjetskog rata, u kojoj su  bilježili  izdajnici savezničke stvari , - ali za Crnogorca crna knjiga - to odbijam).

Neko mi je rekao da ni ovako pismo ne može vam stići. Ipak, ne vjerujem, ali eto ga šaljem, pa da vidimo. Ako bude zadržano, predaću javnosti.

2906konferencijauparizu
Laži o „crnogorskoj izdaji“: Povraćanje imanja nasljednicima  Kralja Nikole posebna je stvar. (U ostalom, Kralj Nikola nije bio Habsburg ili Hozencolern, jer bi mu tad Konferencija Mira sekvestirala imanje. Ko je mogao oduzeti  imovinu jednog  Vladarosaveznika u ratu? Čija volja – ko je pravo i zakon?) Ali, pri afirmaciji toga, daje se jedna zgodna prilika - koja se ne smije propustiti: da  Narodna. Skupština u Beogradu afirmira jednu svetu stvar: časti, prava, mučeništva Crne Gore i njenog naroda. Crna Gora je kroz deset stoljeća živjela, da brani sebe i opštu nacionalnu stvar. - Ako bi umuknuo ili bio ugušen glas živih - mrtvi bi branili tu svetu stvar. Ona je bila stožer nada i borbe za oslobođenje; bez nje se ne doziva ni budućnost.

Saznajem prema novinama, da će se u tadašnjoj Narodnoj .Skupštini raspravljati o „povraćanju“ rečenih imanja, te ne mogu ni za čas pomisliti da tom prilikom vi, izabrani od  crnogorskog naroda za istu  Skupštinu, nećete  podići  glas u odbrani  časti i prava  Crne Gore i tog naroda.  Daje vam se eto priznanje da tako reći pokrenete -usred  Biograda- PROCES CRNE  GORE.

Poslije katastrofe Srbije i prije, na kraju 1915. Crna Gora je bila pala pod najstrašnijom optužbom: da je izdala... Odbrana u inostranstvu i u zemlji dovela je klevetnike na optuženičku klupu: Sav pošteni svijet već zna i govori: da je Crna Gora bila izdana. Da, tako je u inostranstvu ali tako nije na domu. Eto i skorašnja recimo zvanična istorija o „Velikoj Srbiji“ govori o „ženskom napuštanju Lovćena’’. I doista oni koji ostadoše živi poslije krvavih ratova od 1912. ne bi bili dostojni svog narodnog imena ako ne bi jednom za vazda to prečistili. Ako je Crna Gora izdala, neka se to iznese na viđelo i utvrdi pred cijelim svijetom. Mi  u inostranstvu gotovi smo predstati narodnom sudu i dokazati, zajedno sa vama i svim čestitim Crnogorcima, Jugoslovenima, Slovenima: da Crna Gora nije izdala, nego da je bila izdana. Kad bi, pak bio izdao i koji  predstavnik  i starješina – politički ili vojnički - s njim pred sud; pa izdajnicima  (kad bi i takvih bilo ) smrt, a poštenim  i herojima - čast.

2906kraljnikolaKralj  Nikola je, pored ostalog, tražio na Konferenciji  Mira, 26. avgusta 1919,  savezničku  anketu o ulozi  njegovoj i Crne Gore u svjetskom ratu. Taj memorandum (koji prilažem) karakteriše, koliko je ta uloga bila puna časti, pregnuća i samožrtvovanja. U tom  memorandumu, Kralj Nikola uzvikuje, kao i u ranijim proklamacijama iz egzila (od 1 jula  1918; Jugoslovenima, 7 . oktobra 1918: Crnogorcima, Badnji  Dan 1918.): Pitanje Crne Gore nije pitanje dinastičko. Ono predstavlja  jedan  veliki princip – prava, slobode i volje naroda. Kralj a i Vlada su u svim tim značajnim  dokumentima-koji su ogledalo čitavog jednog perioda teške i pojedinačne  borbe-kao i mesažu crn. narodu, od 22. januara 1919.,(upućen na prijedlog  Predsjednika  Vilsona i Konferencije  Mira) tražili: da se  crnogorski narod slobodno izjasni  te da narodna volja bude suverena. Kralj je bio gotov i na sve žrtve-to i naglašuje u rečenim  istoriskim proklamacijama – ali nikad na žrtvu časti i prava Crne Gore!....

... Nar. Skupština u Biogradu treba da ustane na noge, skine kape, pa – uz pobožan uzvik, pun pijeteta i poštovanja – uzvikne: „ Čast Crnoj Gori, zatočenici  mrijet  naviknuti: toj, narodnoj diki i perjanici!  Oprosti nam Bože i Crna Goro, što smo vrijeđali tvoje rane, primi nas opet na  bratsko srce; gotovi smo da ispravimo sve nepravde, nađimo način bratskog sporazuma, ravnopravnosti, i pomozi nam da na njemu zidamo budućnost. „ – Bez toga, nikad neće biti svijetle budućnosti, i više će izgubiti napadač nego napadnuti. I daleka prošlost Zete i Raške za to nam daje primjera.

Svjedočenje đenerala Pešića: Naši  dokazi i dokumenti o ulozi Crne Gore u ratu takve su prirode, da bi bili posljednja riječ u tom pogledu. No, i bez njih svako zna da je Crna Gora i u svjetskom ratu – iako od svakog napuštena - izvršila svoju ulogu bratski, saveznički – kako priliči njenom imenu i tradiciji. Njene muke i žrtve bile su, srazmjerno, veće no ičije u istoriji  ratova i naroda! – Eto i poslednjih dana  g. đeneral  Petar Pešić, u ratu delegat  Vrhovne Komande Srbije u Crnoj Gori i načelnik Vrhovne Komande Crne Gore,  u službenom  „RATNIKU“ (sveska nov.- decembar   1924.) stvarno samo utvrđuju ovu istinu. Pored svega, dojučerašnji ministar vojni i drug sadašnjeg  predsjednika  Vlade g. Pašića, iznio je izvjesne istine, koje mu čine čast. On je napokon dao odličnu podlogu da se proces pokrene – na temelju samih  zvaničnih dokumenata Srbije – te da djela izađu na vidjelo.

Studija – publikacija  g. Pešića je optužba  protiv  Vlade i Vrhovne Komande Srbije koja mu i ne odgovara kad ovaj predočava katastrofu Crne Gore ako joj se ne priteče u pomoć  transprotima, hranom, municijom, itd. Ondašnja vlast Srbije neće tako  ni da čuje  za g. Pešićeve i Crne Gore  predloge o  građenju  puta  za kolski  saobraćaj  te vezu između  Srbije i Crne Gore  (Peć – Andrijevica).

2906petarpesic

G. Pešić predočava očajno stanje Crne Gore: „Glad je neizbježna, a sa tim i sve  posljedice. Već danas vojska  i narod nezadovoljni su i javno prijete pobunom; osjećaju se svi  predanaci revolucije u zemlji, ako se narodu ne obezbjedi  hleb„ (Str. 13. ) – Na opštu nesreću, nije mnogo potrajalo pa su se osjetile posljedice, koje đen.  Pešić predočavaše. Te su posljedice pogodile obje bratske i savezničke  Kraljevine.  G. Pešić  na str. 26. smjelo potvrđuje : „Da je naša Vrh. Komanda  (Srbije) bila blagovremeno obavjestila  Crnoogorsku. Vrh. Komandu o promjeni  svoga komunikacionoga  pravca (odstupanje vojske preko Crne Gore), onda ne sumnjam da bi snabdjevanje obiju vojsaka bilo mnogo bolje i ne bismo izgubili naše najbolje vojnike prilikom toga odstupanja „ -  Ovome ne treba komentara.

Đen. Pešić (na str. 8) konstatuje da je već u junu  1915. (snabdijevanje vojske) «bilo postalo posve kritično„ . On tada javlja  Srbiji:„ Crnnogorska vojska raspolaže  sa vrlo malo artiljerijske i pješadičke municije, te je nesposobna za ma kakvu  ozbiljnu akciju. Tako za austrisku manliherovu pušku, nema više od 200 metaka na pušku, za njemačku mauzerku  480 metaka, a za rusku moskovku po 760 metaka na pušku. Sa topovskom municijom stoji se još gore, jer ima veliki broj topova, koji imaju po 80 metaka na cijev, kao poljski ruski obuhovski i poljski  krupov  brzometni  top 7,5 cm ; a najveći broj metaka je na jedan top 650 za poljske Debanžove  topove - za haubice Šnajder - Kane 12 cm ima svega po 75 zrna na cijev, a za Krupove haubice 12 cm svega po 35 zrna na cijev „

G. Pešić na str. 16, publikuje raport, koji je bio uputio nadležnim  u Srbiji: „ Pošto od cijele crn. vojske nas interesuje  Sandžačka vojska", te da za nju predlaže  izdržavanje  „ a ostatak  crn. vojske ostaviti Crn. Vrh. Komandi na raspoloženje za odbranu Crne Gore , koju  da formiraju  crnogorski  oficiri,  a svi srpski oficiri  da se vrate u Srbiju“. Na ovaj način – veli -  « dobilo bi se dvoje : što bi  Sandžačka  vojska  bila pod  našom direktnom upravom  (Srbije) i drugo što se ne bi brinuli o ishrani  i odbrani cijele Crne Gore.“ (Eto, kakav je bio odnos  Srbije naspram Crne Gore, u danima, kad se odlučivalo o njihovom zajedničkom spasu ili pogibiji). Pešić završava svoj raport: “Ovaj  predlog naišao bi na veliki otpor kod Kralja i Vlade  (Crne Gore) te ga treba usvojiti samo ako je u našem interesu da Crnogorci ili prime ovaj predlog ili da odazovemo cijelu  Srpsku Misiju“.

Đen. Pešić ni na tome se ne zaustavlja: on se ne usteže da povede riječ (str. 16) i o « sigurnim  izveštajima» koje- veli – ima oo nakani za preseljavanje Crnogoraca (u toku ratnih operacija ) u Srbiju. Štaviše, javlja Srbiji, da su mu se „povjerljivi ljudi (u Crnoj Gori) obraćali i pitali da li da svojim prijateljima  savjetuju prelaz  u Srbiju ili ne »; te je tražio, preko ministra jednog onda u Nišu, instrukcije Vlade (Srbije) „kako bi se znao upravljati u ovome pravcu.“  - (Uzdržavamo se uzvika, kritike, itd. Ovo tek napominjemo. Ovo je samo sobom dovoljno  da se vidi kako je kopan onda grob Crne Gore i sa njom Srbije).

G. Pešić iznosi svoje dokumente - i zle i dobre. No, on (na str. 23) pred strašnom javom katastrofom Srbije i Crne Gore - brani sebe i Crnu Goru za katastrofu pri povlačenju trupa Srbije: „U Crnoj Gori glad vlada već 7 mjeseci , i nema ništa ni u zemlji ni u salagalištima. O ovome sam VIŠE  PUTA  izvještavao  g. Ministra  vojnog i našu Vrh. Komandu  (Srbije), kao i o mjerama da se ishrana osigura. ALI NIKAD NIJESAM ODGOVOR DOBIO.’’ (Ovakva iskrenost dostojna je  srpskog oficira).

Bez pomoći saveznika: Kralj Crne Gore u najkritičnijim časovima klikovaše pomoć Saveznika, poglavito Rusije, Italije i Francuske. Njegovi telegrami o tome (neki su još objelodanjeni) svjetle su ilustracije posjlednjih njegovih pokušaja iz niza neprekidnih napora za spasavanje Crne Gore i Srbije. No ,da li se ima dokaza u Biogradu da su i svi predstavnici Srbije tako radili. Ima razloga za sumnju, jer nije ostala tajna: da je predstavnik Srbije u Parizu ometao snabdijevanje i naoružavanje Crne Gore te akciju Saveznika sa mora.

Taj dio zakulisnog, fatalnog rada proviruje i iz samih dokumenata koje iznosi g. Pešić. Uzmimo na primjer njegov raport upućen nadležnim onda u Nišu i Kragujevcu, 19. Sept. 1915, koji utvrđuje da su vojnički  obziri - vojnička odbrana, i u času kad se ticalo spasa ili pogibije, padali pred sumnjivim političkim kombinacijama, bolje reći sitnim intrigama (Str. 5.6.). - Rasprava o tom odvela bi nas na šire polje. Svakako jedan od razloga za to bila je domaća nesloga, rovarenje među vojskom i narodom. No nije izostala ni zebnja izvjesnih upravljača – istog Biograda u konačnu pobjedu Saveznika. Ti upravljači ogrnuti u pobjedu, htjeli su da špekulišu, da bar nešto „šićare“, tj. i poslije katastrofe. Dotični  srbij. prvaci da se, pri samoj  katastrofi, obezbijedi  pripajanje  Crne Gore Srbiji. Ta politika stvaranja  tobož velike Srbije, stalno je vođena; bili su izbrisali iz programa integralno oslobođenje. U tom smislu dane su bile i formalne instrukcije  predstavnicima Srbije na strani. Poslanik Srbije u Vašingtonu to je javno posvjedočio. No ta politika najizrazitije se manifestovala pri pregovorima  između  Beča i Pariza, 1917. Austro-Ugarska je imala da zaključi sa Saveznicima poseban mir, da prizna  pravo  Francuske na Alsas-Loren, a u naknadu da Austro-Ugarska očuva njoj izlazak na Jadransko more. (Vidi  Diplomatsku prepisku  Crne Gore  1918 – 1921; knjigu  princa  Siksta  od Burbona: Ponuda Austrije za poseban mir; memoare Aleksandra od Riboa, ondašnjeg predsjednika Vlade  i ministra  spoljnih poslova Francuske, itd.).

2906crnogorcinatarabosu
Trgovina velikih sila i Srbije: Još gore: dok je crnogorska vojska  u toku rata bila pred  Sarajevom , izvjesne Vel. Sile  trgovale su na račun  opet darivanja  Crne Gore,  integritet  svoje teritorije  Crne Gore; i da Srbiji; Rusija je to odgurnula. (Vidi publikaciju: Tajni dokumenti  iz arhiva Carske Rusije, 1914 – 5.)

Zaustavimo se na tome. I ovo je premnogo. A kad bismo zašli u prošlost, prije rata - i tamo bi našli građe. Čeprkanje  dr. Vladana  Đorđevića po bečkom arhivu  - je li donijelo  i jednog  dokumenta  protiv Crne Gore  kao što je onaj iz skorašnjih Bilinskog, bivšeg ćesarova  ministra, koji prikazuje kako su se  izvjesni  glavari  iz Biograda  odricali nacionalnih  aspiracija? Ostavimo i to narodu i istoriji.

Što nas ovđe interesuje to je da i pored ovakvog držanja zv. Srbije – Crna Gora, kad nastupi čas pada Srbije, oduzima od svoje gladne vojske i naroda i posljednji zalogaj da ga podijeli sa vojskom i narodom Srbije  koji odstupahu preko Crne Gore. Crna Gora taj  posljednji zalogaj  (110.000 kgr. kukuruza, koji se zatekoše u  Đakovici) ustupi  Srbiji. Đen. Pešić to bilježi na str. 20–1.  I da nije bilo više žrtve i ta je ogromna. No Crna Gora tad vođaše i krvave bojeve -  sama  protiv onda silna neprijatelja - da sebi produži život  i zaštiti odstupnicu  Srbije. -  Ni  Hristos nije bio veći Hrišćanin  nego što je bila  Crna  Gora u toj strašnoj prilici.

Poslije  g. Pešićeve publikacije prestaje svaka diskusija po ovom predmetu. Niko  pozvanije i  efikasnije nije  mogao to priznati. Crnogorci  su bili, dakle, ostavljeni: bez hljeba, oružja, municije – da budu hrana za austrijske topove; da golim prsima razbijaju  austrijska utvrđenja u Boki Kotorskoj, kojima se ne mogu približiti ni flota velikih Saveznika; da se sa ogoljelog Lovćena valjda kamenjem suprostavljaju austriskoj floti, koja zadavaše strah na Jadranu. Dosta je reći da je opšta ratna situacija bila takva:  da veliki  Saveznici samo posmatraju taj strašan i u istoriji rata jedinstven prizor.

Optužbe protiv Crne Gore: Poslije toga mjesto da Crna Gora bude veličana kao žrtva opšte situacije ili žrtva  Saveznika, osuše se protiv nje najstrašnije optužbe i najsramotnije klevete.

Nekojim  Saveznicima one posredno  korišćahu; pomoću tih kleveta lakše im se bijaše pravdati za pad Crne Gore i same Srbije. Domaće slijepilo bilo je od koristi neprijatelju i u političkom pogledu. Ukršteni interesi Saveznika igrali su  sa zapletom sukoba  tj. napada zv. Srbije  protiv Crne Gore. Posljedice su bile zamašne i mnogostruke. I  Beč pred umiranjem tražio je u njima koristi. Zato je ćesarov Beč favorizirao  propagandu zv. Srbije, koja je bila dosegla  do zarobljeničkih logora. Saveznici su svršili rat sa pobjedom, 1918. A posljedice se još ne odstraniše.

Bivši predsjednik  Vlade Srbije, g. Aleksa  Jovanović, u svojim skorašnjim memoarima obilježava, uzročice, uzroke sukoba između  Srbije iz doba  Obrenovića  i Crne Gore. Pisac veli da Crna Gora računa “da je Crnogorstvo duša Države, isto tako kao što je Germanizam duša Njemačke, Galicizam duša  Francuske .”  a  Srbija: “Ne Srbija sa Crnom Gorom već Crna Gora mora ići sa Srbijom”. To je iz serije rasprava i gledišta  iz 1884 – 1910. Itd. – No vidjesmo šta bi bilo da je Crna Gora išla sa Srbijom, kad je ondašnji upravljači vođahu u naručje Beča ! – Navod g. Jovanovića neka zamjeni ovdje rezonovanje: da je Crna Gora i prije i poslije doista vodila veliku nacionalnu  politiku u duhu Njegoševa: Jugoslovenstva, Slovenstva. Dokle bude Lovćena dotle će trajati ta istina

I najnovije doba to je osvjedočilo. Publikacija g. Pešića, mada se vidi da je sadrži tek pokoji dokument, prelazi u nizu dokaza . Ko hoće i ima smjelosti da protivno tvrdi  - idimo na  SUD. Ovaj  će izreći kazne i priznanja!...

…Daleko smo od pomisli da ovđe apeliramo ne samo period slave i nesreće (1914–5) nego ni samu publikaciju g. đenerala Pešića. Ovdje nije riječ ni o taktu, mudrosti, umjetnosti,  pojedinih odgovornih faktora : ukazuje se samo na izvjesne TEŠKE  ISTINE, planove i zadnje namjere, koje je narod  platio nezapamćenim  mukama i  žrtvama. Da je krivica do Crne Gore,  dokumenti bi bili publikovani - ne bi je niko poštedio. Jer u nedostatku istine, klevete su protiv nje pljuštale-bez prestanka-sve od rata, dok klevetnik nije otkriven. Odbrana  Crne Gore u tom pogledu predstavlja čitavu  literaturu i nepobitno utvrđuje zasluge Crne Gore. Poslije pada Srbije te Crne Gore kako Srbija tako i Italija jednoglasni  su: pad Crne Gore bio je neminovan; on je prirodna posljedica pada Srbije; Saveznici nijesu mogli pomoći ni spasti Francuska-ne računajući  zainteresovanu i plaćenu propaganda u njoj  i u dr. zemljama - to je isto očitovala. Klemanso i  on je osuđivao Saveznike što nijesu pomogli Crnoj Gori; vice – admiral  Beson (u službenoj  Lig. Maritim, februar 1918) isto tako vojničkim razlozima - nemognućnošću Saveznika da pomognu, objašnjava pad Srbije i Crne Gore.

Daleko bi odvelo da recimo sve komentare,  ocjene koje su, istom pravcu, potekle od strane vojnih i političkih autoriteta. Kad bi ko htio, i kad bi trebalo, bismo mogli doći i do dokumenata iz stranih arhiva, po kojima bi se pak utvrdilo: ko je i kako rovario protiv  Crne Gore – usred boja, dok su pucala čela i padali junaci. No i bez toga danas je već jasno: kako se došlo do stanja koje  g. Pešić prikazuje na str. 13; “Saveznici su kategorički odbili osigurati dovoz hrane morem i čine Vladi (Crne Gore) sve neprijatnosti  i teškoće zbog zauzeća Skadra i što vjeruju u savez Crne Gore s Austrijom.” – Kakav savez, prokleti duhovi? Kletva na izdajnika! Eto se otvoriše svi pa i samog Beča arhivi, pa gdje je i trag o kakvom savezu?

2906cgzastavanaSkadru
O zauzeću Skadra : Ondašnji crnogorski faktori–i vojnički  i politički– nalaze se na teritoriji Jugoslavije. Oni imaju o tom i dokumente i dokaze, da blate i sebe i Crnu Goru. Imamo i mi u inostranstvu, i dokumenata i dokaza. Po njima bi se očitovalo da su sumnjičenja i klevete pri zauzeću Skadra, ubrzale pad  Crne Gore i same Srbije. Slično tome je bilo i prilikom oslobođenja Skadra, 1913.

Baš g. đeneral Živko Pavlović je, prošle godine, osudio Vladu Srbije za držanje u pitanju  Skadra. (Književni  Glasnik, 1. Jula 1924). I da nije  drugih dokumenata, dovoljni su oni koje iznosi  g. Pavlović pa da se vidi: ko je prav a ko kriv; Crna  Gora prava i prije i poslije! Protiv Crne Gore radili su, pri zauzeću  Skadra 1913, 1915,  oni isti koji i od primirja 1918. (da ne govorimo od prije). To su pravi izdajnici : oni učiniše da se, makar bilo privremeno, Crna Gora liši  Skadra: da se Skadar na Bojani odcijepi  od narodnog  tijela. (Grobovi  ispod  Taroboša i sa Bardaljolta viču: prokletstvo!). Već sada ne treba nam ni  zato tražiti drugih dokumenata nego onih, koje sam  Biograd publikovao.

U egzilu, kao i prije toga, Crna Gora branjaše sebe, a Skadar kao zajednicu  iako Crna Gora bijaše svjesna  njegova značaja  te i načina, kako se on može spasti. Vlada g. Pašića je publikovala baš ovih dana, knjigu “Jadransko Pitanje” – koja sadrži dokumente o tome da je Delegacija Srbije na Konferenciji  Mira u Parizu počinila najveće izdajstvo  - Skadar predala tuđinu mada je bio obezbjeđen Crnoj Gori ne samo po pravu i istoriji nego i najnovijim međunarodnim  ugovorima. Londonski  ugovor zaključen između  Rusije, Francuske  i Engleske, 26. aprila 1915, dosuđivao je  Skadar  Crnoj Gori. Isto tako i izričito Francuska i Engleska davale su nam  Skadar  januara 1920, ali rečena Delegacija odbila je. Sadašnja  Vlada Srbije baca odgovornost na ondašnju  Vladu  i njenu Delegaciju. To su pitanja međusobne odgovornosti. No gdje je  Skadar ? I tako  istorija će bilježiti : najveće izdajstvo  od Kosova…

I po dokumentima  đen.  Pešića i inače izbija da je Vlada Srbije bila protiv zauzeća  Skadra od strane Crne Gore. Mjesto da stane uz Crnu Goru, ona se pridružila zajedničkom neprijatelju, - i vidjesmo posljedice. Međutim i sam g. Pešić posredno opravdava zauzimanje  Skadra (1915), u raportu koji je poslao ministru Vojnom Srbije onda u Skadru. G. Pešić govori u tom raportu o namjeri “neprijatelja  (ovdje Austro – Ugarske) da pošto poto zauzme Skadar, da spriječi  uređenje srpske vojske.” (str. 7) - I pored  toga i svega što je slijedilo, g. Pešić  završava svoj rad  ne slažući se sa  Crnom Gorom  u pitanju  zauzeća  Skadra. No stvar je prosta: Zar nije bilo bolje da se, u času katastrofe Srbije Skadar našao u rukama  Crne Gore?

Kako bi  odgovorio  narodni sud, pri ocjeni  pitanja o zauzeću Skadra od strane Crne Gore: Ili je trebala  da u nj uđe Crna Gora na čijim je vratima i čija je prestonica bila u tom  Skadru ili Srbija? Zatim, što bi rekao narodni sud, kad bi mu se iznijelo  da je baš  Srbija (čija je  Vlada sumnjičila Crnu Goru i s njom došla u sukob zbog zauzimanja  Skadra) htjela baš ona da uđe u Skadar da Crna Gora nije (stoga i dr. razloga) pohitala i zauzela ga - za dobro svoje i Srbije.

2906nikolapasic
Uloga Nikole Pašića: Vlada g. Pašića, kao i ranije g. Davidovića, predviđaju “povratak imanja  nasljednicima  Kralja Nikole„  (o tome smo rekli u početku  ovog pisma) a ni riječi o sumi od 723 miliona zlatnih franaka ratne oštete Crnoj Gori, na račun koje je Biograd  primio milione, u novcu i naturi. - A što je sa onim hiljadama  popaljenih domova, žrtvama, hapsenicima koji se još dave po zatvorima? Na pr., ni na vašu jezovitu interpelaciju, prilikom pogibije Šćepana Mijuškovića itd.,ni postupka, ni odgovora...Valjda vaš glas neće ostati usamljen ni u tom pogledu,  nego da će vas čuti, razumjeti i s vama uzviknuti sva prava braća i ljudi: Pravdu Crnoj Gori! Ako to ne učine odgovaraće pred Bogom i narodom. U tome znaku je i budućnost.

Ne poznajem dovoljno ni ličnost g. Davidovića ni njegove namjere. Ali, ni on ni izvjesni njegovi prijatelji – bar do sada nikad nijesu na djelu ne samo zadužili C. Goru, nego naprotiv,  ponijeli su naspram nje teške grehote. Nećete im vi panuti u naručje ni njima ni nikome, ako nije bratsko, jasno i otvoreno determiniralo, - bez toga utopila bi se vaša politika...

Ruke njegove Vlade prosule su krv u Crnoj Gori. Pa i u poslednje vrijeme što je njegova Vlada učinila kad se zbio npr. naj nečuveni zločin u Nikšiću (ubijanje Šć. Mijuškovića) slabe garancije da je onaj koji tako što počini ili dopusti – no Vi ste na licu mjesta pa to sve bolje znate, ja tek iskreno napominjem izvjesne moje impresije. Parola sSporazum g. Davidovića i g. Trumbića, izgleda mi isuviše slastično (sjećamo se pritom g.Trumbića na iz egzila, te njegova držanja kao ministra inostranih djela, delegata na Konferenciji). Riječ Sporazum idealna je; no u politici ne može zamijeniti jedan definisan program, kada se u čitavoj Skupštini u Biogradu ne biste našli iskrena druga i prava brata koji saosjeća bol Crne Gore i uzbuđuje se pred nepravdom koja ju tišti- bolje i bez njega. I trojica – ako vam se niko ne pridruži bićete jači sami nego u slabu i neiskrenu društvu. Bolje je biti hrast na vjetrometini nego trska među trske.

Crna Gora ne ulazi u nacionalnu zajednicu – poniženja, osramoćena, unakažena, uprljana, okrvavljena. Ne, njeno je mjesto vjekovima određneo, čista kao zora, sjajni kao sunčani zraci što zare Lovćen, uzvišena i ponosna kao taj isti Lovćen. Zato je garancija i ona vječna misao koju inkarnira Petar Drugi i njegov Gorski Vijenac- genij koji je svoj prah privezao uz tu svetu planinu.

Ovo što navedosmo sastavljalo je kardinalna pitanja - glavne pozicije borbe, ... odbrane koja se vodi. Izvan se u tom pogledu uspjelo. Sav svijet zna gdje je pravo i istina. I bjesomučni neprijatelj i plaćenici u inostranstvu, razoružani su rekli da nemaju više kuraži da ponove napade. Dok eto u sred Biograda čujemo napad kao onaj o ,,ženskom napuštanju Lovćena’’ Da nije ko zamislio da se to može popraviti ,,povraćanjem imovine’’ davanjem položaja, ordena?

2906nikolaKRAJ
Dani katastrofe, egzila nijesu pomračili krunu i ličnost kralja Nikole, on je gađan mecima, koji su htjeli da sruše i osramote Crnu Goru, no njegova je kruna dobljesnula mučeništvom za NAROD, opštu stvar, a njegova ličnot je u tom pogledu obezbjedila na Slovenskom  jugu, prvo mjesto iza Rada Vladike. G. Pašić će i on valjda biti sa tim saglasan, jer kad je posjetio Crnu Goru, po padu Srbije 1915. izjavi ,,došao sam da pozdravim najvišeg živog Srbina!’’

Ako ni kod sadanje Skupštine nije uzrela ovakva misao o Crnoj Gori; ako ne bude prožeta takvim ubjeđenjem- IDIMO PRED SUDOM NARODA. Taj sud ne bi bio sastavljen od odgovornih i zainteresovanih političkih i vojnih faktora, već bi bio čist, neumitan sud naroda. Ako hoćemo još dalje: nek se sastavi MEĐUNARODNI SUD svjetskih kapaciteta po pitanjima prava te savremene diplomatske i političke istorije i vojništva. Takav sud obezbjedio bi mejsto za nove zlatne stranice C. Gore. Neki upravljači tamo kao da su posve izgubili glavu. Ako produže daleko će stići: Eto vode otadžbinu i pred sudom javnog mnjenja za optužbe o uzrocima svjetskog rata (Srp.knj.glasnik 1.marta 1925. str. 391, sadrži o tom izvjesne napomene.) Zašto uzimati i odgovornost: C. Gora?

Ne pišem ovako zato što se ne mislim vraćati: ovako pišem zato što hoću da živim u otadžbini. I zašto strada Crna Gora? Zato što je svjesna svog dostojanstva. Mi izvan zbog toga ostadosmo u egzilu od januara 1916., te ne možemo gledati sjaj Božijeg sunca u  otadžbini. – Ne možemo slobodno stati nogom na prađedovsko ognjište. Prijete nam još tamnicom, ubistvima. I neka i poginemo – poginućemo na putu časti; i tad nećemo ostati bez osvete, no, branićemo se.

Crna Gora je vječna kao Jugoslovenstvo Rada Vladike. Ona je u njemu iskra; koja žari plam koji razgoni  mrak i sagorjeva trulež.

Baš u danima najveće krize, posred katastrofe, svi smo mogli duboko prozreti da je Crna Gora besmrtna, kao što je i Slovenstvo. I kad nagledaju pobijeđeni- probijaju PUT POBJEDI!

Šanac je u rukama Crnogoraca (na njemu ostati); njihova je moralna pobjeda. Ostalo je lakše.

,, Čast ranjena žeže hrabra prsa...!’’- Prvo i znad svega čast Crne Gore, potom sve ostalo. Bez toga nema lijeka ni prebola niti se doziva budućnost.

Ovo pisanje ispade duže nego što mišljah, u stvari ono je isuviše kratko s obzirom na zamašaj predmeta te Uzvišeni Ideal kojemu govori- pišem u hitnji- pod brigama i patnjama egzila – kao ispod šatora, nema vremena ni da pregledam već ga šaljem  tako kako sam izradio. –Želio bih i bio bih Vam zahvalan da isto predate listu ,,Crnogorac’’- ili kojem drugom javnom organu- da odštampa uz moj potpis i odgovornost.

Vas i  vaše drugove bratski pozdravljam,

Dr Pero Đ. ŠOĆ

Priredio: Novak ADŽIĆ

Portal Analitika