Pravedna osuda, pa i ona moralna, jeste spora, ali je ponekad dostižna. Čak i u Crnoj Gori: dva dana poslije javnog reagovanja Ambasade SAD i Delegacije EU, sedmicu od početka kampanje Informera - ali i punih šest mjeseci nakon što je skaradni video zapis seksa sa životinjom zapljusnuo hiljade domaćih i inostranih, državnih i partijskih, redakcijskih i privatnih mejl adresa - Kolegijum Skupštine dosjetio se da bi i oni mogli da reaguju.
I da se zgroze nad gaženjem moralnih vrijednosti društva. Serijalom tekstova u Informeru, kaže se u saopštenju, ugrožen je javni moral i dostojanstvo, ugled i čast ličnosti, čime se krše osnovne norme Ustava Crne Gore. Zato Kolegijum poziva medije i novinare da „zaštite medijski prostor od daljih zloupotreba“ i apeluje da se „kroz izmjenu zakonske regulative, sistemski spriječi da se ovakvi i slični događaji ponove“.
Nema ovdje filozofskih dilema: objavljivanje fotografija eksplicitnog seksa sa životinjom - uz uporno ponavljanje target-upita: da li je riječ o Vanji Ćalović - nije tek profesionalni prestup, sporadično kršenje novinarskog kodeksa. To je ogrješenje nad onim svetim moralnim principom čojstva - da moramo štiti druge od sebe. Dužnost je novinara da, kako se to kaže, istrajno traga za istinom; da omogući javnosti informacije o javnim, moćnim ljudima u politici i društvenom životu.
Vanja Ćalović jeste javna ličnost, ali, novinari moraju - prije svega i iznad svega - biti ljudi. Pravo javnosti da zna mora podrazumijevati etički poriv za pravičnošću i humanošću: višednevno kačenje tih opskurnih zoofilskih scena na naslovnici novine, uz odglumljenu zabrinutost za zdravlje zlostavljanih životinja, nije stvarna potraga za pozadinom događaja već - pretvaranje slobode izražavanja u neograničenu slobodu javnog žigosanja.
Zato upozorenje iz vrha Skupštine valja čitati kao neku vrstu javnog poziva na razum i osjećajnost, kao pobunu savjesti i zahtjev za povratak u normalnost.
Pravo javnosti - da ćuti: Meta jeste pogođena ali je mnogo toga u saopštenju Kolegijuma - promašeno.
Jer, što bi rekao Propovjednik, svemu ima vrijeme, i svakom poslu pod nebom ima vrijeme. A vrijeme za javne pozive medijima na poštovanje ljudskog dostajanstva, časti i, uopšte, društvenih vrijednosti - davno je isteklo. Kasna pravda – gotova nepravda.
Takozvana zooseks afera nije izolovani slučaj zloupotrebe medija i prava na slobodu govora, neka vremenska nepogoda koja nas je, eto, iznenada zadesila, pa smo sada u čudu. Pisanje srpskog tabloida je samo završni čin, metastaza procesa dugotrajnog unižavanja javnog jezika i novinarske profesije; logična posljedica neograničene slobode sramoćenja ljudi i grupa zbog njihovog drugačijeg mišljenja, vjerske ili nacionalne pripadnosti.
Ostavimo, za sada, vrijeme raspada SFRJ i bujanja govora mržnje, razapinjanja Crnogoraca na Vezirov most, bezbrojnih zahtjeva za novom istragom poturica u Crnoj Gori... I ne tako davna prošlost crnogorskog novinarstva nametala je obavezu za brojnim javnim reagovanjima. U parlamentu i mimo njega. Zar ubijanje normalnosti u komunikaciji nije zaživjelo još onda kada je nacional-šovinistički Glas Crnogoraca nekažnjeno jednog časnog čovjeka, pokojnog mitropolita CPC Antonija Abramovića, kačio iz dana u dan na stub srama, nazivajući ga „seksualnim razvratnikom na čelu jedne sekte“; zar nije jednako ogavno bilo ono pljuvanje sa druge strane političke barikade - Crnogorskog književnog lista - po tadašnjem uredniku Glasa Crnogoraca i kićenje njegovog imena nadimkom „đedovo dijete“, najužasnijom klevetom u bogatom crnogorskom nasljeđu uvreda; pa onda ona mizoginija stavljanja žena, prebrojavenje srpskih krvnih zrna predsjednici parlamenta Vesni Perović; pa ona morbidna, banalna, priča kolumniste Dana o Crnogorcima kao „šestoprstom Kentauru koji njače, prdi, muče i jauče...“
Zlo sjeme: Kada je posađeno prvo zlo sjeme, o tome se da razglabati. Ali nema polemike sa realnošću: i današnjica je puna primjera kada je sloboda govora bila bljutavi alibi za medijski odstrijel političkih protivnika.
Samoprozvani kritički mediji - a u stvari bezobzirni tajkunski medijski manipulanti i profiteri - bez zazora, dokaza ili makar indicija danima su, mjesecima i godinama optuživali premijera i njegovu biološku familiju - i uopšte vladajuću političku kastu - za najogavnije zločine: direktnu organizaciju ubistva novinara i u Crnoj Gori i inostranstvu (sjećate se optužbi nakon ubistava Jovanovića i Pukanića), likvidacije kumova i prijatelja (nakon ubistava policijskih funkcionera Raspopovića i Žugića), lijepili im na čelo etikete mafijaša, reketaša, čak i kurvara...
Nije bilo reakcije crnogorske javnosti, šutjela je i međunarodna zajednica, nagrađujući grantovima istraživačko pljuvanje. Tek su pojedinci podizali glas, ali su odmah proglašeni slugama režima. Sve pod maskom prava javnih ličnosti da trpe više, društvo je dopustilo da sve prekrije koprena medijskog satanizovanja, da zavlada jezik uvreda.
Selektivni moral: No, dobro: svi ovi naši političari, državnici, ministri, funkcioneri, lideri NVO sektora, pa i novinari, imaju za sobom partije, državne institucije, medijske klanove, lobije, svoje ljude koji ih tapšu po ramenu; možda je njima u takvom okruženju zaista lakše da trpe dnevnost uvreda, možda su njihove porodice slabije osjetljive na duševnu bol.
Ali, što je sa onim običnim ljudima, nesrećnicima koji su godinama unazad targetirani na naslovnicama, udarnim vijestima, reportažama, člancima, sve zarad zgrtanja profita? Da li je crnogorska javnost ikada saznala ime novinara koji je razgovarao i temu razgovora sa Mladenom Brajovićem, koji se nakon toga otisnuo kolima u smrt u kanjonu Morače, noseći svoj lik na naslovnici najnezavisnijeg dnevnika? Što da rade one tri sestre od sedam, osam i deset godina u Domu Mladost u Bijeloj koje su danima bile na naslovnicama najtiražnijih crnogorskih medija kao navodne žrtve silovanja, njihovih vršnjaka iz doma? Identitet im je otkriven, one su javno žigosane, a život pretvoren u pakao. Kada je, nakon ljekarskih nalaza i tužilačke istrage, nepobitno utvrđeno da je riječ o lažnoj, iskonstruisanoj aferi ponovo je zavladao muk.
Kao što je mučna tišina pratila medijsko presuđivanje jednoj nastavnici podgoričke osnovne škole, do tada javno anonimne osobe, bez nekog drugog javnog angažmana. Na naslovnoj strani jednog nezavisnog medija medija objavljen je naslov: „Nastavnica diler droge“ a udarni televiziski dnevnik istog nezavisnog medijskog koncerna objavio je prilog naslovljen „Nastavnica – dilerka“. Na kraju, istraga je utvrdila njenu nevinost, ali je ženi život uništen, a niko – već po običaju - nije odgovarao, dok su ovdašnji šampioni borbe za ljudska prava okretali glavu na drugu stranu, prema očekujućim međunarodnim grantovima.
Čak su i priče o porodičnim tragedijama bile poligon za medijsko iživljavanje. Prošle je godine jedan tiražni dnevni list, posred naslovne strane uz tekst „Mrtvu bebu našli u kesi“, objavio identitet majke osumnjčene za zločin. U tekstovima tim povodom objavljena su imena oca i brata osumnjičene i - što je besprizorno – otkriven je identitet dvoje djece osnovnoškolskog uzrasta...
Tuđe rane manje bole, zar ne? Mnogi od onih koji danas lamentiraju i demonstriraju ulicama braneći čast i ugled liderice MANS-a, tako su morbidno uživali u slikama Miroslava Ivaniševića u donjem vešu, detaljno iščitavajaući svaku lascivnu riječ transkripta zanosa sa ljubavnicom. Moguće da su se sladostrasno smijali i onim, da prostite, zoološkim perfomansima MANS-a; ovcom ispred zgrade Skupštine; ćurkom pred plakatom sa fotografijama članova Ustavnog suda, papirnatom glavom premijerovog brata zalijepljenom na tijelu praseta... E, sad, kad je klatno skandala na drugoj strani, borci za slobodu govora i ljudska prava ultimativno traže da se zaustavi Informer, a lascivne zoofilske slike umotaju plastični celofan i sklone na rubove kiosaka. Kao da će time bruke biti manja, a društvo bolje.
Crnogorsku javnost je prekrio ravnodušni muk u vremenu kada je ispisivan mučni dnevnik laži, kada je sloboda govora perverzno postajala sloboda nekažnjenog vrijeđanja. Sada na mostu plaćamo ono što smo propustili na ćupriji.
Dakle: afera zooseks nije incident već prirodni slijed - samo je pukao čir koji je se godinama nadimao. Upravo zato je reagovanje Kolegijuma Skupštine - ne samo zakašnjeli javni apel - nego ozvaničenje selektivne pravde. Svi oni ljudi čije smo slučajeve probrojali, imali su svoje porodice i porodične drame, samo mnogima nije bilo stalo, kao sada kada se ruši ikona bunta.
Bijeg od istine: U tome je ključni problem koji mnogi neće ili ne žele da vide, čak ni sada kada su stvari bjelodano jasne. Neće se rane na društvenom tijelu izvidati guranjem stvari pod tepih, bucanjem novina i zahtjevima da se zaustavi Informer i da se hapse novinari. ,
Oni koji danas sa megafonima na ulicama i silom buke traže pravdu za Vanju, u stvari traže da se nikada ne sazna istina. Oni koji traže da se ne postavljaju pitanja o privatnom životu u stvari pokazuju da im uopšte nije stalo ni do Vanje Ćalović, oni u stvari traže sebi prostor da nastave kao do sada: da samo iz svog klana glume moralne gromade, a svi ostali da budu - moralni patuljci.
Upravo zato izlazak iz ove moralne kaljuge, može biti samo jedan: potraga istinom i odgovori na pitanja: ko je na snimku, ko je snimak sačinio, ko je formirao onu ogromnu mejling listu adresa svih medija, institucija, ambasada i pustio ogavni snimak u etar na Internetu? Apel Kolegijuma Skupštine je prvi ali i nedovoljan korak za buđenje savjesti, potrebno je tražiti od državnih organa, policije, tužilaštva, svih ostalih - da istraže, sve do kraja. I nemojmo baš da glumimo puritance: ako je Njujork Tajms mogao objaviti analizu sperme Bila Klintona, možda i naša javnost može progutati istinu ko je to na snimku. Da bi znali sa kim imamo posla. Osnovno pravo javnosti je da zna - punu istinu, ma koliko bila bolna za lične ili porodične biografije javnih ličnosti. Jer, nije greška Informera što je postavljao pitanja, nego način na koji je postavio pitanja i što nije tragao za odgovorima.
Ako sve prođe - kao što obično prolazi u Crnoj Gori – uz mnoge buke i više suprotstavljenih istina, zavisno od političkog klana koji ih gura, onda će živo blato biti sve dublje i sve gušće. I biće, uskoro i nekih drugih informera, i nekih novih meta.
Draško ĐURANOVIĆ
