Osamdesetih godina Crna Gora je bila najveći izvoznik ljekovitog bilja u ovom dijelu Evrope i kada bi danas neko izašao sa podacima koliko smo tada otkupljivali i izvozili u svijet mnogima bi to izgledalo nestvarno. To su bile hiljade tona žalfije, lovora, velike količine eteričnih ulja, nije bilo ljekovite biljke koja se nije otkupljivala, priča za Portal Analitika Zoran Ivanović, koji se tridesetak godina bavi ljekovitim biljem. Sa njim razgovaramo na prvoj plantaži smilja u Crnoj Gori, a nastala je zahvaljujući njegovom upornom radu, jer se cijele tri godine trudio da proizvede rasade ove biljke koja je sve traženija na svjetskom tržištu.
Upitan zašto je traženo baš smilje, Ivanović kaže da na svijetu nema parfema koji nema sastojak smilja, a ova biljka posebnog mirisa i boje ima primjenu i u farmakologiji, prehrambenoj industriji.
“Ulje od smilja je skupo, ali svako ulaganje u bilje je i izvjestan rizik, cijena nije uvijek ista, kod nas nema organizovanog otkupa, a i da biste dobili eterično ulje potebne su ogromne količine, kaže Ivanović. Podsjeća da je prije dvije godine smilje koštalo 50 centi, a prošle 1 euro i 40 centi. Mali zasadi ljekovitog bilja se, kaže, uopšte ne isplate. U knjigama možete naći podatak da plantaže ispod 10 hektara nijesu isplative, a ja danas imam tri hektara, ali ću pokušati da povećam proizvodnju, priča sagovornik Portala Analitika.
Na njegovoj besprekorno uređenoj plantaži nadomak Podgorice uz smilje zasađen je i pelin, koji je, kako ističe jedan od najboljih poznavalaca našeg lekovitog bilja, među najkvalitetnijim na svijetu. Ivanović kaže da je firma iz Bara Seidži eksport najveći izvoznik pelina u posljednjih 15 godina. Sušeni pelin se izvozi za Albaniju, a onda ide dalje.
Domaće sjeme, a ne američko: “Albanija je preuzela primat u ovom dijelu Evrope, nekada smo mi bili prvi, a najveći uvoznk je Amerika. Crnogorski pelin je izuzetan, ali je problem što ljudi danas donose američko sjeme, što je velika greška. Treba samo saditi domaći, uskolisni, pelin i ja sam se opredijelio upravo za njega. Uzeo sam sjeme iz prirode, proizveo sadnice i na mojoj plantaži možete vidjeti samo taj pelin. Bez problema ga mogu prodati, a to ne bi bilo tako da nije kvalitetan”, kaže Ivanović.
Napominje da ovu biljku - po kojoj smo poznati u svijetu - treba zaštiti, a ne donositi sjeme iz uvoza.
“Znate, ako imamo crnogorski vranac koji osvaja medalje po svim kontinentima, zašto ne bi zaštitili crnogorski pelin. Treba samo pitati stare ljude kako su radili, učiti od njih, nema tu velike filozofije, a imaćemo proizvod koji može da ide na svjetsko tržište”, ističe naš sagovornik.
Prema njegovim riječima važno je da se kod nas podstakne plantažna proizvodnja, prije svega kako bi se spriječilo istrijebljenje pojedinih vrsta bilja, obezbijedila dugoročna snadbijevenost i polako vratilo na izvoz koji smo nekada imali.
“Pelin se i danas traži, prošle godine je preko firme iz Bara izvezeno više od 200 tona. Još uvijek se najviše prikuplja iz prirode, ali je berača sve manje, sela su pusta, nema čobana… Neko može pomisliti da bi se većim prikpljanjem uništila priroda, ali to nije tačno. Ako je Crna Gora prošle godine izvezla 300 tona - a nekad je izvozila i 4 hiljade tona - jasno vam je da danas govorimo o malim količinama. Pelina imamo mnogo, berači znaju kako ga treba brati, čak kažu da, što ga više bereš, da ga je sve više. Problem je što nema naroda na selu i zato treba razvijati plantažnu proizvodnju”, kaže Ivanović.
Pelin iz Kuća Rakića: Da je budućnost u plantažiranju potvrđuje i Vaso Ujkić koji je u Kućama Rakića kraj Podgorice podigao najveću plantažu pelina u Crnoj Gori. Ne Ćemovskom polju nižu se nepregledni redovi biljke koju su stanovnici okolnih sela vjekovima brali po obližnjim brdima. Danas Ujkić uzgaja pelin na površini od oko 80 rala, a između redova je i sistem navodnjavanja kap po kap.
“Ovdje se radi o sjemenu autohtonog, brdskog pelina sa naših prostora, tako da mu je i kvalitet sigurno vrhunski. Rasad sam kupio kod Junuza Bećaja iz Dinoše, a on se bavi pelinom četrdesetak godina. Ovdje je oko 40.000 korjenova na površini od oko 6 rala, a imam još jednu plantažu sa oko 800.000 korjenova na površini od oko 80 rala (oko 20 ha)”, kaže za Portal Analitika Vaso Ujkić.
Inače, pelin je višegodišnja biljka, a Junuz Bećaj, kao i drugi koji se dobro razumiju u ljekovito bilje, kažu da eksploatacija traje nekih desetak godina. Ujkić napominje da se pelin ne smije prihranjivati vještačkim đubrivima, niti prskati bilo kakvim preparatima, nego sve mora biti prirodno.
“Najveći neprijatelj pelina je trava i zato angažujem radnike, a trava poraste jer se dodaje stajsko đubrivo, a bilo je i dosta kiše. Zato se mora plijeviti, pa sam angažovao sezonce”, kaže Ujkić.
Na pitanje što je najteži posao kod ovako velike plantaže, sagovornik Portala Analitika naglašava da je sam početak najzahtjevniji jer treba kupiti sjeme, obezbijediti i platiti radnu snagu.
“Kada se krene, olakšanje je što nema tretiranja pesticidima, a navodnjavanje nije zahtijevno jer je postavljen sistem kap po kap. Biće dosta posla kada bude berba, a ona je planirana za nekih mjesec dana, kaže Ujkić. Prema njegovim riječima sa otkupom ne bi trebalo da bude problema jer je ovaj brdski pelin kvalitetan i jedna firma iz Tirane je zainteresovana da ga kupi.
Vlasnik “Agrovite” i nosilac projekta “Mogućnost proizvodnje zdrave hrane u Crnoj Gori” Svetozar Radonjić ističe da je Ujkić primjer kako se plantažno može uzgajati ljekovito bilje.
“Počeli smo prije dvadesetak godina da sakupljamo sjeme našeg pelina; tada se to smatralo glupim potezom, i dugo smo pokušavali da proizvedemo rasad. Ali to je bilo i vrijeme velikog otkupa od berača. Nego, kod nas se, izgleda, tokom godina izgubila želja da se zaradi na ljekovitom bilju. Zato danas želimo da pokrenemo sa mrtve tačke ovu priču kako bi se podstakao izvoz i zaradio novac. Bilo bi lijepo da danas imamo 10 hiljada berača kao prije 30 godina, ali pošto ih nemamo treba se okrenuti plantažiranju. Trudimo se da stvorimo dovojno sjemena da iduće godine svakom našem kooperntu možemo da ih ponudimo,” kaže Radonjić.
Izgubljeni brend: Naš sagovornik podsjeća da smo nekada imali Eksportbilje Risan, najveću fabriku te vrste u Evropi, a danas je Albanija preuzela primat i od Skadra do Tirane podignuto je dvadesetak fabrika u kojima se prerađuje pelin.
“Da mi je neko osamdesetih godina rekao da će nam neko oteti tada praktično jedini brend, ne bih mogao da vjerujem. Ipak, to se dogodilo. Dozvolili smo da se oprema Eksportbilja razvalači po okruženju, a malo je onih koji znaju da se nekada poznata toaletna voda Pino silvestre proizvodila na Žabljaku, tamo je bila fabrika eteričnih ulja. U Albaniji danas ima oko 300 hektara pod ljekovitim biljem; nikle su fabrike, a osamdesetih godina oni ništa od toga nisu imali, a mi smo u to vrijeme imali evropski bernd. Nijesmo smjeli da ispustimo tako unosan posao, deset hljada porodica je živjelo od sakupljanja ljekovitog bilja, a mislim da danas ne živi ni deset odsto od tog broja”, priča Radonjić.
On ističe da je ljekovito bilje najsigurniji izvozni proizvod Crne Gore, a i tokom prošlosti se življelo od biljaka sa crnogorskih planina.
“Jednu trećinu budžeta Knjaževine Crne Gore je činio izvoz ljekovitog bilja, a u svijet su odlazili najviše buhač i ruj. Buhač je prvi put u Evropi plantažiran upravo na Ćemovskom polju. Kralj Nikola je doveo tu Francuze i Engleze i oni su jedan kraći period plantažirali buhač, uzeli sjeme i odnijeli ga u Tanzaniju. Danas je Tanzanija najveći proizvođač buhača, prirodnog insekticida. Takođe, pelin je bio biljka koja se mnogo izvozila, kao i gorski čaj. To je divlji origano, i danas je najtraženija ljekovita biljka u Evropi”, kaže Radonjić.
Sagovornik Portala Analitika podsjeća da se za ljekovito bilje kaže da je najveći simbol ekološke Crne Gore i stoga je vrijeme da se vratimo domaćoj proizvodnji, podstaknemo plantažiranje, proizvodimo smilje i kamilicu na Ćemovskom polju.
Budućnost je, kaže, u projektu privatno- javnog partnerstva prema kojem bi na Ćemovskom polju nikle plantaže ljekovitog bilja. Za izvoz ne bi trebalo da bude problema, jer su ova zemlja i sunce bogomdani za pelin, smilje, kamilicu.
Kako ističe Zoran Ivanović, s početka naše priče, kada bi se Crna Gora vratila na proizvodnju koju smo imali osamdesetih, ponovo bi bila lider u regionu. Bilo je to zlatno doba za bavljenje ljekovitim biljem, a predanim radom nije ga nemoguće ponoviti.
Suzana KAPETANOVIĆ
