Svi su, na prvi pogled, dobili ono što su poželjeli prije izbora: DPS je stvarno najjači, SDP i Pozitivna će zaista biti tas na vagi, Demokratski front je ostao najbrojnija opoziciona snaga, a SNP je postala najjača opoziciona partija...
Ali, ne kaže se uzalud: budi pažljiv što poželiš, možda ti se želje i ostvare! U danima koji slijede, ključni igrači moraće da se nose sa predizbornim željama i traže način kako da ostvare obećanja koja su tako lako dali. To što su se svi, u izbornoj noći, zahvalili biračima i izrazili zadovoljstvo izbornim uspjehom samo je predstava za javnost: neko će ostati kratkih rukava. Ili oni koji očekuju promjenu vlasti, ili oni koji očekuju promjene u ponašanju vlasti.
Odmjeravanje snaga u 12 gradova i dvije gradske opštine nije potpuno razbistrilo sliku crnogorske političke scene, ali jeste razgolitilo pozicije izbornih lista i pokazalo političke trendove: analiza izbornog rezultata političkih aktera može dati naznake budućeg raspleta na političkoj sceni Crne Gore, na lokalnom, ali i na državnom nivou.
Najjači samo o(p)staju: Koračajući sigurno, na kraju izborne noći sa partijskim saradnicima kroz masu koja ga je burno pozdravljala u zgradi stare Vlade, Milo Đukanović je odavao utisak pobjednika.
Podaci govore da je Demokratska partija socijalista potvrdila dominaciju: osvojili su apsolutnu vlast u Danilovgradu, Žabljaku, Šavniku i dvije gradske opštine, Tuzima i Golubovcima; najjača su izborna lista u Podgorici, Pljevljima, Bijelom Polju, Kolašinu, Gusinju, Plavu i Baru. Jedino su izborni gubitnici, već tradicionalno u Plužinama i, očekivano, u Rožajama.
Đukanović i ekipa iz vrha DPS-a su bili u teškoj poziciji pred lokalne izbore: prvi put su ostali bez jasne podrške koalicionih partnera na državnom nivou, SDP-a, u svim gradovima osim Žabljaka; mjesecima pred izbore bili su izloženi teškoj artiljeriji opozicionih medija i dijela nevladinih organizacija; stenjali su pod svakodnevnim optužbama za kupovinu glasova, u parlamentu su usvajani, sve pod geslom sprečavanja zloupotreba državnih resursa, čak i protivustavni zakoni; trpjeli su tokom kampanje i pobočne udarce doskorašnjih partnera u vlasti. Gotovo sami protiv svih...
I onda su, kako to godinama rade u toj partiji, brižljivo analizirali stanje na terenu i povlačili poteze. Tamo gdje su bile nužne personalne promjene, učinjene su: umjesto Mugoše u Podgorici – Stijepović; Pavićevića je u Baru zamijenio Srzentić. Pri tom, svuda, gdje je to bilo moguće, pravili su koalicije, ne pitajući za snagu koalicionih partnera: na Žabljaku sa SDP-om; u Gusinju i sa SDP-om i sa Bošnjačkom strankom; u Danilovgradu sa Liberalnom partijom. U Podgorici je, uz Bošnjačku stranku, Liberalnu partiju, Demokratsku uniju Albanaca kooptirana i Hrvatska građanska inicijativa, koja baš i nema pregršt glasača u Glavnom gradu.
Suština manevra se ogledala prikazivanju DPS-a kao partije koja osluškuje potrebe građana, ali – još značajnije - u sistemskom građenju slike o Demokratskoj partiji socijalista kao stožeru državotvornog pokreta, zaštitniku državnih interesa. Ta je taktika dala rezultate i to najbolje pokazuju rezultati u Podgorici: osvojenih 49.037 glasova je najbolji izborni rezultat DPS-a u Glavnom gradu od 2006. godine. U odnosu na parlamentarne izbore 2012. godine DPS je osvojio 1.700 glasova više nego u koaliciji sa SDP-om, dok je u odnosu na prošle lokalne izbore taj rast - skoro šest hiljada novih birača! Broj glasova Podgoričana je svjedočanstvo da je Slavoljub Migo Stijepović bolji izbor nego što bi to bio Miomir Mugoša, ali i – još važnije – najbolji kandidat DPS-a za postizbornu priču.
Vrijeme izazova za DPS: A postizborne igre tek predstoje. Đukanovićev DPS jeste i nakon lokalnih izbora opstao kao dominantna politička snaga, ali nijesu – apsolutni pobjednici.
Tačnije: moraju shvatiti i prihvatiti da ne mogu da vladaju sami i da moraju nešto da mijenjaju u sistemu vladavine. Vrijeme jednopartizma ili politike štitimo naše partijske mangupe ma šta radili davno je prohujalo i, dugoročno gledano, neodrživa je pozicija ove stranke da ostaju na vlasti – sami protiv svih.
Zato je nužnost postizbornih pregovaranja dobra stvar i za DPS, ukoliko želi da ispravlja vlastite greške, obnavlja stare ili pokuša da stvara nove saveznike. Ali i za državu – ukoliko se žele promjene na bolje.
Tokom govora na kraju izborne noći predsjednik DPS-a Milo Đukanović ni jednom riječju nije pomenuo koaliciju Evropsko lice Podgorice, premijerove žaoke uglavnom su bile usmjerene ka Demokratskom frontu. Možda je i to signal da će DPS pokušati da popravlja rasklimatane mostove saradnje, prvenstveno prema Krivokapiću i njegovom SDP-u i da Đukanović i njegovi partijski saborci neće tražiti taj jedan nedostajući mandat u Podgorici kroz neke druge, manje principijelne aranžmane (čitaj: traženje prebjega iz drugih stranaka). Uostalom jedan takav aranžaman, baš u Podgorici nakon svađe SDP-a sa Mugošom, bio je povod za početak tihog razlaza depesovaca i socijaldemokrata.U stvari, rezultati lokalnih izbora su dokaz da su DPS i SDP, ma koliko ratovali na sceni i ma koliko buktale lične strasti, upućeni jedni na druge – ako zaista žele, na temelju programskih sličnosti, da sprovode evroatlansku politiku države i grade institucije o kojima tako puno govore, a koje tako često svode na mjeru interesa svojih stranaka ili pojedinaca.
Demokratski front na iskušenju: I Miodrag Lekić se na kraju izbornog dana trudio da djeluje kao pobjednik. Tačnije: lider Demokratskog fronta se upinjao da izostanak apsolutne pobjede DPS predstavi kao šansu za apsolutnu pobjedu svih ostalih koji, kako to reče Lekić, žele promjene i stvaranje „nove Podgorice“.
Aplauz ohrabrenja pristalica ipak ne bi smio zavarati Lekića: rezultati lokalnih izbora su jasan signal da je Demokratski front u silaznom trendu. U Podgorici je ta politička grupacija osvojila 1.200 glasova manje nego na parlamentarnim izborima, a Lekić, kao kandidat za gradonačelnika Podgorice, dobio 21.000 glasova manje nego Lekić kao predsjednički kandidat. Slično se desilo i u drugim gradovima, očit je trend pada podrške: u Baru 1.000, u Pljevljima 1.406, u Bijelom Polju 1.869 glasova manje za DF nego na parlamentarnim izborima!
Demokratski front jeste, u ukupnom skoru 12 gradova, uspio da opstoji kao najjača opoziciona grupacija. Ali, slaba je to satisfakcija: nakon poraza na parlamentarnim i predsjedničkim izborima, treći vezani neuspjeh degradira šanse Miodraga Lekića kao lidera svekolike opozicije. I nameće pitanje dalje održivosti saveza Nove, PzP-a, Bulatovićeve grupacije i Lekićeve Građanske liste. Činjenica da je Lekić morao više da strahuje od neartikulisanih twiter ispada Nebojše Medojevića ili da umiruje i skriva trvenja unutar Nove Andrije Mandića, govori da je Demokratski front na teškom iskušenju da se raspara po šavovima. Ali i da ih, sve u DF-u, kao mora proganja pitanje: kako detronizovati Đukanovića kada nema dovoljno podrške građana za taj poduhvat?
Dakle, za proljeće, ovo crnogorsko proljeće koje DF najavljuje, biće potrebna makar još jedna lasta - ali iz onog drugog jata. Zato je Lekićev hitni, reklo bi se bezuslovni, poziv Koaliciji Evropsko lice Podgorice na stvaranje postizborne koalicije u Podgorici u stvari - posljednja šansa Demokratskog fronta da se vrate u blisku borbu protiv Đukanovićevog DPS-a. Nije to baš slavna pozicija: da zavisiš od odluke drugih, programski različitih koje si, do juče, nazivao Đukanovićevim „saučesnicima u kriminalu koji je okovao Crnu Goru“. Ali za DF nema druge. Ukoliko nema promjene vlasti u Podgorici, neće biti ni vanrednih parlamentarnih izbora i Lekić bi morao da čeka duže od dvije godine do novog okršaja. Djeluje depresivno: teško da bi Demokratski front mogao, bez ozbiljnih unutrašnjih turbulencija, da preživi još dvije godina čekanja na klupi za rezerve vlasti.
Mladost, hrabrost, mudrost – novo lice SNP-a: Samo, nije baš sva opozicija u depresiji.
Na kraju izbornog dana, najiskreniji je bio osmjeh najmlađeg nosioca liste u Podgorici, Alekse Bečića: SNP se pozitivnom kampanjom gromko iz političkog mrtvila vratila na političku scenu kao - najjača opoziciona stranka.
Nije Bečić pretjerivao kada je rekao da je SNP napravila istorijski uspjeh: u Podgorici su udvostručili broj glasova: sa 8.027 iz 2012. godine na čak 14.721 ovog maja - najbolji rezultat SNP-a u posljednjih 12 godina. Pozitivna i intenzivna javna kampanja, terenski rad, i nova i nasmiješena lica: Bečić nije izgledao kao tipični, okoreli opozicionar kojem su uvijek krivi drugi, koji vječno tuguje zbog manipulacija vlasti ili se jadi zbog opstrukcija kolega iz opozicije; govorio je o konkretnim stvarima, gradskim temama i – širio optimizam. I nije se ukrivao: bio je, kaže, za zajedničku državu, ali poštuje nezavisnu Crnu Goru; protiv je NATO, ali priznaće referendumsku volju građana... Možda će nekima djelovati čudno, ali se lako da provjeriti: unionista Bečić je makar otškrinuo vrata i za glasove suverenista, onih mlađih koje je dojmila priča o sportu, fudbalskim stadionima i ljubavi prema „Budućnosti“...
Socijalistička narodna partija je i van Podgorice bilježila rast: u Danilovgradu su zadobili povjerenje novih 300 glasača, u Bijelom Polju su skočili čak za 700 glasova (20 odsto), u Baru za 600, porast od skoro 60 procenata... Očito da se dio glasova Demokratskog fronta prelio na konto SNP-a: to su oni slobodni radikali, bundžije i rusofili kojima je kao melem na ranu, prijala ruska priča Srđana Milića, ona jasna podrška majčici Rusiji. Ali, ne zaboravimo, i onaj politički autogol Medojevića o poplavama u Srbiji koji je štetio Demokratskom frontu: makar procenat glasova SNP je „zaradio“ na greškama DF-a.E sad, Bečićeva i Milićeva kampanja liče na onu priču o dobrom i lošem policajcu, sve u cilju prikupljanja raznorodnih i moglo bi to da, u nekom dužem vremenu, stvori i konfuziju u trasiranju politike SNP-a. Ali, za sada je sve OK; o onome što slijedi Milić i ekipa mogu, kao u ono poznatom filmu, „misliti sjutra“.
Izborni usud SDP i Pozitivne: O onome što će sjutra da se dešava, moraju već danas da razmišljaju u SDP-u i Pozitivnoj.
Jer, u izbornoj noći bilo je mučno liderima Koalicije Evropsko lice Podgorice, najteže njenom idejnom tvorcu – Ranku Krivokapiću, prvaku Socijaldemokratske partije. Krivokapić je, istini za volju, jedini od partijskih lidera tačno prognozirao ishod izbora: dok je Đukanović najavljivao zrelu apsolutnu pobjedu, a Lekić govorio o crnogorskom proljeću, Krivokapić je tvrdio da je koalicija SDP/Pozitivna budući nosilac promjena i stožer vlasti u Podgorici.
No, treba razumjeti zašto se prvi čovjek SDP-a nije pojavio na kraju izbornog dana: Krivokapića je stigla ona „kletva“ da valja paziti što poželiš: bez SDP nema nove vlade u Podgorici, ali umjesto stožera vlasti i nosioca promjena, SDP će, nakon ishoda u Podgorici, imati manje zahvalnu ulogu – malenog tasa na vagi.
Dovoljno je baciti, čak i letimično, pogled na rezultate koalicije SDP-a i Pozitivne da se razumije zašto je Raško Konjević u izbornoj noći onako, smrknuto ozbiljan, izražavao „zadovoljstvo postignutim rezultatom“: dvije stranke su prekjuče zajednički osvojile tek 692 glasa više nego sam SDP 2010. godine kada je nosilac liste bio Vujica Lazović! Ili još gora usporedba: Pozitivna Crna Gora je na parlamentarnim izborima 2012. osvojila 11.643 glasa – čak 2.323 više nego Evropsko lice Podgorice nepune dvije godine kasnije.
A raspodjela mandata je za Krivokapićev SDP tek poražavajuća: umjesto pet odbornika koje su sami osvojili 2010. godine rvajući se sa Mugošom, sada će u odborničkim klupama sjedjeti – samo dvojica esdepeovaca.
Krivokapićev izbor: Sada je, nakon bitke, lako biti pametan, ali mnoge su se stvari naslućivale i tokom izborne kampanje Koalicije Evropsko lice Podgorice.
Savez SDP-a, koja je manji dio vlasti i Pozitivne, koja je, opet, manji dio opozicije nije baš tako jednostavan kako se nekima činilo i zato su Ranko Krivokapić i Darko Pajović, sve skupa sa novopridošlim savjetnicima iz „prijateljskih nezavisnih medija“, morali - već u času kada su potpisivali koalicioni sporazum - da isplaniraju redosljed poteza. I da imaju viziju: ako želite promjene, morate ih precizno definisati; ako hoćete da mijenjate morate imati snagu za promjene.
No, umjesto jasnih poruka – kakofonija konfuznih, često i kontradiktornih teza tipa: nećemo ni sa DPS-om ni sa Frontom; pa - NATO jeste uslov za SDP, ali ne mora za Pozitivnu; pa - bićemo treći put; pravićemo do sada neviđene, alternativne saveze... Pa su, onda, negdje pred kraj kampanje uslijedile one Bogojevićeve ideje o nestranačkoj gradskoj vladi od stučnih ljudi iz svih partija... U pravljenju predizborne magle, pokazuje to analiza javnih nastupa, prednjačio je lider SDP-a: Krivokapić je - napadima na Đukanovića sa kojim je u vlasti duže od 16 godina i očijukanjem sa Lekićem, kojeg je do juče proglašavao protivnikom crnogorske nezavisnosti - razočarao priličan broj svojih pristalica i kod njih usadio strahovanje: hoće li to SDP promjene ili samo smjenu Đukanovića?
Sada je teško breme baš na Krivokapiću, kao lideru stranke koja dijeli vlast na državnom nivou. I još teže pitanje. Kojem će se carstvu privoljeti – Đukanovićevom DPS-u ili Lekićevom i Milićevoj opoziciji: članstvo SDP-a ne bi rado sa prosrpskom braćom, simpatizeri Pozitivne neće sa depesovskom bratijom. A ostalih opcija nema. Već u nedjelju veče je otpao naum o ekspertskoj vladi i nestranačkom gradonačelniku Bogojeviću. To je bila teška misija, čak i da su imali 12 ili 13 procenata podrške; sada je nemoguća misija - politički je nepristojno uslovljavati Đukanovića ili Lekića sa snagom od pet odborničkih mandata.Čekajući rasplet: U osnovi, rebus nije koplikovan: savez SDP-a sa Demokratskim frontom znači uvod u vanredne parlamentarne izbore; savez sa DPS-om u Podgorici biće znak da će vlast u državi trajati dugo, možda i do kraja predviđenog mandata. Nema trećeg puta, ovog puta.
Problem je, međutim, što su posljedice odluke dalekosežne i što se Krivokapić obreo (čitaj: sam je sebe doveo) u nezgodnu poziciju: ako hoće sa opozicijom u Podgorici, rizikuje budućnost svoje partije čije je članstvo, a moguće i dio rukovodstva, već postalo nervozno i dezorijentisano; ako se odluči za nastavak saradnje sa DPS-om, raspada se koalicija sa Pozitivnom, a ispašće da se SDP vraća kući, kao pokunjeni buntovnik.
Istina, ostalo je nešto skrivenih aduta u rukavu socijaldemokrata. Jesu oslabljeni, ali ipak, nakon 25. maja, bez podrške SDP-a, Đukanovićev DPS nema vlast u Podgorici, Baru, Plavu, Kolašinu, Rožajama, Pljevljima... Krivokapić je iskusan političar, a SDP dugo na političkoj sceni; u narednih desetak dana biće jasnije. Ne ono što su u SDP-u htjeli prije izbora, nego ono što hoće sada, nakon svega: da li će biti vjesnici promjene vlasti po svaku cijenu, ili će sve uložiti da, po svaku cijenu, mijenjaju ponašanje vlasti, utičući na DPS.
Samo bi valjalo da se pomoć ili dobre usluge ne prizivaju sa strane. Ni od ovdašnjih dobronamjernih savjetnika, ni da traže dobre usluge iz Brisela. Vidjeli smo kako je Evropska komisija, pomogla – donirajući MANS - na izgradnji povjerenja u izborni proces: jedva smo preživjeli haos kontrolora izbora koji su postali aktivni učesnici izbora.
Nenad ZEČEVIĆ / Draško ĐURANOVIĆ
.
