Piše: Danilo BURZAN
Onu poznatu izreku da se čuda ne događaju svaki dan nije, siguran sam, izrekao neki Crnogorac. Ali, uvjerena sam da će svaki drugi Crnogorac ustvrditi da je stanovnik zemlje čuda! Ne čuda prirode, iako ni u njima naša država nije siromašna, nego onih koja su plod ljudskog uma i djelovanja.
Ajde da vam odmah podastrem na uvid i (pr)ocjenu jedan moj brdsko-brzinski izbor ovdašnjih savremenih čuda.
Čudo prvo: Dešava se na Dan Evrope, 9. maja, nama poznatiji kao Dan pobjede, dan kada je, pobjedom nad fašističkim silama, i definitivno okončan Drugi svjetski rat. Toga dana, svih poslijeratnih godina, na svečan način, iskazivao se zvanični pijetet prema žrtvama fašizma, odnosno poginulim partizanima i drugim, civilnim, žrtvama fašističkih okupatora i njihovih domaćih pomagača. Tako je bilo i ovoga Devetoga maja... Međutim! Ipak se na Dan pobjede, ove, 2014. godine, desilo čudo. Na podgorički Spomenik Partizanu borcu, u čijim kriptama su sahranjene kosti više od 60 partizana, narodnih heroja, prvi put je položen i vijenac Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori!?! Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije (Radović), sa još dva sveštenika SPC, položivši vijenac na mauzolej crnogorskih narodnih heroja i time se poklonio i śenima svih poginulih partizana...
Znam: neki od vas će reći da je to tek jedan od mnogih činova kojima srpski mitropolit u Crnoj Gori pokušava da nas „pomiri“ - na njegov način. Što će reći da je došlo vrijeme da preosvećeni Amfilohije neće više da baštini samo četničku ideologiju, koja je (bila i ostala) temeljna odrednica svetosavskoga bića Srpske pravoslavne crkve. Pa, dobro, majkovići, ako je to tako, ako je ovdašnja ispostava SPC ovom prilikom „otišla u šumu“ (dakle – „primakla“ se partizanima i komunistima), zar za vas to, ipak, nije čudo? Ili: zar (ni)je čudo što neki predlažu da Glavni odbor SUBNOR-a i antifašista – umjesto protesta i negodovanja – Amfilohiju dodijeli onu medalju, kao i Filipu Vujanoviću i drugim antifašistima...?
Čudo drugo: Opet iz crkvene sfere... Samo dan-dva prije gore nevadenoga podgoričkoga zbitija, iz Beča je stigla vijest da je, sa neke prigodne svečanosti, iz Ambasade Crne Gore u glavnome gradu Austrije, izbačen (?!) vladika Simeon, član Svetoga sinoda Crnogorske pravoslavne crkve, uz obrazloženje – kako je objavljeno – da je on pripadnik „nekanonske vjerske zajednice“!!! Izbačen, ili mu nije dozvoljen pristup, svejedno... nije suština u tome.
Pa, u čemu je čudo, pitaće oni koji znaju za jadac, odnosno za „tumačenje“ crnogorskoga kanonskoga šefa države. E, pa, ako vama nije čudo što je na tako nedostojan prijem državnih zvaničnika naišao vladika CPC, za mene jeste čudo, makar zato što niko od drugih zvaničnika (bilo koje vrste) u ovoj zemlji nije reagovao, zbog takvoga političko-interesnoga primitivizma...
Čudo treće: Podgoričani - a i drugi građani Crne Gore - uveliko su očekivali pobjedu Sergeja Ćetkovića na muzičkome festivalu Pjesma Evrovizije! Nakon što je maestralni crnogorski vokalni solista sa lakoćom uspio da se kvalifikuje za finale Eurosonga, mediji su bili prepuni izjava građana, koji su vjerovali da će naš Sergej – nakon što je dominirao u prvoj polufinalnoj noći – biti pobjednik takmičenja predstavnika (ovom prilikom) 37 evropskih zemalja. To čudo se nije desilo, ali jeste pravo čudo kako su toj muzičkoj manifestaciji pristupili ovdašnji mediji...
Eurosong, gospodo promoteri, nije ozbiljno takmičenje muzičkih znalaca, već imanentno cirkuska, bolje reći cirkusantska međunarodna masovka, a po nekim karakteristikama moglo bi se ustvrditi i da se radi o svojevrsnoj pučkoj zabavno-muzičko-propagandnoj sprdačini. Tako joj i treba pristupiti i onda ni čudima, niti čuđenju nema mjesta. (Ehej! Da je to ozbiljna stvar, zar bi Vladimir Putin dozvolio da predstavnici Ruske Federacije pjevaju na engleskome jeziku?!)
Čudo četvrto: Iako je skoro decenija od zvaničnoga, ustavnoga i zakonskoga, inaugurisanja crnogorskoga jezika kao službenoga, usvajanja pravopisa i gramatike cenogorskoga jezika, te otvaranja Katedre za crnogorski jezik, na Filozofskom fakultetu u Nikšiću – kako je ovih dana objavio Radio Antena M – na rečenoj Katedri još uvijek se NE izučava crnogorski jezik!!! Čeka se, kažu znalci, da Rektorat Univerziteta Crne Gore stvori pretpostavke za to...
Ako za vas to nije nikakvo čudo, pa, dobro... Ali, makar, jeste za zbirku onoga Riplija... (Uzgred, možda će vam na čudo više „mirisati“ to što je u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti (CANU), prije neki dan, promovisan Rječnik crnogorskoga jezika?)
Čudo peto: Odnosi se na status quo u vezi (ne)primjene novih zakonskih odredbi o Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti (CANU). To što je ovdašnja Vlada iskazala nemoć da obezbijedi primjenu rečenoga Zakona i što rukovodstvo CANU opstruira njegovo sprovođenje, za neku je drugu priču. Ovđe to koristim samo kao povod da ukažem na jedno novo čudo.
Rečenim Zakonom o CANU, uz ostalo, predviđeno je da svi članovi Dukljanske akademije nauka i umjetnosti (DANU), ako to žele, treba da postanu članovi CANU. Drugim riječima, odredbama toga Zakona, praktično, „ukida“ se DANU... E, pa, zar nije čudo ako je i sama Vlada svjesna da taj Zakon „ne važi“, posebno kad to, na svojevrstan način, potvrdi i njen premijer...? Naime, povodom nedavne smrti potpredśednika DANU, dr Radoslava Rotkovića, premijer Milo Đukanović je telegram saučešća uputio na (zakonski) „nepostojeću“ adresu – Dukljanskoj akademiji nauka i umjetnosti... Tja! I to mi je neko čudo...?
Ni čuda, očito, nijesu više ono (i onakva) kao što su nekad bila. Ova savrermena su mnogo čudnija, ali i čudotvornija od negdašnjih čuda... Nije ni čudo, u kakvim čudima živimo...
