Tekst i foto: Goran TODOROVIĆ
Republica Federativa do Brasil, sa skoro dvjesto miliona stanovnika, peta je zemlja po veličini i broju stanovnika. Samo njen prekrasni obalni pojas proteže se na skoro 8 000 kilometara! Brazil je zemlja kontrasta i neslućenih mogućnosti: ovdje još postoji oko pedesetak plemena koja nikada nisu imala dodir s vanjskim svijetom; brazilske prašume su pluća planete, a ogromni kompleks Rio Amazonije, koji izvire u planinskim vijencima susjednog Perua i proteže se na čak 6275 kilometara, čini dvadeset odsto vodenog resursa na planeti...
Terra da Vera Cruz: Koliko god Brazil impresionira veličinom, još više impresionira potencijalom - riječ je o motoru privrednog razvoja Latinske Amerike, te o devetoj najjačoj svjetskoj ekonomiji. Brazilci su ponosni ljudi i patriote: na svakom koraku naići ćete na karakterističnu zeleno-žutu zastavu, s malenom planetom u sredini i natpisom «Ordem y progresso» (Red i progres) u čije porijeklo nisam uspio proniknuti.
Godine 1.500. Pedro Cabral se zaputio iz Lisabona za Aziju ali je, na njegovo iznenađenje a na sreću ovosavremenika, pronašao obale današnjeg Brazila. Uplovivši u uvalu blizu današnjeg mjesta Porto Segura, novootkriveno područje tom je prigodom nazvao Terra de Vera Cruz. Tek nekih tridesetak godina kasnije stižu i prvi doseljenici iz Evrope a uspostavlja se i glavni grad u Salvadoru de Bahia.
Kada je Napoleon umarširao u Lisabon 1807. godine, portugalski princ Dom Joao IV se brže-bolje sklanja u daleki Brazil. Nekoliko godina kasnije, točnije 1816. proglašava Rio de Janeiro glavnim gradom ujedinjenog Portugala i Brazila čime postaje jedina kolonija novoga svijeta koja je bila sjedištem, odnosno, centrom jedne evropske monarhije.
Belem - nao problema: Moje navikavanje na brazilski mentalitet počelo je prijekim putem: avion iz Georgetowna koji me trebao prebaciti do Belema, prvog većeg mjesta na sjeveru Brazila, se pokvario. I dok sam se ja nervirao, preračunavajući hoću li stići na početak karnevala, ljubazni pilot i stjuardese su mi nonšalantno dobacivali :»nao problema», idemo na jedan espreso a trebali bi i ručati, ne valja krenuti gladan na put....
Ubrzo ću shvatiti kako je uzrečica «nema problema» primjenjiva u svakoj situaciji. Kada je nekoliko sati kasnije stigao rezervni dio i avion popravljen, bilo je jasno da ću propustiti svoju vezu. Dakako, uslijedilo je još jedno «nao problema», pilot je ponovo sa mnom popio kafu na aerodromu dok mi je ljubazna službenica rezervirala smještaj silno se trudeći da progovori koju riječ engleskog koji je nalikovao nekoj vrsti kaubojskog portugalskog! Ali, upravo taj ležerni pristup i karakterističan osmjeh je ono što plijeni i zbog čega mnogi koji dođu ovamo - tu zauvijek ostave svoje srce.
Belem ću, na kraju, pamtiti i po tome što je najveća luka na Amazonu, koja je korištena za osvajanje njegove nepregledne unutrašnjosti. Grad oživi svakoga oktobra kada se ovdje upriliči procesija Djevice od Nazarea, po vjerovanjima, čudotvorne skulpture za koju se drži da je izvajana u Nazarethu.
«Carnaval» i Sao Luis: Sao Luis je glavni grad države Maranhao, mjesto nekog čudnog kolonijalnog šarma, restauriranog centra na rijeci Anil koja se tu uliva u Atlantski ocean i gdje se obalni pojas zna potpuno sasušiti pri ogromnim osjekama - dimenzije plime i osjeke su tu u srazmjeri koju nisam nikada ranije vidio. Grad su 1612. godine osnovali Francuzi ali su ga potom preuzeli Portugalci što objašnjava porijeklo imena kao i nešto različitiji mentalitet u odnosu na ostatak Brazila.
Sao Luis slovi i kao reggae centar sjeveroistoka. No, kako je bilo vrijeme početka karnevala – nadvladala je domaća muzika. Napokon, specifičnost Sao Luisa je i tzv. «bumba-meu-boi», čudan spoj muzike, plesa i teatra a koji se, koliko sam mogao shvatiti, bazira na priči o umrlom i uskrslom biku, jednoj mitologiji izvučenoj iz mješavine afričkog, autohtonog indijanskog i portugalskog folklora.
Ka dijelu grada određenom za sambadrom uputio sam se već oko pet popodne, kako je to nalagao oficijelni program. Tu ću dobiti prvu lekciju o „brazilskom“ vremenu – zatekao sam tek radnike na pripremi štandova i brojnih bina. Gomila spremna za ludovanje počela se okupljati tek negdje pred ponoć!
Tada su ulice preplavile desetine tisuća ljudi; trgovima je odzvanjao zvuk bubnjeva, u čijem se frenetičnom ritmu kretala masa; sve su preplavile nevjerovatne boje, čudesni kostimi – djela razigrane mašte, osmijeh na licima, gomila erotičnih, oznojenih tijela koja su se uvijala; metar po metar promicali su kamioni sa aranžiranim binama neobičnog sadržaja - od tradicionalno urađenih sela spravljenih od bambusa i ljudi obučenih u lokalne nošnje do kamiona sa sado-mazo dekoracijom na kojem je rasna plavuša bičevala nabildane mladiće...
To kaotično i polagano valjanje mase gradskim ulicama ima i svoj smisao: defiliraju brojni «blocos», predstavnici kvartova koji čitave godine uvježbavaju plesni nastup i osmišljavaju kostime. Karneval je tek vrhunac dugih i napornih priprema a takmičarski duh je od velike važnosti: članovi pobjedničkog «bloco» dobijaju nedodirljivi status i nevjerovatan prestiž među svojim sunarodnjacima. Zanimljivih su i naziva: Bloco os Vampiros, Afro-Aruanda, Bloco Bicho Terra, Toa-Toa, Unidos de Fatima, Unidos de Madre Dios, Bloco Pato Misterioso, Afro-Abibima itd.
Na karnevalu učestvuju svi, od djece do staraca. Tu su, dakako, i hektolitri pića te raspaljeni roštilji jer energiju trošenu ovakvim tempom morate stalno obnavljati. I dok sam tako na jednom uglu hvatao predah ispijajući omiljeno brazilsko piće caipirinhu (spravljene od šećera, limona, cana i pitu sa skršenim ledom), znanac Joao mi je ponudio jednu od nazanimljivijih tumačenja karnevala:
- Vidim sviđa ti se ali se čudiš onome što vidiš, zar ne?
- Ovo je zaista nevjerovatno, gdje samo pronalazite ideje za ovakve kostime i dekoracije...i odakle samo ta energija, upitah.
- Pazi, mi Brazilci živimo za karneval. Pogledaj kako su svi nasmijani i razdragani. U ova četiri dana našoj mašti dozvoljeno je sve ono o čemu si sanjao tokom čitave godine. Možeš navući kostim sveštenika, medicinske sestre, pop-pjevača, predsjednika...baš sve što ti padne na pamet i što si tajno priželjkivao i nitko ti ništa neće zamjeriti. Na karnevalu istovremeno praznimo negativnu energiju ali i punimo baterije za predstojeću godinu!
Putujući prostranstvima Brazila: Najveći problem prilikom planiranja putovanja kroz Brazil predstavljaju ogromne razdaljine. Ono što vam na mapi izgleda kao par sati vožnje često se pretvara u čitav dan truckanja u autobusu. Primjerice, od Fortaleze do Sao Paula na krajnjem jugu treba čak 60 sati neprekidne vožnje – distance nepojmljive za evropske standarde. Zato sam u sljedeći grad čije sam karnevalske osobenosti htio iskusiti – odletio.
Tijekom leta ka Fortalezi slijećemo na kratko u Teresinu. Ovaj grad smješten više u unutrašnjosti bilježi epidemiju 126 slučajeva «dengue» ili dengija, nešto slično ali pogubnije od maralije jer za ovu bolest prenosenu ubodom dnevnog komarca ne postoji lijek. Prisjećam se svog bolnog iskustva iz džungle Timora gdje sam dangue (u medicinskoj terminologiji često se opisuje i kao temperatura koja lomi kosti) prvi put iskusio na svojoj koži... stresam se i od same pomisli na te dane.
Dok čeka, čitam u lokalnim novinama kako je nacionalna vojska izašla kao pojačanje na ulice Rio de Janeira i Sao Paola zbog vala sukoba sa moćnim lokalnim bandama i mafijom koje, po pravilu, intenziviraju svoje aktivnosti u vrijeme karnevala. Dakako, tu su i emotivni natpisi o ovogodišnjem karnevalu «o maior espetaculo te terra» (najvećem spektaklu na zemlji) i paradama brojnih «escolas de samba» kao pitanju prestiža, tehnike i strasti.
Fortaleza i karneval: Fortaleza je turistički centar sjevera, glavni grad države Ceara, čiji se obalni dio proteže od boemske plaže Praia de Iracema, preko urbane Praia de Meireles pa do ogromne Praia de Futuro prekrivene barovima i diskotekema tik jednih uz druge, gdje ogromni valovi Atlantskog oceana nagrizaju kilometre pješčanih plaža. Taj grad je i ribarska luka te komercijalni centar ali prvenstveno je poznat po svom burnom životu na pomenutim plažama.
Prije moga dolaska u Fortalezu čuo sam upozorenja kako žene u Fortalezi imaju opasnu reputaciju. Navodno, zabilježeni su slučajevi da su umiljate Brazilke pljačkale naivne turiste ubacujući im opojne droge u piće. Ojađeni bi se turisti, bez igdje ičega, budili na pustim plažama ili u nepoznatim predgrađima. Ne tvrdim da se nije desilo ali – za par mjeseci putovanja Brazilom nisam doživio ni jednu jedinu neugodnost!
Smjestio sam se u jednoj od mnogobrojnih «pousada» (maleni obiteljski hoteli) finog naziva Abril em Portugal. Ali, grad nudi i niz modernih hotela i kondominijuma uz samu plažu. Premoderno za moj ukus. Ovdje je karnevalski defile, za razliku od kaotičnog Sao Luisa, mnogo formalnije organiziran, pri čemu je veća pažnja poklonjena sambodromu te defileu blocosa i školi samba negoli ludom provodu. Pomalo po uzoru na Rio, sambodrom je upriličen na Aveniji Domingos sa podignutom binom i stručnim žirijem ispred kojeg su se nizali izvođači.
Jedan od karnevalskih običaja koji mi nije bio poznat bio je uzajamno mazanje sapunom i pjenom. U prvi mah može izgledati djetinjasto, ali vas brzo „ponese“ i zarazi ova dječija ludorija.
Kada sam već pomislio da će moja očekivanja biti iznevjerena, priroda je umiješala svoje prste - oko tri ujutro sručio se žestok tropski pljusak. Naivno sam pomislio kako će se program prekinuti! A tek onda je počeo!
Ponešena pljuskom, mokra tijela počela su se uvijati s nevjerovatnim nabojem erotike, bubnjevi su samo pojačali divlji ritam stvarajući atmosferu od koje se ježi koža; blocosi su se izmiješali sa publikom, najvatrenije plesačice su trgale sa sebe kostime ostajući samo u toplesu; «bundas» su vibrirale brzinom koje vaše oko ne može registrirati; prosipalo se pivo i caipirinhe... Razdragana lica svuda okolo. Neki od sudija su poskakali sa počasne lože...Nije mi preostalo ništa drugo nego da se pridružim ljuljajućoj masi do ranih jutarnjih časova...
Tamo gdje počinju emocije: Još s posljedicama «resace» (mamurluka) autobusom se prebacujem ka Natalu i pokraj monotonog ravnog puta posmatram džambo postere koji upozoravaju kako svakih 60 sekundi u Brazilu bude napadnuta po jedna osoba, pozivajući na zaustavljanje nasilja.
Ako ste u Brazil došli zbog ovdašnjih plaža i opuštanja uz Ocean, onda je Natal mjesto koje ne smijete propustiti. «A emocao comeca aqui» (emocije započinju upravo ovdje) je slogan kojim ovdašnji žitelji promovišu svoj grad. Naime, od plaže Praia dos Artistas, gdje se nalaze ostaci simpatične tvrđave Forte dos Reis Magos, gdje je prema predanju i nastao grad, pa do Fortaleze - pruža se čak 750 kilometara savršenih bijelih plaža i pješčanih dina. Te fascinantne dine, u samom gradu zaštićene u «Parque das dinas» predstavljaju glavnu atrakciju, uz ponudu za rentiranje «buggy-ja» čiji vozači će vas odvesti gdje god želite.
Na svakom koraku prodaju se «passeio» (specijalne dozvole) za vožnju dinama i pješčanim plažama pri čemu se, primjerice, može organizirati čak i vožnja do pomenute Fortaleze – nekih tri dana puta uz samu obalu! Ukoliko je to previše, dovoljno je iskusiti dionicu od Redinha do Maracajua i Tourosa (nekih 96 km) prema sjeveru ili od Cotovelo prema Tibau do Sol, otprilike ista razdaljina na suprotnu stranu.
„Bugeiros“ (vozači buggyija) obavezno pitaju želite li vožnju „com emocao“ (s emocijama) ili „običnu“ vožnju. Ukoliko pristanete na prvu opciju, doživjet ćete nezaboravno iskustvo i stravu identičnu „zidu smrti“. Lokalni vozači dobro poznaju sve staze i skrivene dine na putu, te znalački prepadaju vozeći vertikalno ka rubovima dina s kojih se, potom, strmoglavo obrušavaju pod uglovima za koje vjerujete da će vas izbaciti iz sjedišta. I pored uzbuđenja, uočavaju se prekrasne pejzaže poput Lagoa de Pitangui, Dunas Douradas, Praia da Pipa e Cacimbinhas, Tabatinga itd.
Recife i prelijepa Olinda: Mjesto mi je preporučeno kao nezaobilazna kulturna točka zemlje. Naime, prelijepa Olinda, kako ovom gradiću počesto tepaju, je jedan od najbolje očuvanih kolonijalnih gradova u Brazilu. Smješten na brežuljcima s kojih se pruža odličan pogled na Recife, njezine „igrejas, conventos y seminarios“ su glavne atrakcije za ljubitelje istorije. Iznenadilo me saznanje da ovdašnji karneval ima reputaciju jednog od najboljih u Brazilu a zna potrajati čak desetak dana! Blocosi poput Galo da Madrugada, najveći u Recifeu, znaju dovesti i po 20 000 kostimiranih plesača na gradsku plažu Boa Viagema!
Pored izležavanja na plaži, najomiljenija dnevna zabava je lutanje brojnim shopping centrima, s čarobnim prodavačicama, u kojima ćete se s ogorčenjem zapitati zbog čega toliko skupo plaćamo odjeću u Evropi kada se ovdje ista moze naći deset puta jeftinije.... Noćni provod je koncentriran uglavnom u elitnom dijelu starog Recifea znanom kao Polo Bom Jesus s nizom restorana i barova.
No, posve iskreno, ja ću Recife i Olindu prvenstveno pamtiti po svom letu „Vasp“-om, te slučajno otvorenom avio magazinu „Nordeste“ s čije se naslovnice smješila djevojka mojih snova: atraktivna bivša mis Brazila...
Salvador de Bahia - capital da alegria: Ovaj famozni brazilski grad poznatiji kao Bahia, prijestonica države Bahia, često se opisuje i kao „Capital de Alegria“ (glavni grad radosti) i „Uma cidade Misterio“ (grad misterije). Ima tri miliona ljudi, po čemu je treći po veličini grad u zemlji, ali i osebujnu afričku dušu. .
Legenda kaže kako je talijanski navigator Amerigo Vespucci uplovio u ogromnu uvalu, načičkanu s preko pedesetak otoka, 1. novembra 1.501 godine – na Dan svih svetih – po čemu je i izabran naziv grada „Bahia de Todos os Santos“. Mnogo kasnije, negdje 1549. godine, Tome de Sousa dolazi kako bi uspostavio prvi brazilski glavni grad koji ubrzo postaje centrom trgovine i izvoza šećera, zlata, duhana i dijamanata. Trebalo je skoro 200 godina dok sredinom 17. stoljeća nije došlo do naglog opadanja šećerne industrije nakon čega Rio de Janeiro dobiva primat najvažnijeg grada.
Potomci afričkih robova uspjeli su kroz vremena u Bahiji održati svoju afričku kulturu. Ogleda se to u fantastičnoj muzici, plesu, očuvanoj religiji, tipičnoj kuhinji i slično. Tu je i „capoeira“, fascinantna borilačka vještina kojom su na brodovima dovođenim iz Afrike robovi održavali fizičku spremu dok su njihovi vlasnici vjerovali kako specifični pokreti čine religijski ritual. Do današnjeg dana je zadržan i „candomble“ ili „macumba“, specifičan afro-brazilski kult. I pored činjenice da su im robovlasnici zabranili prakticiranje vlastite religije, dovitljivi robovi su naprosto dali katolička imena svojim afričkim bogovima i nastavili ih poštovati pod plaštom katolicizma. Sljedbenici kulta održavaju rituale u tzv. terreiro i to na yaruba jeziku a vjeruje se kako je svaka osoba pod zaštitom jednog od Candomble bogova, zvanih „orixas“.
Stari Pelourinho: Salvador je podijeljen na gornji i donji dio grada s povijesnim centrom Pelourunhom kao njegovim najzanimljivim i najatraktivnijim dijelom. Pored starog dijela grada, zaštitni znak čini Farol da Barra, svjetionik na njegovim obalama blizu kojeg sam se i smjestio. Kako nisam mogao pronaći svoj hotel, vozač je, na moje veliko iznenađenje, zaustavio autobus, otišao do telefonske govornice i nazvao informacije kako bi saznao kako me dovesti do željene destinacije. Ovakvo gostoprimistvo i susretljivost vrijede više od bilo koje turističke reklame....
Uličice Pelourinha prepune su restorana i barova, svugdje vri od života, odzvanja muzika, renovirane fasade starih zdanja plijene vašu paznju.....U jednoj od sporednih ulica nabasah na djevojački „bloco“ koji je, svega nekoliko dana nakon upravo okončanog karnevala, već nastavio s uvježbavanjem programa za narednu godinu!
Zabunom smetenog vodiča, umjesto na večeru s afričkim plesom završio sam u mješanom društvu koje je u jednom od restorana proslavljalo rođendan. Našle su se tu Brazilke Milena i Lajla, Argentinci Paolo i Fernando, Libanonac s američkim papirima, moja malenkost, Kathrine i jos poneko. Svijet u malom! Dobro raspoloženje proizvodile su desetine caipirinha. Pri tome ni najmanji problem nije predstavljao naš razgovor na čudnoj mješavini portugalskog, španskog i engleskog jezika. Jedini «incident» je predstavljao ozbiljni ukor mojih novih znanaca iz Argentine što sam na svojoj odiseji izostavio sa liste posjetu toj najjužnijoj zemlji kontinenta a pogotovu njihovoj rodnoj Cordobi koja, kako s ponosom rekoše, «ima najljepše žene na svijetu».
Napokon, tipičan dan u Salvadoru najbolje možete doživjeti na plaži: dok se jedni izležavaju ili kupaju, drugi igraju odbojku i nogomet; plažom gore –dole krstari simpatičan prodavac svježih škampi, koje se serviraju s limunom i lokalnim začinima ili pak spremljeni kao Abara u kombinaciji s Acaraje i pjevuši školovanim glasom „...camaron je Don Juan...svih morskih plodova...“; grupa momaka sjajne atletske građe demonstrira umjetnost capoeire izvodeći na pijesku spektakularne vratolomije, simulirajući međusobnu borbu....
Rio de Janeiro - cidade maravilhosa: Trebalo mi je skoro mjesec dana da se ubrzanim ritmom konačno spustim obalom Brazila od sjevera ka Rio de Janeiru. Rio, ili „cidade maravilhosa“ (čudesan grad) je ponos carioca, kako se nazivaju njegovi stanovnici, mada se ovaj naziv u novije vrijeme koristi kao oznaka za sve Brazilce.
Portugalski moreplovac Gospar de Lemos uplovio je u zaliv januara 1502. godine no, vjerujući kako duboki zalijev u stvari predstavlja riječni sliv – nazvao ga je „januarska rijeka“ ili Rio de Janeiro. Kao što je već rečeno, nakon Salvadora postaje glavnim gradom ali mu tu titulu 1960. preuzima Brasilia, koji postaje vladinim centrom u pokušaju da se atraktivnim učini i unutrašnjost zemlje, a ne samo lako dostupni priobalni gradovi. Rio je, bez sumnje, grad čiji su spektakularni imidži urezani u svijest većine stanovnika planeta: od famoznog Pao de Acucar, onih brežuljaka blizanaca koji podsjećaju na dvije gomile nabacanog šećera, do kultnih plaža Copacabane i Ipaneme, ogromnog stadiona Maracane te brda Corcovado (710 m), sa kojeg se pruža pogled od kojeg zastaje dah i odakle čuveni Cristo Redendor raširenih ruku zaštitnički grli svoj grad.
Na Maracanu sam otišao kako bih pogledao susret gradskih rivala Vasco de Gamme i Fluminense (Flu), koji uz Flamengo (Fla) i Botafago čine glavne klubove Ria de Janeira. Stadion Maracana (izgovara sa kratkim naglaskom, za razliku od našeg otegnutog izgovora za Zvezdin stadion ) je naprosto institucija: najveći na svijetu, mjesto gdje je čuveni Pele postigao svoj tisućiti gol....Samo ime znači «pajaro verde» (zelena ptica) a dobio ga je po nazivu istoimene rječice koja protiče tik uz stadion. Manje je znano kako je stvarno ime stadiona Mario Filho, po čuvenom novinaru zaslužnom za njegovu gradnju okončanu 1950. godine. Sa strane postoji i tzv. «Maracasinho», manji stadion koji se koristi za trening. Ukoliko nisam pogrešno shvatio, stadion pripada gradu koji ga izdaje klubovima pod zakup.
I iako je ovom meču prisustvovalo 50.000 ljudi – stadion je jelovao prazno jer prima 200.000 duša! No, vatreni navijački poklici su se orili iz grla sa svih strana, letjele su plastične čaše, simpatične Brazilke koje su sjedile pored mene naučile su me čitavoj lepezi sočnih psovki s kojima naše, u poređenju, izgledaju gotovo nevino, a kada je Vasco zabio prvi gol – meni se učinilo da je eksplodirala bomba .....I dok je oficijelni spiker izvikivao čuveno «goooooooolll», urlajući narednih pet minuta, masa se zakotrljala preko velike ograde i iskopanih tranšea oko stadiona dok su ih policajci bezuspješno pokušavali zaustaviti....
Djevojka s Ipaneme: Dakako, nisam propustio vožnju vozom kroz Floresta de Tijuca, penjući se na
Na obali, umiveno lice čuvene Copacabane, vjerovatno najpoznatije plaže na svijetu iako je, meni lično, mnogo ljepša i atraktivnija Ipanema, s druge strane uvale, udaljena tek nekoliko stotina metara od Copacabana tvrđave. Ova plaža polagano preuzima primat naročito nakon što je spjevan čuveni hit „Djevojka s Ipaneme“ te nakon što je upravo ovdje, sada već daleke 1987.godine održan prvi svjetski šampionat u odbojci na pijesku. Ovdašnje se plaže ponekad doimaju kao modne piste: savršena tijela i novi modni detalji. Najnoviji trend je izlaganje tijela suncu u tangama koje ostavljaju bijele neosunčane linije na kukovima. Kada djevojke krenu u noćni izlazak, nose se raznoliki modeli džinsa spuštenog struka kako bi ove bijele linije došle do izražaja stvarajući lažni dojam nošenja donjeg veša!
Mjeseci u magičnoj zemlji karnevala prohujalo je kao s vihorom. Odlazim na vrijeme, dok zemlju ne okupiraju fanatični poklonici svjetskog prvenstva u nogometu.
Brazil - ti si sav moj bol....
******************
O autoru: Goran Todorović rođen je u Kotoru. Studirao je politikologiju i novinarstvo na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.
Iz iskustva ratnih godina, tokom kojih je bio dopisnik više medijskih kuća, nastala” je njegova knjiga "Sarajevo - kronika spaljenih iluzija".
Posebno ga interesuje oblast međunarodne politike, te humanitarni angažmani u ratnim zonama i postkonfliktnim društvima. Učestvovao u međunarodnim humanitarnim misijama u Istočnom Timoru, Bosni, Kambodži, Indoneziji, Zimbabweu, Libanu i Haitiju.
Posljednjih desetak godina radi kao freelance novinar i humanitarac. Posebnu strast gaji prema putopisnoj reportaži i fotografiji a neke od njih je pretočio u knjigu “Izgubljeni svijet”. Okušao se u više medijskih formata, autor je više dokumentarnih filmova i samostalnih izložbi fotografija.
Za sebe kaže da rijetko boravi duže na jednom mjestu. Tumarajući po svijetu ponešto i naučio, “najprije to da dom nije samo gdje je čovjek rođen nego i tamo gdje mu je srce”.
Portal Analitika će, u saradnji sa autorom, objaviti u određenim vremenskim intervalima niz Todorovićevih reportaža, koje smo započeli Brazilom.)
Portal Analitika će, u saradnji sa autorom, objaviti u određenim vremenskim intervalima niz Todorovićevih reportaža, koje smo započeli Brazilom.)
