Nakon preksinoćnjeg nastupa u njujorškom Trajbeka centru za izvođačke umjetnosti, za crnogorskog džez muzičara Vladimira Maraša, može se reći jedino “zor delija”, u stilu crnogorske tradicionalne pjesme kojom je po prvi put u Americi predstavljen – crnogorski džez! Kada je radio instrumentalni aranžman za “Poljem se vija”, staru pjesmu, punu duboke čežnje, o “perju koje na čardak penje” i “kosi koja niz polje nosi”, naravno - ni slutio nije da će sa njom nastupiti na prvom izdanju jednog osobenog festivala koji se rađa, nazvanog “Made in New York”.
Ali, upravo to se desilo. Maraš je sa svojim bendom i gostima zatvorio preksinoć festival, što takođe predstavlja posebnu čast.Nakon “Poljem se vija”, njujorškoj publici predstavljena je i Maraševa autorska “Dance funk”.
“Kada smo počeli da sviramo ‘Dance funk’, čitava sala, skoro hiljadu ljudi, dlanovima su pratili ritam. To je rijetkost na džez sceni, ali i potvrda da ipak nismo slučajno došli ovdje”, priča poznati crnogorski muzičar za Portal Analitika.
Naravno, tamo nije bio sam, da sa bendom Vladimir Maraš i banD preksinoćnjim nastupom zatvori prvi džez festival „Made In New York“, čiji je cilj da okupi skrivene džez talente iz svih krajeva svijeta i omogući im da pokažu muzičko umijeće pred vrhunskim američkim autoritetima i izbirljivom publikom.
Kako je i najavljeno, sa njim su preksinoć na bini u Njujorku bili njegovi dugogodišnji prijatelji i saradnici, crnogorski gitarista Šule Jovović, te saksofonista Ljubiša Paunić i trubač Vladimir Krnetić, dugogišnji članovi Big band-a RTS-a.
Ritam sekcija bila je iz Njujorka - bubnjar Erik Kalb (Charlie Hunter duo, Deep Banana Blackout) i bas gitarista Derek Nivergelt (Robin McKelle & Flytones).
Na kraju, zajedno sa proslavljenima Rendi Brekerom, Jakovom Majmanom i Leni Vajt, izveli su premijerno „Chicken“ i čuvenu „Watermalon Man“ Herbija Henkoka.
ANALITIKA: Kakvi su utisci nakon njujorškog nastupa?
MARAŠ: Nakon ovakvog koncerta teško je odmah sabrati utiske. Vjerujem da će se to desiti tek po povratku u Podgoricu. Ali, suština je da smo dijelili binu sa najvećim imenima džez muzike, na “njihovom” terenu, u Njujorku, i to izvodeći svoje autorske kompozicije! Tek polako, postajem svjestan da sam svojim autorskim radom uspio da dođem do najznačajnije svjetske scene, što je samo po sebi ogromno. Organizator mi je upravo javio da su reakcije fantastične i da su svi učesnici prezadovoljni.
ANALITIKA: Koliko je meni poznato, ovo je prvi put da neko iz Crne Gore svira jazz u Americi. To je veliki korak. Koji je Vaš komentar?
MARAŠ: Iskazana mi je velika čast, samom činjenicom da sam kao autor pozvan da prezentujem svoju muziku u SAD. Tim prije što dolazim iz male zemlje, koja do juče nije ni postojala na džez mapi svijeta. Milorad Šule Jovović i ja smo, čini mi se, na najbolji mogući način reprezentovali crnogorsku džez scenu. Reakcije dan nakon koncerta idu nam u prilog. Kada smo počeli da sviramo "Dance funk", čitava sala, skoro 1.000 ljudi, su dlanovima pratili ritam. To je rijetkost na džez, ali i potvrda da nismo slučajno došli ovdje. Ne smijem zaboraviti Ljubišu Paunića i Vladimira Krnetića iz Jazz orkestra RTS-a, moje stalne saradnike i prijatelje, kao i bubnjara Erika Kalba i bas gitaristu Dereka Nievergelta, naše nove njujorške saradnike. Izgleda da ova priča tek dobija na značaju, a vrijeme će pokazati i kako.
ANALITIKA: Pred kraj koncerta ste svirali sa legendama džeza, Rendijem Brekerom (Randy Brecker) i Lenijem Vajtom (Lenny White). Na mene su veterani ostavili jak utisak. Što ti kažeš?
MARAŠ: Suvišno je govoriti o njihovom doprinosu muzici. Vjerujte mi na riječ, kada sa njima dijelite binu, to je poseban osjećaj i nevjerovatno iskustvo. Ali, ove džez legende, vlasnici Grammy nagrada, na bini su normalni ljudi i jednaki sa ostalima. I tek kad stanete uz njih, shvatite da neke stvari u životu i muzici dolaze same po sebi. Prijatno smo se družili i prije i poslije koncerta, razmijenili kontakte, i cd izdanja. Oni su najveći, zaista.
ANALITIKA: Ko ti se od ostalih izvođača najviše dopao i zašto?
MARAŠ: Ako izuzmemo proslavljene, kao što su Breker, Vajt, Jakov Majman (Yaacov Meyman), čiju je svirku uvijek zadovoljstvo slušati, na mene je poseban utisak ostavio Evgeniy Lebedev trio. Sjajna trojka vrhunskih izvođača, studenata prestižne Berklee jazz akademije. Ali, sve u svemu, svako od nas je bio dobar na svoj način, što i jeste bila intencija “Made in NY” Jazz Festivala.
ANALITIKA: Da li si zadovoljan organizacijom? Kako su vas dočekali u Njujorku?
MARAŠ: Ogromna organizacija je u pitanju. Došli smo sa svih strana svijeta i prezentovali svoje posebnosti. Veliku zahvalnost dugujemo Majklu Brovkinu, (Michael Brovkin), direktoru festivala, koji nam je od prvog kontakta, od čekanja na aerodromu, pa do kraja, uvijek bio pri ruci. On nam je organizovao čak i slobodno vrijeme: Jednostavno, sve je bilo perfektno. Njujork je grad za muzičare, ovaj festival je to i potvrdio.
ANALITIKA: Kažu da je onaj ko jednom pređe okean, uvijek na pogrešnoj strani. Kad ćeš opet na ovamo?
MARAŠ: To će umnogome zavisiti od budućih kontakata sa festivalom i ljudima iz organizacije. Već smo dobili dvije ponude za neke klupske svirke ovih dana ali, na žalost, moramo nazad, svako zbog svojih obaveza. Realno je očekivati neke dobre informacije u nastavku. Ako pravite dobru muziku, fali vam samo dobar menadžment i stvari postaju mnogo lakše. Vjerujem da će se u budućnosti dogoditi stvari koje će biti dobre za moje buduće stvaralaštvo.
ANALITIKA: Znam da je Njujork malo “zabačen” ali, sve u svemu, kako ti se čini?
MARAŠ: Šalili smo se malo na tu temu ovih dana. Nešto u stilu "Đe dođosmo, koliko je NY daleko od nas i kakva je ovo zabit". Šalu na stranu, ovo je ipak centar svijeta, kombinacija svih kultura, nacija, navika... Vidjeli smo i neke naše ljude koji su godinama u SAD, popričali sa njima, popili par piva, obišli džez klubove, osjetili gužvu... Shvatili šta znaci "NY state od mind"... To ima svojih dobrih i loših strana, ali jedno je sigurno; ovo jeste centar svijeta.
Nikola ĐURKOVIĆ
