Sjediš i pričaš sa jednim običnim momkom, kao sa bilo kojim drugim čovjekom, kaže sagovornik Portala Analitika pri upoznavanju u jednom od podgoričkih lokala.
Priča ovog 22-godišnjeg studenta jednog od fakulteta u Podgorici je neobična. Prvi put je prihvatio da govori za medije, kaže – najviše zbog načina na koji je Portal Analitika izvještavao sa dvije parade ponosa održane u Crnoj Gori. Istina, kako dodaje, nerijetko upravo od pripadnika LGBT populacije nailazi na izvjesna nerazumijevanja, jer ni njima nije potpuno jasno ono što potencira – on je muškarac i sviđaju mu se osobe suprotnog pola, odnosno - žene.
I zaista, njegov izgled, ponašanje ili način obraćanja stavljaju do znanja da je ispred vas muškarac, poput svih ostalih koje znate.
Nije promjena, već prilagođavanje pola: Sagovornik Portala Analitika jedna je od dvije osobe iz Crne Gore koje čekaju na promjenu pola.
-Pravilnije je reći „prilagođavanje pola“, a ne promjena pola. Skraćenice MTF i FTM, dakle iz muškarca u ženu ili obrnuto su diskriminišuće. Zašto moraš da naglasiš šta je nekad neko bio? Trans osobe samo prilagođavaju pol svom rodnom identitetu, objašnjava sagovornik Portala Analitika staloženim tonom.
On je srdačan i opušten, zbija šale na račun medijskih naslova o transrodnim osobama.
Svoju životnu borbu, sa okolinom, porodicom i društvom prvi put priča za medije. U toj priči, kao i u svakoj drugoj životno jakoj, ima odricanja, ljubavi, razočaranja, uspona i padova...
Da li je potrebna hrabrost odlučiti se na promjenu pola, u sredini, gdje „svako svakoga zna“, gdje je svako svakome prijatelj, kum ili brat?
„Hrabrost je bila potrebna za razgovor sa porodicom. Srećom, nije bilo očekivanog, stereotipnog scenarija, svojstvenog tradicionalnim društvima, da me se roditelji odriču. Istina, prva reakcija je bila burna. Moja porodica ni dan danas nije potpuno saglasna sa odlukom da prolazim kroz proces prilagođavanja pola. Ali, jedan sam od onih trans osoba koje su imale sreću da porodica odmah stane iza njih. Tu smo da jedni drugima pomažemo. Razumljivo, roditelji takođe prolaze kroz veoma teške i delikatne periode – oni moraju da se izbore sa gubitkom onoga što su mislili da imaju, i to kroz saznanje ko je njihovo dijete. Povratka nema i sa odlukom sam - načisto. Za sve ostalo ću napraviti kompomis. Ali, ovdje nema - nađimo se na pola puta. Ovo sam ja i oduvijek sam znao što sam i ko sam“, iskreno priča sagovornik Portala Analitika.
Trenutno je, kaže, na hormonskoj terapiji kako bi povećao nivo testosterona u organizmu. Glas mu je postao „muški“. „Ja sam u novom pubertetu, mutira mi glas. Transosobe misle da se sa tranzicijom sve završava ali, u stvarnosti, tada tek počinje pravo prilagođavanje.“
A kada je znao da je spreman za terapiju?
„Ne postoji pravi momenat. Momenat stvaraš. Ako ga čekaš, nikad nećeš ništa uraditi“.
Poremećaj ili ne: Čitav medicinski proces plaća iz svog džepa, jer se u Crnoj Gori čeka na Protokol o kriterijumima za promjenu pola, koji je još uvijek u izradi, a kojim će država pokrivati 80 odsto troškova. Za stručnu medicinsku pomoć morao je da ide u Beograd, kako bi odradio pregled kod endokrinologa i seksologa.
-Stručna lica koja mogu da rade sa transosobama je svega šaka ljudi na cijelom Balkanu. U našoj zemlji ih nema. Ja sam imao sreću da naiđem na dobre psihijatre i nemam trauma, kaže sagovornik Portala Analitika.
Sada samoinicijativno ide kod psihologa jednom nedjeljno, jer želi da stručno lice proprati proces do kraja, budući da ga očekuju još dvije operacije, od kojih je jedna - hiruška korekcija polnog organa.
-Ljudi misle da se ide kod psihologa kad imate mentalne probleme. Svako treba ponekad da pođe. Ja sam morao, upravo da bi se utvrdilo da nemam psihičkih poremećaja, kako bi se uopšte moglo nastaviti sa procesom. U principu, imaš pravo da radiš sa tijelom što hoćeš. Ali psihijatri moraju da isključe mogućnost da se radi o trenutnoj želji, o rezultatu depresije, objašnjava sagovornik temu o kojoj ga „strejt“ osobe često pitaju – da li je u pitanju neki biološki poremećaj.
„Čak i neki od nas, transosoba, smatraju da je to poremećaj biološke prirode. Lično, mislim da neki uzrok postoji... Ali, svi imamo različito gledište, ni struka nema odgovor na to. Postoje neke hipoteze o navodnim uzrocima, ali nauka nema konačan odgovor“.
„Kada si dovoljno muško“: Dala struka odgovor ili ne, na kraju se računa suština. A suština je - kako se neko osjeća.
Za transosobe je veliki problem „vidljivost“. One su, objašnjava sagovornik, u sistemu nevidljive, a u svakodnevnom životu vidljive.
Kad treba da ga u svakodnevnoj komunikaciji, percipiraju kao muškarca i da mu se tako obraćaju, počinju neprijatnosti, diskriminacija...
-Jedno vrijeme nijesam htio da izlazim. Ne možeš uvijek da se nosiš sa tim pogledom i dobacivanjem. Diskriminacija uvijek počinje sa onim „je li ovo muško ili žensko“. Onda idu korak dalje, pa se čak i saginju, prilaze, pipaju, pitaju što imaš... Ili kažu „što je ono“, koristeći srednji rod“, priča sagovornik Portala Analitika, ne skrivajući ogorčenje, pa i bijes zbog takve agresije. Mnogi su,dodaje, spremni da započnu razgovor tek kad ga „definišu“ - muško ili žensko.
Ovakvih scena danas je, na sreću, manje. Možda je to rezultat i hormonske terapije od koje je njegov glas ogrubio. A možda - i stava. Nema straha. On sada, kako objašnjava, čvrsto stoji na svojim nogama. Podršku mu daju i prijatelji, koji ne potežu ovu priču. Za njih je on drug i - tačka.
-A samo dvije godine unazad, zazirao sam da ljude zamolim da mi se obraćaju u muškom rodu, a ne u ženskom. Odgovarali bi - kako u muškom rodu, a još nijesi promijenio pol? Onda ih ja pitam: u kojem momentu ćeš me udostojiti da mi se obratiš na pravi način? U kojem momentu ću ja za tebe biti dovoljno muško - prepričava sagovornik Portala Analitika.
Iznenađujuće, dodaje on, u takve je situacije više ulazio sa pripadnicima LGB zajednice, nego sa onima „strejt“.
„Bilo je mnogo neprijatnih pitanja. Ali, upravo me pripadnici LGB pitaju - zašto ne budeš lezbejka. Ali, ja to nijesam. Ja sam muškarac. Kako da ostanem žena kad nijesam žena?“
Prijaju mu razgovori lišeni osude, puni razumijevanja, konstruktivnih kritika i dobronamjernih savjeta.
Razlazi među transosobama: Ne nailazi naš sagovornik na mimoilaženje u stavovima samo sa strejt i gej osobama, već i transrodnim.
- Trans osobe su kao i svi ostali, nemaju iste stavove o svemu, pa ni o mom izboru. Neki od njih smatraju da ne treba prilagođavati pol, a neki su čak i mišljenja da jeste riječ o poremećaju. Lično, ne volim da u meni ljudi vide samo trans momka. Ja sam momak kao i svi drugi! Možda ne volimo isti fudbalski tim, ili film, ali sam i dalje - momak - kaže kroz smijeh.
Mnogo predrasuda bi, smatra, bilo srušeno kada bi strejt osobe željele da upoznaju trans osobe, bez stereotipa o tome da moraju biti ovakvi ili onakvi.
- Strejt obično misle da je isto biti transvestit i transrodan. Za njih, to su muškarci koji se oblače kao žene i obrnuto. A tim zabludama pomažu i mediji. Objave tekst sa slikom čovjeka, pola brada pola karmin. I kad ljudi to vide, šta će drugo da misle nego „ne može se više leći ni sa nekim, ne znaš ko je. O transrodnim osobama uvijek se piše senzacionalistički: kao da se ne radi o ljudima, već o – pojavama. Tako se stvorila atmosfera u kojoj su transrodne osobe jadne. Da je teško, jeste, ali prestanimo sa patetikom i diskriminacijom. Sagradili smo zidove. Mi smo ovamo, vi ste ovamo. A šta smo svi na kraju, samo ljudi...“, slikovito opisuje sagovornik realnost koja nas okružuje.
Neki od nje bježe, a neki dodatno stigmatiziraju osobe koje nijesu po njihovim mjerilima.
Ne krije da je i on gajio određene predrasude. Ali, nakon što je upoznao druge transosobe, shvatio je da je stvarnost uvijek negdje između.
-Rodni identitet je čitav spektar mogućnosti, ta je priča mnogo šira i kompleksnija nego što sam i ja mislio, dodaje.
Zajedno smo jači: Sada često drži radionice u kojima podučava o trans zajednici. Kaže, ima dosta i onih koji ne žele da prođu tranziciju do kraja: identifikuju se sa ženskim ili muškim rodom, ali ne žele da urade finalnu operaciju.
- Ima transosoba koje su rodnofluidne, ne žele da se rodno izražavaju. Znate, naš jezik je rodno definisan i nemamo termin za nekoga ko ne želi da se rodno izrazi, a ako kažeš „ono“, to je pogrešno, dodaje sagovornik Portala Analitika.
I, sad se vraćamo na temu „sistemske vidljivosti“. U samom nazivu LGBT (lezbijke, gejevi, biseksualci i transrodne osobe, postoji to „T“...Međutim, njih tu , suštinski, nema.
„Nesumnjivo da bi postojanje zajednice svim transosobama olakšalo život. Mogli bi da pričaju o problemima koji ih muče, ali i da se informišu. No, imajući u vidu da svaka grupa, u kojoj se njena posebnost i identitet mjeri stepenom različitosti od drugih, teži da pripadnike izoluje, a rezultat je kontraproduktivan“, kaže on, dodajući da je devedest odsto njegovog društva „strejt“.
„Nije poenta da se napravi neka underground trans zajednica. Ona je potrebna da bi njeni pripadnici bili bolje informisani i organizovani, a ne da ih odvoji od ostalih ljudi, da žive u getu. U ljudskoj prirodi osjećaj za pripadnost je veoma izražen. I ja sam želio da me percipiraju i prihvate kao sasvim običnog momka. Ali, to će doći vremenom, siguran sam, iako bi mi bilo lakše kada bi bilo više trans ljudi, vidljivih.“
Budi ono što želiš: Našeg sagovornika najviše nerviraju floskule poput „rođen u pogrešnom tijelu“ ili „majka priroda je pogriješila“.
-To je tako patetično. Nijesam rođen u pogrešnom tijelu. Priroda ništa nije poremetila. Naprosto, dešava se, kaže naš sagovornik.
Sve agonije koje je preživio očeličile su ga. Dodaje i onu staru: što te ne ubije, to te ojača. I ne smatra se drugačijim od ostalih ljudi koji su se nalazili na teškim životnim prekretnicama, iako je sam možda bio na jednoj od najtežih: da sebi dozvoli da bude ono što hoće i osjeća svim svojim bićem.
„Trudim se da budem jači. Ova situacija me očeličila. Moj moto je da izguram tranziciju. To je jedina stvar u koju ne sumnjam. Desiće se sigurno. Nemam velikih planova, osim da mogu reći da sam čovjek koji je našao svoj mir“.
Aleksandra STANKOVIĆ
