Piše: Ranko ĐONOVIĆ
Ako obratite pažnju na aktuelne crnogorske protivurječnosti, na aktuelne neistine, koje neki politički subjekti zbunjenim građanima Crne Gore vješto plasiraju kao istine; ako uočite dušebrižnost političkih partija ”za sve nas”, a u apsolutnoj suprotstavljenosti po svim pitanjima; zatim – vidite li prevare kojima nam stotinama godina ispiraju glave, zar nije pravo i pošteno pitanje: kako uopšte postojimo i kao narod i kao država?
Prošlost su nam falsifikovali, a hoće i sadašnjost. Tome su posvećeni neki bivši crnogorski kolonizatori, potpomognuti crnogorskim potuđenjacima (iz Crne Gore i van nje). Tako nešto u drugim, savremenim državama nije problem i nije bitno, jer su imale drugačije, pravilnije nacionalno i državno sazrijevanje. Zato se ne bave ovim pitanjem. Niko ne dira te i takve teme - mi moramo! Da li je sudbina državne i nacionalne svijesti građana Crne Gore presudna za sudbinu države Crne Gore? Plašim se da, ipak, jeste. Zato je državno pitanje Crne Gore stalna briga crnogorskih patriota i njenih lojalnih građana.
Takođe, reklo bi se, niđe kao u Crnoj Gori, s obzirom na broj stanovnika, nema toliko onih koji ne žele da rade ono što znaju, već rade ono što jedva poznaju ili uopšte ne znaju!?! Uz to, ne smatraju da je potrebno prethodno se bar pravilno informisati o određenoj temi, a kamoli je proučiti. Takva praksa - koja već postaje opšecrnogorska osobina - ima za rezultat sljedeće: oni, takvi, ne samo da znaju šta misle i šta će uraditi Putin i Obama, već šta će i đe će da večeraju! Đe oni sami večeraju i šta će sjutra večerati - ne znaju i ne zanima ih. Takvi su, kao plastelin, vrlo pogodni za oblikovanje po potrebi svojih vođa (koji su najčešće van Crne Gore) i direktno, kao takvi, usmjereni su protiv svojih i interesa svih nas. Treba im samo malo podići samoljublje i pohvaliti im pamet. I sve je završeno.
Nacionalno pitanje - demokratija ili nauka: Hermafrodit je sin Hermesa i Afrodite – i muško i žensko! On je kao takav rođen i izbora nije imao. Mnogi u Crnoj Gori imaju izbora, a neće da biraju – neki jer ne znaju, a neki jer se inate. Ipak, i to je DEMOKRATIJA.
A da li je nacionalno pitanje - pitanje nauke ili demokratije? U Crnoj Gori je i jedno i drugo. Nauke kao što su: istorija, sociologija, filozofija.., zapravo sveobuhvatno - antropologija, veoma decidno pokazuju da su Crnogorci posebna nacija, pa čak i poseban antropološki tip. Demokratski principi omogućavaju vam veliku širinu, do te mjere da ne morate priznavati nauku i naučne činjenice, odnosno: ko vam može zabraniti da budete glupi? Niko! To je stvar vaše inteligencije i vašeg ličnog izbora. Možete da ne priznajete i da je Zemlja okrugla, da ne vjerujete da se okreće oko vlastite ose i da sa sobom takvima budete sasvim zadovoljni. Mi – ostali – samo smo zadovoljni što vam je bar oduzeta lomača. Makar za sada.
Što se nas tiče, mogu svi i dalje, kao mnogo puta do sada, mijenjati naciju (pogledati popise, izbore od 1948. godine), pa i sebe proglasiti crnim Arapima. To je njihov izbor, a mi im za tako nešto ne tražimo - niti imamo prava - čak ni objašnjenje. Na vama je da odlučite što možete i želite da budete. Ipak, diktatura i anarhija su neuporedivo lošija rješenja. Demokratija je samo najmanje loš sistem vladanja. I to je to, dragi čitaoče. U svakom od ovih slučajeva ostaje - država Crna Gora se mora poštovati i prihvatiti od strane svih građana Crne Gore! Makar toliko koliko to ustav Crne Gore predviđa i koliko je to primjereno i prihvaćeno u ostalim savremenim državama.
Ništa novo u ”novoj ideji”: Nedavno se pojavila nova ideja profesora dr Živka Andrijaševića o organizaciji i načinu funkcionisanja crnogorske države, i uopšte ne dovodim u pitanje dobru namjeru predlagača. Svaka dobronamjerna ideja je poželjna, jer - ako ne pomogne u putu do rješenja - ono hoće da uočimo šta nije rješenje.
Neka rješenja, koja u teoriji mogu djelovati dobro, u praksi to ne moraju biti, posebno ne u crnogorskim prilikama. Rješenje gospodina Andrijaševića, koji zagovara Crnu Goru kao nadnacionalnu državu, samo bi dodato iskomlikovalo crnogorsku situaciju.
Dakle: samo u posljenjih 100 godina, mi smo ”uspjeli” da: 1918. god. izgubimo državu zbog prethodno usvojenih ”nadnacionalnih interesa”; pa smo 1945. god. ponovo napravili ”zajedničku” nadnacionalnu državu, ponovo joj se iskreno predavali dok su drugi jačali ili stvarali svoje države; zamalo izgubismo i ono što je od države ostalo, a 1990. godine ponovo su se razbudili neki naši ”nadnacionalni interesi” i svjedoci smo šta smo sve preživjeli. To se dešava svima kad zaborave ko su i što su i zašto su.
Crna Gora je, nažalost, i danas već nadnacionalna, ali samo za – nacionalno – Crnogorce, jer u njoj su u svakom pogledu obespravljeni. Za sve druge, Crna Gora je podnacionalna, a naročito za građane srpske nacionalnosti. Možda se između te dvije krajnjosti u nekim naukama može povući rezultanta, ali u politici već od pokušaja to predstavlja čisti i obični apsurd. Bez obzira na melemnost prijedloga, on ipak ne uvažava objektivnu stvarnost.
Primjeri koje Andrijašević nalazi u prošlosti i spaja ih sa sadašnjim, osim što su neuporedivi, predstavljaju i nametnutu dilemu, po kojoj bi se jedino mogli napraviti po Crnu Goru štetni kompromisi. Jer, država se može uređivati sa onim što imaš, koliko možeš, a ne po onome što nemaš, a želiš i objektivno ne možeš. Gospodin Andrijašević je, koliko mi je poznato, uvaženi intelektualac i istoričar. Želio bih da tako i ostane. Poznato je da dobar političar mora biti i dobar poznavalac istorije. U obrnutom slučaju to ne mora biti pravilo, što potvrđuje i prijedlog uvaženog profesora.
Velikosrpski nacionalisti bi, u početku, prihvatili taj prijedlog, ali samo sa ciljem prevođenja Crne Gore u 27. izbornu jedinicu Velike Srbije. Danas, kada Srbija više nije toliko velika, Crna Gora bi možda mogla biti dvadesetoplasirana srpska jedinica, i to bi bio cijeli njen napredak! Ko hoće, to može da uvidi. To važi i za gospodina Andrijaševića. Zaboga - zar Crna Gora nije država svih nas!
Kad bi gospodin Andrijašević objasnio ono što on zna bolje od svih nas – recimo: suštinski početak i kraj Mojkovačke bitke; ili igre oko crnogorske vojske, države, dinastije, izjave autoriteta iz vremena pomenute bitke - to bi bila značajna pomoć istini i Crnoj Gori. Ali ne - tih i takvih vrućih tema - neće da se dotakne niko. Neka čeka istina i Crna Gora sa njom, do daljnjeg.
Crna Gora, kao država, mora se beskompromisno držati Cicerona: „Humguam retrosum“ – NIKAD NAZAD. Jer, Crnoj Gori nema nazad. Valja nama naprijed.
Dok odbrojava premijerski sat: Kod nas u Crnoj Gori, čini se, i izbori za predsjednika nekog kućnog savjeta izazvali bi blokovsku podjelu po sistemu - za Crnu Goru i protiv nje! Takvo nešto je potpuno izvjesno, pogotovo kad se u kampanju uključe naši mediji. Možda se u takvim uslovima treba više čuditi onima koji se tome čude, nego onima koji u svemu tome učestvuju. A učestvuju svi, samo se, eto, poneko i čudi. Složićemo se da opštinska vlast, ipak, nije kućni savjet, pa čuđenje treba smanjiti. Ne bi bilo dobro po Crnu Goru da nam se Berane ponove ni jedanput, a kamoli još dvanaestak puta.
Po izjavama zvaničnika međunarodne zajednice, Crna Gora je pozitivan primjer države u regionu koja ide putem neminovnih i dobrih evropskih i NATO integracija.
Nama to djeluje neobjektivno, pa na te pozitivne promjene gledamo sumnjičavo. Vjerovatno je razlog to što problema imamo još mnogo. Da li se može bolje i brže teško je reći i onima koji u tome ne učestvuju. U svakom slučaju za postignute rezultate najveću zaslugu svakako imaju pojedinačno DPS i SDP, Milo Đukanović i Ranko Krivokapić, bez obzira na njihove sadašnje razmirice i bez obzira na to da li ih neko voli ili ne.
Za jedan - veći dio opozicije - ove integracije nijesu dobre jer u osnovi predstavljaju suprotnost njihovim programima. Pored toga, svako priznanje – uspjeh ove vlasti, smatraju svojim neuspjehom, bez obzira na rezultate bitne i za Crnu Goru i za njene građane. Njihova prepoznatljiva parola mogla bi biti: i što gore za Crnu Goru to bolje za opoziciju! Moglo se takvo nešto zapaziti i u toku aprilskog premijerskog sata: za ono što je uradio u Vašingtonu, Đukanoviću treba čestitati, kao što treba čestitati i gospodinu Krivokapiću na vrlo korektnom stavu u TV emisiji Javnog servisa U centar, po pitanju crnogorske državnosti i mogućih postizbornih saveza. Sa crnogorskim grobarima nikad! Dok su to što jesu danas sa njima se može samo nazad.
Zar nije trebalo, na tom premijerskom satu, pitati kolika je šteta nanešena ugledu Crne Gore SNP-ovskom posjetom Moskvi? U čije ime su ti samozvanci išli u Moskvu i ko ih je savjetovao da idu? Da li mudre glave znaju da mala vatra izaziva veliki požar i da li se tako nešto priželjkuje i od koga? Ta ruska avantura je u najmanju ruku politički prekšaj suprotan interesima Crne Gore, suprotan aktivnostima Skupštine i Vlade Crne Gore, koje takav avanturizam moraju nazvati pravim imenom i spriječiti ga. Sa pravom se možemo zapitati, znajući ko je išao tamo, da li je ta posjeta trebalo da znači poziv velikoj sili da disciplinuje Crnu Goru? Možda po ukrajinskom receptu? Ili je to bio poziv za novu 1948. godinu? Ili, čisto, želja za povezivanjem ratničkog staža - od 1990. do 2014. godine? Ili, neki nama nedokučiv razlog? Nijesu, valjda, htjeli da savjetuju Putina šta da radi? Ali, stani, stani: što da ga ne savjetuju? Pa, nijesu oni bilo ko! Oni će tek postati planetarno poznati! I tako, dok su ćaskali u Moskvi na divanu, na najvišem političkom nivou, sunce se, na najvišem nebeskom nivou, dvoumilo kuda da krene? Kuda, pitalo se zabrinuto sunce, kad mora da prosvijetli još koju našu pametnu glavu i pokrene joj vijuge radi dobra - na drugom dijelu Planete!
Drugo pitanje je trebalo postaviti prevashodno u ljudskoj ravni. Jer, konačno je vrijeme da se napravi prvi korak i zaživi pravilo da čovjek mora biti čovjeku čovjek, a ne vuk.
Naime, nedavno saopštenje ministarstva spoljnih poslova Rusije izvjesno jeste lična prijetnja Milu Đukanoviću. To su mnogi primijetili, a posebno treba naglasiti i jednu od najumnijih ličnosti Srbije - Latinku Perović.
Sa druge strane, rusko saopštenje nedvosmisleno atakuje na suverenitet države Crne Gore i na tragu je uvredljivosti. Posebno jer se ova krajnja neodmjerenost čula od ruskog ambasadora, akreditovanog u Beogradu. Ako je tako, a jeste, zar nije trebalo u crnogorskom Parlamentu postaviti pitanje: da li je urađena bezbjedonosna procjena ugroženosti života premijera Đukanovića i, u vezi sa tim, jesu li preduzete potrebne mjere? Bez obzira ko bio premijer Crne Gore (ili bilo koji drugi naš građanin), ako mu bude upućena prijetnja od bilo koga iz Crne Gore ili iz strane države, Crna Gora mora preduzeti mjere u pravcu njegove zaštite. Dodatna zaštita Đukanoviću je potrebna zato što je premijer i zato što mu je prijetnja upućena zbog njegovih redovnih poslova ka integraciji Crne Gore u EU i NATO. Bilo bi korektno da takvo pitanje bude postavljeno baš iz najžešće opozicije.
Pitanja se i postavljaju da bi se čula u javnosti i bez obzira na to da li će se na njih dobiti odgovor ili ne. Jer, smisao pitanja nije uvijek u odgovoru, nego u iniciranju razmišljanja o određenoj temi i traženju odgovora po sopstvenoj pameti i sopstvenoj logici.
Nije loše napomenuti da su mnogi politički prvaci sa prostora Srbije i Crne Gore tragično završili čak i zbog kratkog miga prema zapadu. Nalogodavci su ostali nepoznati. Čudno zar ne?
Takođe, nije loše napomenuti da se gosp. Đukanoviću može mnogo što prigovoriti, naročito za period dok je bio iste političke misli kao njegovi današnji, najveći kritičari. On je, uostalom, danas kritikovan od opozicije najviše i isključivo zbog toga što je napustio staru političku matricu, a ne zbog onoga što se čuje u javnosti. Ako se gospodin Đukanović pridružio određenim mjerama NATO-a protiv određenih pojedinaca, onda sam uvjeren da je to uradio opravdano jer je našao da su te mjere najracionalnije rješenje. Inače, zašto bi, pored svih problema, radio protiv sebe? Nije on jedan od lidera DF pa da nepotrebno proizvodi neprijatelje. Naročito ne u međunarodnoj zajednici. Gospodin Đukanović je danas proračunat, racionalan, nimalo brzoplet (bez obzira na neke ”izlete” u Skupštini Crne Gore), odnosno - postao je vrlo pragmatičan političar.
Rimski senator Katon stariji (prije nove ere) završavao je sve svoje govore u rimskom senatu rečenicom: „Uostalom mislim da Kartaginu valja razoriti“. E, pa ja mislim da Crnu Goru valja spašavati i dalje. I na lokalnim izborima. I u maju mjesecu 2014. godine i zbog starijih i mladih i nerođenih. Zar nije tako?
