Perović je istakla da je njena želja da zaštititi bratovo i imena ostalih žrtava.
"Mislim da bi mi to bila kakva takva satisfakcija za budući život. Međutim, vrlo je ružno kada vas zbog svega toga, ni kriva ni dužna, iz samo njima znanih interesa, uključe u politiziranja i medijske ratove. Nažalost, i žrtve deportacije kao i ovaj slučaj koriste se za razračunavanja koja nemaju baš nikakve veze sa istinom i koja porodicama samo produbljuju rane. Normalan čovjek to u nekim trenucima ne može da podnese".
Komentarišući da je crnogorski apelacioni sud devetorici bivših visokih pripadnika Ministarstva unurašnjih poslova Crne Gore, optuženima za deportaciju, donio oslobađajuću presudu, Perović je kazala da je to strašno.
"Po tome ispada da niko nije kriv za to. Ispada da su se deportovani ljudi sami pohapsili. Možda se, po njima, zločin nije ni desio. Takva odluka stavlja veliku sumnju na čitav sudski proces".
Odgovarajući na pitanje što je BiH uradila na slučaju s obzirom da je novinar i publicista Šeki Radončić, na osnovu dokumenata koji je dao crnogorski MUP, u odgovoru na poslaničko pitanje, državi Bosni i Hercegovini podnio krivičnu prijavu protiv direktnih izvršilaca tog zločina - policajaca i vozača iz BiH, koji su preuzeli autobus pun ljudi od crnogorskih kolega iz Herceg Novog, Perović je kazala:
- Po mojim saznanjima, još uvijek ništa. Naše tužilaštvo po tom slučaju još uvijek šuti. I to nas boli. Međutim, obzirom na količinu ratnih zločina i predmeta sa kojom se Tužilaštvo BiH bavi, te mali broj tužitelja, čovjek možda može i da shvati zašto ovo još nije došlo na red u BiH. Ali, kada je u pitanju Crna Gora to ne mogu da shvatim. Ljudi su bili privedeni, procesuirani i na kraju pušteni. Kako? Kako je moguće da niko nije odgovoran za to što su 85 osoba, BiH državljana vraćeni u BiH u jeku rata i tamo ubijeni, ili možda ubijeni i prije ulaska u BiH?
Na pitanje "Pobjede" - u međunarodnim krugovima, takozvani „nezavisni" mediji su Vas proglašavali narkomankom, a Šekija Radončića dilerom droge. Za monstruozne optužbe moralnih granica nije bilo - Perović je istakla:
- To je nevjerovatno, ali istinito. Čak je i moj suprug proglašen „agentom režima". Zar im nije dovoljno što je moj život obilježen. Iskreno, ja ni Karadžiću ne bih poželjela takav život. Ali, njima ni to nije dovoljno, već uvlače mog supruga i na taj način me egzistencionalno ugrožavaju. Mene, moju porodicu, moju djecu. Nije im dovoljno da su moja djeca danas uskraćena time što nemaju ujaka, da ja nemam brata, a moji roditelji sina. Dokle to ide? Trebam li i ja svoj život da dam da oni budu zadovoljni i da tu priču završimo. Ili me se treba trajno ušutkati tako što me se stigmatizira u krugovima od kojih možda moja egzistencija zavisi, kazala je između ostalog Perović.
