Krizom na krizu

Ako je postojao nepovoljniji trenutak za otvaranje političke krize u Ukrajini, onda je to sigurno sadašnji trenutak. Ostavićemo na stranu sljepilo ovdašnjih konzumenta velikih geostrateških teorija koje ne vodi računa o pravu naroda jedne države da odlučuje s kim će i kako će. Ili o tome da su se sve nedoumice, ako ih je bilo u vezi toga, mogle riješiti najavljenim izborima 25.maja.

Neko nije htio da se izborima odlučuje, već je sam sebe proglasio tumačem većinske narodne volje, uplašivši se rezultata izbora, i uveo tenkove u igru. Sve to će dodatno zakomplikovati trenutnu ekonomsku situaciju u Evropi i prouzrokovati bacanje u pepeo novih količina novca kroz povećane troškove, i na državnim nivoima i u samoj privredi. Već je jasno da je ogromna šteta učinjena. Ukrajini najviše, ali će štetu zbog toga trpjeti i zapadne zemlje, ali je nesumnjivo da će težak ekonomski ceh platiti Rusija.

Ruska novinarka Julija Latinjina to objašnjava riječima: “Postoji slobodan svijet – široka rijeka otvorene ekonomije u koju se može slobodno uliti bilo koja država, mala ili velika, demokratska ili autoritarna. I postoje od tog svijeta izolovani „zabrani“, mjesta đe vladaju vladari koji svoje podanike guraju u sve dublje živo blato paranoje i duboki mrak siromaštva, i učvršćujući tako svoju vlast, siromaštvo u svojim zemljama objašnjavaju kao posledicu zlonamernog rovarenja spoljnih neprijatelja.”

Propaganda kojom se ispiraju mozgovi sopstvenom narodu nevjerovatno liči na kampanje režima Slobodana Miloševića u “zaštiti srpskog naroda” u drugim republikama nekadašnje Jugoslavije. Dok policija Vladimira Putina štiti skupove po Moskvi i ostalim ruskim gradovima onih koji sebe nazivaju “pravoslavnim fašistima”, svaka ruska retorika je prepuna fašističkih kvalifikacija ukrajinske strane. Ko god želi da vidi može pronaći na internetu slike ruskih fašista kako okruženi policijom pozdravljaju fašističkim pozdravima uz riječi “Hristos voskrese” – “vaistinu voskrese”. Za razliku od građanske opozicije, njima su omogućeni javni skupovi i policijska pratnja.

Ruska propaganda: Skoro sam imao priliku da se upoznam kako funkcioniše ruska propaganda prema Ukrajini. U ruskim medijima se pojavila slika velikog panoa na tobože zgradi u Dnjepropetrovsku, sa pozivom na njemu da Privatna banka plaća 10.000 za svakog Moskala (pogrdan naziv za Ruse), aludirajući na pobunjene Ruse. Vrlo brzo je ustanovljeno, na osnovu izgleda zgrade i njene okoline, da se pano nalazi u Kijevu u ulici Bolshaya Vasylkovskaya br. 23/50 (bivši Krasnoarmeiskaya ulica) i da je na panou reklama za - Coca Colu! To me neodoljivo podsjeća na propagandu za vrijeme ratova devedesetih, kada je važnije bilo zaluđeti sopstveni narod nego to što će svi ostali viđeti bijedu takve propagande. To što se na ovakvu propagandu “vataju” domaće proruske patri(j)ote je znak da je njihov čitav misoni sklop jeftina propaganda.

“Hrabrost” koju Putin iskazuje prema izglasanim sankcijama i budućim sankcijama prema Rusiji, posljedica je toga što će najvećim dijelom pasti na leđa - običnih građana Rusije. A vlast će već to objasniti djelovanjem “zlih imperija” koje žele da unište Rusiju i  pravoslavlje.

To je vidljivo i na primjeru takozvane dedolirazicije, đe se predlažu zakoni kojima će se svi dolarski iznosi koji posjeduju građani Rusije zamjeniti rubljama “po povoljnom kursu”. To će neminovno dovesti do dvojnog kursa u kojem će, zna se, postojati privilegovani kupci koji će kupovati po zvaničnom kursu, dok će drugi svoju sreću tražiti na crnom tržištu. Dodatno će se rubaljski depoziti koje posjeduju građani vremenom obezvrijeđivati.

Snaga oligarha i muke običnih ljudi: Problem autoritarnih društava je što u njima sve funkcioniše voljom privilegovanih i što se društvena dobra (zlo)upotrebljavaju u političke svrhe. Da nije tako ruski gas i ruska nafta bi bili tržišni proizvodi koji bi se prodavali na tržištu, po tržišnim uslovima, i ne bi služili kao argumenti u politici prema drugim državama.

Rusija svoj veliki povratak na političku scenu ima da zahvali enormnom porastu cijena nafte i gasa na svjetskom tržištu, a ne ničijoj harizmi. Umjesto da je konkretizovala resurse koje posjeduje kao bazu za razvoj sopstvene industrije kroz favorizovanje tržišta, monopol nad tim dobrima je došao u ruke državne vrhuške i oligarha povezanih sa njom. To u svojoj konsekvenci ima razbacivanje stečenim bogastvima, od rasipničke zimske Olimpijade do plaćanja šampanjca po londonskim bircuzima po nekoliko hiljada funti po jednoj flaši, kupovanje velelepnih vila po Evropi, jahti i slično...

U Moskvi ćete viđeti više ekstemno skupih automobila nego u bilo kojoj zemlji svijeta. Na drugoj strani: najveći broj Rusa se bori sa elelmentanom egzistencijom.

Potraga za izvorima energije: Otvaranjem krize u Ukrajini aktuelizovano je traženje zamjene u alternativnim izvorima energije trenutno velikoj zavisnosti Evrope, prevashodno od ruskog gasa. Realizacijom projekata proizvodnje škriljičnog gasa u Poljskoj i Ukrajini Rusija bi dobrim djelom izgubila ucjenjivačku moć i izgubila ogroman dio prihoda. Takođe,  predśednik Barak Obama je 26. marta izjavio da su SAD spremne da Evropi isporuče sve količine gasa koje ona danas dobija od Rusije i istovremeno pozvao Evropljane da diversifikuju svoje industrijske pogone za prijem gasa dostavljenog iz Amerike.

Pretpostavljam da su “ljuti rusofili” u Crnoj Gori i Srbiji, jednako kao “ruske patriote” u Rusiji, ubijeđeni da će zavrtanjem gasa Evropi uništiti njihovu privredu, a da će Rusi svoj gas lako prodati Kini i drugim zemljama.

Pomenuta ruska novinarka, Julija Latinjina, vrlo detaljno obrazlaže da se radi o običnim besmislicama. Naime, Latinjina piše da je Kina u prošloj 2013. proizvela 200 kubika škriljčanog gasa, da u 2015. planira da proizvede 6,5 milijardi, a do 2020. od 60 do 100 milijardi kubika godišnje. Takođe, ona kaže da je Kina već izgradila magistralni gasovod dugačak 6,4 hiljada kilometara za transport gasa iz Turkmenije i da će tri linije ovog gasovoda (dvije su već izgrađene, a treća je započeta 2012) omogućiće Kini korišćenje 40 milijardi kubika turkmenskog i uzbekistanskog gasa godišnje.

"Danas se cijena eksploatacije i prozvodnje gasa iz škriljca u Americi kreće između 100 i 130 dolara za 1000 kubnih metara gasa. I mada nalazišta škriljca u Kini leže nešto dublje, teško je očekivati da će kineski gas biti skuplji od američkog. Podatak o tome po kojoj cijeni Kina kupuje gas od Turkmenije za sada je komercijalna tajna, ali u stručnim krugovima se procjenjuje da se ona kreće negđe između 100 i 140 dolara za 1000 kubika." - kaže Latinjina. Nesumnjivo je da se bliže vremena kada će ruski gas sve više prestati da bude “oružje” a sve više roba na tržištu. Očekivati je da će prihodi Rusije od gasa biti sve manji, mada su i sadašnje proizvodne cijene gasa u Rusiji enormno velike u odnosu na realne, prouzrokvane nedomaćinskim ponašanjem, korupcijom i ostalim “naduvavanjima” inputa.

Crna Gora kao "slamka među vihorovima": Racionalnom umu nije teško viđeti đe je mjesto Crnoj Gori. Patriotski nabijeni glasovi, prepuni vjere u moći “majčice Rusije” i snazi Srbije i Rusije su najobičnije aporije sužene svijesti. Kako je Srbija u busanju u “junačke grudi” prošla – znamo. Prizivanje “pravoslavnog Boga” u pomoć je tek apsurdna apstrakcija. Jedini kojima je pravoslavni Bog pomogao, koliko ja uspjevam da vidim, jesu - sveštenici srpske i ruske crkve. Doduše, teško je parirati luksuzu u kojem žive velikodstojnici Ruske crkve, predvođene patrijarhom Kirilom.

Kako bi moglo da prođe bilo koje vašarište besmislenih, opskurantih egzaltacija bez najvećeg crnogorskog promotera srpskog i ruskog bratstva i čekićarstva - Amfilohija? Sve i da je tačno (a nije) citirao Petra I, preskoščivši veoma važne riječi “odstupiti od pokroviteljstva i nada” (ne vjernosti), ne čini li se da je potpuno neumjesno bezuslovno poštovati amanete iz dalekih vremena u potpuno drugačijem svijetu i odnosima koje Petar I nije mogao ni u snu zamisliti. Tim prije što je pokroviteljstvo Rusije prema Crnoj Gori prestalo 1903. godine. Ili Amfilohije Radović smatra da moramo ostati vjerni Rusiji u bilo kojim okolnostima, sve do “dana sudnjega” i “silaska Isusa Hrista na zemlju po drugi put”?

O nebuloznim izjavama Rešetljikova, nekog bivšeg ruskog oficira i KGB-ovca ne želim ni trošiti riječi. Davanja značaja komunističkim anaprozelitima, koji su Marksa, Lenjina i Staljina zamjenili klerofašizmom, je obično gubljenje vremena.

Ono što mi se posebno čini važnim za Crnu Goru jeste otkazivanje poslušnosti u redovima Ukrajinske vojske. To je posljedica viševjekovne rusifikacije Ukrajinaca i stvaranja populacije tzv. Malorusa, ljudi koji su stekli uvjerenje o zajedničkom porijeklu sa Rusima i ambigvitetnu nacionalnu svijest. Nije ni mali dio onih koji su se pobunili u istočnim oblastima Ukrajine za koje se teško može tvrditi da li je njihovo porijeklo rusko.

Možda su nekome moje paralele nategnute, ali je nesumnjivo da bi Crna Gora imala sličnu situaciju u nekim okolnostima. O tome država Crna Gora mora voditi računa, naročito u izgradnji bezbjednosnih struktura. No sve to zajedno ukazuje koliko su opravdana uvjerenja mnogih Crnogoraca o neophodnosti ulaska Crne Gore u NATO savez i eliminisanja sličnih izazova za crnogorsko društvo i državu.