U tom kontekstu bih i razumio najavu iz ELP da centralno pitanje pregovora (prvo sa DPS, najavio je Krivokapić) neće biti podjela plijena i naimenovanja, nego način upravljanja Podgoricom, te odnos prema Mugošinoj zaostavštini. Nije dakle suštinsko pitanje, hoće li SDP sa DPS, nego kakve su šanse da koalicija istinski funkcioniše? Ono, pritom, važi za državni nivo, barem koliko i za Glavni grad!
Jer, ne treba imati iluzije, Đukanovićeva vlada, iako su predizborne poruke drugačije, ne bi potrajala, ukoliko SDP napravi svoj prvi radikalan politički zaokret i uđe u koaliciju sa prosrpskim strankama. A da li bi prijevremeni izbori odgovarali uzdrmanim socijaldemokratama i DPS koji, uprkos svemu, ne može da dosegne apsolutnu većinu, lagano je pitanje i za političke analfabete. Uz to, zacijelo bi odgovarali DF, jer vrijeme ne radi za tu poljuljanu konstrukciju.
Ne spadaju u domen političkog neznanja, prije bih rekao da su posrijedi maniri i interesi lokalnih velmoža u objema strankama, potezi sračunati da do koalicije ne dođe! “Sjeverni klanovi” SDP požurili su da pokažu kako je saradnja sa DPS prošlost i da tako treba postupiti i na državnom nivou! Biće teško, ako je uopšte moguće, napraviti koaliciju DPS i SDP u Plavu ili Kolašinu!? Još teže rukovodstvu stranke da razluči koliko politiku na opštinskom nivou determiniše partijski program, a koliko lokalne omraze?!
I DPS ima svoje protivnike saradnje sa SDP, samo im je diverzantski rukopis drugačiji! Iza serijala tekstova u jednom odskora ovdašnjem tabloidu, stoje oni koji priželjkuju Krivokapićevu nervoznu reakciju i namicanje većine na Mugošin način. U tom slučaju, treba primijetiti, ne bi bilo provjere poslovanja prethodne uprave, niti bi se funkcije dijelile sa koalicionim partnerima! Đukanović je uoči izbora prihvatio da je, u prethodne tri godine, većina u Podgorici obezbjeđivana neprincipijelno, Stijepović je jasno kazao da “nije pristalica jednokratnih političkih saveza”! Sada ih mangupi u njihovim redovima guraju u istu grešku.
Koalicija DPS i SDP je, da se vratim tezi s početka, veoma komplikovana, ali još uvijek neminovna. DPS nema drugoga partnera, a sama nema većinu. SDP ni sa programski bliskom Pozitivnom nije pronašla hemiju, a kako bi tek sa DF i SNP? Svi, pritom, operišu političkom nespojivošću Krivokapića i Mandića, a meni je, recimo, teže da zamislim lidera socijaldemokrata u savezu sa Srđanom Milićem!
Ključno je, ipak, iskustvo SDP da se stvari mogu mijenjati jedino kroz institucije. Doduše, socijaldemokrate su prije bile katalizator DPS-ovih mijena, nego neko ko je tu partiju suštinski preobratio. Tačnije je konstatovati da se DPS mijenjao samo u stvarima koje je želio: državno pitanje, identitet, zaokret prema Zapadu i distance prema Srbiji… U načinu upravljanja državnim resursima, svjedoči o tome i nezadovoljstvo SDP, DPS nije prihvatala rezone manjeg koalicionog partnera. Vođenje crnogorske ekonomije ostaće centralna tačka sporenja dviju stranaka i u budućnosti. Ona su suštinska i teško pomirljiva.
Za opstanak koalicije u ovom trenutku, međutim, presudan je dogovor u sferi vladavine prava. To je tačka na kojoj će pasti odluka o vlasti u Podgorici, pa i opstanku Đukanovićeve vlade. Pregovarači će imati jednu olakšavajuću i jednu otežavajuću okolnost: ime Miga Stijepovića ne provlači se kroz bilo kakve afere, pa ni one o kriminalu i korupciji; no češljanje papira prethodne uprave vjerovatno je uslov bez koga SDP i (barem dio) Pozitivne ne mogu ni pomisliti na sporazum sa DPS. Pošto sporazum, to je sasvim jasno, mora da sačuva dostojanstvo manjeg, a da ne izgleda kao ucjena većeg. Kao takav, ne samo da je moguć, nego je apsolutno nužan za oba partnera.
Darko ŠUKOVIĆ
Antena M
