Nagrada za najboljeg autora ovogodišnjeg Trijenala pozorišne fotografije koji se održava u sklopu jedne od najznačajnijih teatarskih događaja regiona, Sterijinog pozorja, samo je jedna u nizu za Duška Miljanića. Ovaj tivatski umjetnički fotograf već više od deset godina za svoje foto kolekcije i video ostvarenja dobija najznačajnije nagrade regiona (Srbija, Bosna i Hercegovina, Njemačka, Grčka, Mađarska, Makedonija), među kojima je i ona AGFA-e za najbolju fotografiju u crno-bijeloj tehnici.
Miljanić za Portal Analitika kaže da strukovna priznanja uvijek znače, „vjerovali vi u nagrade ili ne“.
- Za priznanja treba imati sreće, da svoj rad prikažete na pravi način u pravo vrijeme, da ono što ste zaista htjeli da postignete na pravi način i prezentujete... Moje mišljenje, moj subjektivni doživljaj mi znači najviše! Ukoliko ja nisam zadovoljan, onda ništa od svega toga – dodaje on.
Od 1998. godine, kada se odlučio za svoj profesionalni put, predstavio se publici na više od 60 izložbi u Crnoj Gori, svim zemljama regiona i, pored ostalog, u Francuskoj, Slovačkoj, Kanadi, Poljskoj, Litvaniji, Libanu, Kipru, Španiji, Belgiji, Velikoj Britaniji, Austriji i Ukrajini. Njegove fotografije su bile postavljene u Palati Savjeta Evrope u Strazburu, Galeriji „Locuslux“ u Briselu, UNESCO-u u Parizu, Motovun Film Festivalu i Venecijanskom bijenalu.
- Mišljenja sam da se fotografija danas, ipak, posmatra kao umjetnost, da je postigla ono čemu je težila - da bude uvažena i drugačije posmatrana... Mnogi muzeji danas u svojim stalnim postavkama i kolekcijama imaju fotografije. Nije rijetkost ni kod nas - Narodni muzej Crne Gore u stalnoj postavci ima rad prof. Lazara Pejovića. Međutim, još smo daleko od takvog razumjevanja i čitanja fotografske umjetnosti – stav je Miljanića.
Danas oficijelnog fotografa Crnogorskog narodnog pozorišta i Muzičkog centra Crne Gore, mnogi ovdje pamte i po nesvakidašnjoj izložbi foto-portreta Roma kolekcijom „Barvale“ koja je nastajala između 2010. i 2012. godine. Autor je i koautor u brojnim fotomonografskim publikacijama, a ujedno je jedan od autora fotografija kojom se Crna Gora predstavlja širom svijeta na stranicama Nacionalne turističke organizacije.
I u rodnom Tivtu i Podgorici, gdje danas živi i radi, bio je među organizatorima međunarodnih salona fotografije, seminara, radionica i predavanja, a svoje znanje i umijeće danas dijeli sa studentima više umjetničkih fakulteta.
- Klasični foto aparat, onaj manuleni sa filmom, je izazov od 36 snimaka. Ako se radi dijapozitiv, nemate prava na grešku i beskonačnost ponavljanja dok ne uspije. Snimanje teče sporije, ali vi ste glavni i odgovorni... Jer - nije sve za fotografisanje. Kod digitalne fotografije, ukoliko niste radili nikad klasičnu, imate mogućnost beskonačnog ponavljanja dok vam snimak ne uspije. Ako imate iskustva i radili ste nekada klasičnu fotografiju, digitalna vam dođe kao nagrada za mnoge stvari – zaključuje Miljanić u razgovoru za Portal Analitka.
ANALITIKA: Fotografija se danas, par stotina godina nakon prvih snimaka, ne doživljava uvijek kao umjetnost. Da li je razlog tome što fotografiju najčešće posmatramo kao ilustraciju, dodatak osnovnoj informaciji?
MILJANIĆ: Mišljenja sam da se fotografija danas, ipak, posmatra kao umjetnost, da je postigla ono čemu je težila - da bude uvažena i drugačije posmatrana. Dolaskom pop arta, fotografija se koristi kao medij za umjetničko izražavanje i umjetnici tog vremena je uvode u umjetničku praksu. Razni festivali, knjige i izložbe posljednjih petnaestak godina širom svijeta pokazuju trend korišćenja fotografije kao instrumenta za umjetničko izražavanje ili konceptualno rješenje. Radi se o određenom promišljanju i konceptualizaciji kroz fotografiju, o seriji fotografija koju prati tekst umjetnika. Mnogi muzeji danas u svojim stalnim postavkama i kolekcijama imaju fotografije. Nije rijetkost ni kod nas - Narodni muzej Crne Gore u stalnoj postavci ima rad prof. Lazara Pejovića. Međutim, još smo daleko od takvog razumjevanja i čitanja fotografske umjetnosti.
ANALITIKA: Kao dobitnik brojnih nagrada, postoji li nešto što Vam znači više od strukovnih priznanja?
MILJANIĆ: Strukovna priznanja su nešto što mora da vam znači - na neki način - vjerovali vi u nagrade ili ne. Prosto to dolazi od kolega i mora imati značaj. Za priznanja treba imati sreće, da svoj rad prikažete na pravi način u pravo vrijeme, da ono što ste zaista htjeli da postignete na pravi način i prezentujete. Nagrade i priznanja zavise od postavljenih kriterijuma žirija, od koncepta salona ili festivala.
Moje mišljenje, moj subjektivni doživljaj mi znači najviše! Ukoliko ja nisam zadovoljan, onda ništa od svega toga. Sljedeći korak je preispitivanje sa najbližim saradnicima, čije mišljenje jako cijenim - slagalo se sa mojim ili ne. Upravo ta iskrenost mi pomaže za dalje.
ANALITIKA: Što Vam se urezalo u pamćenje iz vremena kada ste tek počinjali da učite fotografiju?
MILJANIĆ: Sati provedeni u foto-laboratoriji. Tada je to mnogima izgledalo kao gubljenje vremena, ali mnoge tada naučene vještine mi danas, u digitalnoj eri, itekako znače. Takođe, za to vrijeme me posebno vežu uspomene na pokojnog prijatelja Voja Radonjića, druženja u Foto klubu do kasno u noć i još ponešto...
ANALITIKA: U čemu je, po Vama, osnovna razlika između fotografisanja „klasičnim“ aparatom sa filmom i digitalnim aparatom?
MILJANIĆ: Klasični foto aparat, onaj manuleni sa filmom, je izazov od 36 snimaka. Ako se radi dijapozitiv, pogotovo ako je to komercijalnog karaktera, nemate prava na grešku i beskonačnost ponavljanja dok ne uspije. Morate znati kompletnu situaciju, proces, da cijenite to što radite i da kontrolišete sve detalje. Snimanje teče sporije, ali vi ste glavni i odgovorni... Jer - nije sve za fotografisanje. Procjenjujete, istražujete i odlučujute - nekad instiktivno, nekad sa promišljanjem.
Kod digitalne fotografije, ukoliko niste radili nikad klasičnu, imate mogućnost beskonačnog ponavljanja dok vam snimak ne uspije. Ako imate iskustva i radili ste nekada klasičnu fotografiju, digitalna vam dođe kao nagrada za mnoge stvari. Taj komoditet vam dozvoljava da ne poznajete svijetlosne uslove, kadriranje, eksponometriju, i vrlo brzo imate kakve-takve rezultate. Mnogi sebi dozvoljavaju da budu površni u izvođenju, oslanjajući se na kasnije intervencije i postprodukciju radom na računaru.
U digitalnom dobu, gdje je fotografija sveprisutna, počevši od smart telefona, pa na dalje, jako je veliki broj korisnika i treba prepoznati one „prave“.
Lično, volim klasičan pristup fotografiji i u digitalnoj eri. Uz najnovije foto aparate, ujedno koristim sva pravila koje sam naučio u klasičnoj fotografiji. Volim pristup autora-fotografa koji ispoštuje, odnosno razumije kompletan proces, od ideje do realizacije.
ANALITIKA: Da li se – i zbog čega - može smatrati autentičnom umjetnošću fotografija koja je vizuelno obrađena nekim od kompjuterskih programa?
MILJANIĆ: Sve zavisi od toga šta se htjelo postići tom intervencijom, sa kojim ciljem i u kojoj službi je tako nešto korišteno. To mora biti vrlo jasno objašnjeno kroz finalni koncept. Kao što sam već naveo, fotografija se danas često koristi kao alat za umjetničko izražavanje. Vrlo često ti umjetnici nisu fotografi, ali pametno, vrlo kreativno i promišljeno koriste fotografiju. Tada sve manipulacije budu opravdane konceptualizacijom i fotografija dobija drugo značenje.
Postoji i druga strana priče. Konkretno, kod klasičnih fotografa-umjentika, koji ne priznaju jeftine kompjuterske intervencije kojima se žele prikriti nedostaci koji su nastali tokom snimanja. Nedavno je fotograf jedne svjetske agencije sa fotografije u donjem desnom uglu uklonio dio stativa. Intervencija je jedan klik u Photoshop-u, taj klik ga je koštao oduzimanja nagrade i profesionalnog diskreditovanja.
Digitalna foto-laboratorija, ukoliko ste fotografisali ono što ste željeli na način kako ste i zamislili, treba da vam služi samo za osnovno podešavanja fotografije za dalju primjenu – izložbu, štampu, Internet stranice... „Ukoliko snimak/fotografija ne valja, bacite ga u smeće i fotografišite novi, još bolji“.
ANALITIKA: Koliko je potrebno sreće, a koliko kreativnosti da bi jedna fotografija zaista imala umjetničku vrijednost?
MILJANIĆ: Nisam siguran da li postoji pravi odgovor na ovo pitanje. Ne zavisi sve od autora. Autor je vrlo često i nesvjestan neke vrijednosti fotografije. Oni koji je čitaju dalje, određuju njenu sudbinu.
ANALITIKA: Da li je Crna Gora zaista raj za fotografe, kako to ističu mnogi strani umjetnici koji su ovdje boravili u bilo koje doba godine?
MILJANIĆ: Crna Gora ima više fotografskih kvaliteta - od predivnih pejzaža, do tranzicionih bolesti. Više raznovrsnosti i mogućnosti na malom prostoru, a sve zavisi od toga kakav pristup ćete zauzeti.
ANALITIKA: Na kraju, što je najveći izazov jednog umjetničkog fotografa u Crnoj Gori?
MILJANIĆ: U Crnoj Gori najveći je izazov upravo - baviti se fotografskom umjetnošću!
Kristina JERKOV
Ilustracije:
1. Iz serije Identities, 2006 (30x90cm, analogna fotografija)
2. Međunarodna radionica - Rumunija, 2008 (30x90cm, analogna fotografija)
3. Iz serije Transition, 2008 – 2010 (analogna fotografija)
4. Iz serije Skynet, 2003 – 2006, (analogna fotografija, 30x90cm)
