Priča o „crnogorskom pomirenju“ za njega ima isti smisao kao i ona utemeljena na filozofiji „poslije mene potop“.
- Najkraće, osnovni cilj tog „pomirenja“ jeste da se trampom duhovnog bića i državnog prostora Crne Gore za „srpsku podršku“ stekne „šansa više“ za o(p)stanak na vlasti.
On precizira da se problem CPC može riješiti samo tako što će aktuelna vlast „skupiti hrabrosti“ i – isto onako odlučno i bez mnogo buke kao i onda kada je donosila odluke o preuzimanju odgovornosti za samostalan ekonomski razvoj, o uvođenju njemačke marke kao domaće valute i o raspisiavnju referenduma o nezavisnosti – „vratiti crnogorskom društvu i državi imovinu koju im je bespravno oduzela prije 18 godina“.
- Naravno, uz odgovarajuće odluke o načinu njenog korišćenja kao opšteg dobra u vlasništvu države. „Vrisak“ asimilatorskih pohodnika na Crnu Goru zbog takve mjere ne može da nadjača stenjanje njenih građana pod teretom aktuelne crkvene političke hegemonije. Pa, kao takav, ne može da bude ni razlog za njeno odlaganje.
Na pitanje novinarke Marije Jovićević kako vidi „pomiriteljski talas“ na crnogorskoj političkoj sceni, odnosno „mirenje Crnogoraca i Srba“, koje zagovaraju pojedine srpske partije, Radonjić kaže – kao jednu od ujdurmi kojom akteri te scene nadomiještaju manjak suvislih ideja i kvalitetnih rješenja.
- Konkretno, riječ je o pokušajima da se etnički Crnogorci privole na to da, radi trenutnog „mira u zemlji“, dobrovoljno prihvate poziciju trajno najugroženijeg i najponiženijeg dijela njenih građana. Osim toga, Crnogorci nijesu u sukobu ni sa kim, ni u svojoj zemlji ni van nje, pa ni sa Srbima. U sukobu su, sa Crnom Gorom, i sa zdravim razumom, i Srbi i svi drugi u Crnoj Gori i van nje kjoi bi htjeli da njene građane (po)mire sa bilo kojom i bilo čijom duhovnom, državnom i inom hegemonijom nad njima.
Za crnogorske intelektualce kaže da su tamo i da su ono i što, u datim okolnostima, jedino mogu biti.
- Naime, zemlja bez „klasičnih“ srednjih slojeva, a takva je savremena Crna Gora, raj je za ariviste opsjednute trkom za akademskim titulama i željom da, nezavisno od toga što iza ovih stvarno stoji, postanu „neko“ u „strukturi“ ekonomske i političke moći. Zakonita posljedica te okolnosti jeste, na primjer, i to da su nam inženjeri na čelu stranaka i u prvim redovima političkih analitičara i ekonomskih kritičara; ljekari – dijagnostičari političkih kretanja; istoričari – teoretičari nacije i države; pravnici – skauti u lavirintima božje pravednosti i kanonskih legitimiteta; da aktuelna vlast, mada opskrbljena svim za to potrebnim formalno-pravnim prerogativima, ne uspijeva da iz sekularnog visokoškolskog obrazovnog procesa istisne duhovnike koji vema uspješno indoktriniraju budući nastavni kadar protiv crnogorskog društva i države, ili da neke „krovne“ naučne ustanove, zbrinute budžetskim sredstvima, „privoli“ da poštuju zakone svoje države; da i u tako visokoj asembleji kakva je naša parlamentarna, konspiritivizam zorno dominira nad svim ostalim emanatima duha, a njegovi nosioci najveći dio intelektualnog kapaciteta i radnog elana troše na uzajamnim optužbama za kojekakva kriminogena djela, ne prezajući pritom ni od pokušaja da „vjerodostojnost“ i „ispravnost“ svojih stanovišta dokazuju aktima uzurpacije prava i obaveza drugih državnih organa, dovodeći tako u pitanje i sam princip podjele vlasti? Limiti, koje tako konstelirana intelektualna struktura određuje razvojnim potrebama i ambicijama zemlje, već su nepodnošljivi. Potraju li, mogu biti fatalni – zaključuje Radonjić.
