Na pitanje, kakve su posljedice ove Putinove politike po Balkan, gdje sve zemlje imaju jednake aspiracije za ulazak u EU, a za sad, osim Srbije i za ulazak u NATO savez, on je rekao, da je “Rusija, odnosno Putin, sa ovom akcijom sigurno suzio prostor svog momentalnog utjecaja u svijetu”.
"Sa te točke gledišta, trebali bismo to shvatiti, da će ovo imati veći značaj i za balkanski prostor. To ne znači da će Rusija potpuno nestati sa ovog prostora, ali se pretpostavlja, da će Zapad, naravno posebno Evropska unija možda biti ažurnija i više će ići u susret onima koji su preostali na tom putu za EU”.
Lončar je intervju dao povodom svog 90. rođendana koji je proslavio u Njujorku, na način “koji je podsjećao na svojevrstan diplomatski samit.
Portal Analitika prenosi dio teksta u kojem Lončar analizira trenutnu kompleksnu međunarodnu političku situaciju.
“Uz čestitke nekih od najznačajnijih svjetskih državnika, uključujući generalnog sekretara UN-a Ban Ki-moona predsjednik fondacije “Apel savjesti” (The Appeal of Conscience Foundation) rabi Arthur Schneier organizirao je svečanu večeru, pri čemu su biranim riječima o Lončaru govorili i ambasadori bivših jugoslovenskih zemalja. Pročitane su čestitke Henrija Kissingerea, te poruka koju je sa bolesničkog kreveta u Bonnu telefonom prenio bivši ministar vanjskih poslova Njemačke Hans-Dietrich Genscher.
Lončar je govorio o aktuelnoj situaciji u Ukrajini, navodeći da je ruski predsjednik Vladimir Putin, očitio svjestan i činjenice da američki predsjednik Barack Obama neće više pokretati američke intervencije. Rekao je, da bez obzira na eskalaciju, ipak ne treba isključiti mogućnost da ruski predsjednik, “ipak nađe kompromis” sa Amerikom i Evropom oko Ukrajine.
“Po mom mišljenju ovo ipak nije vraćanje na Hladni rat, ali jeste obnova korjena Hladnog rata koji nikad nisu do kraja otklonjeni u posthladnoratovskom periodu”, rekao je Lončar, navodeći da sada na sceni imamo jedan novi oblik hladnog rata koji se vodi iz interesa, a ne iz ideologije.
“Ne mislim da ćemo ući u jedan novi hladni rat, koji bi imao globalne karakteristike, već da ćemo imati jedno pojačano nepovjerenje, jedan posthladnoratovski period sa više opterećenja kada je spremnost na suradnju u pitanju. Ali, meni se nameće jedan zaključak da će, ipak, ovi događaji u Ukrajini, posebno priključenje Krima Rusiji izazvati jedan višegodišnji nelagodan period. Naravno, teško je očekivati da će Putin reterirati,” rekao je Lončar, izražavajući uvjerenje da Putin “nema interesa da ide dalje”.
“Mislim da će njegov interes biti u tome da on nađe zajednički jezik sa zemljama NATO i poglavito sa Amerikom”.
Lončar kaže da bi na koncu trebalo doći do “neke vrste kompromisa u cilju stabilizacije Ukrajine i iznalaska izlaza za njene teškoće”. Dodaje i, da to “neće biti lako”, jer je ova složena siuacija, “nastajala u jednom dužem periodu i s dužom povijesnom pozadinom”.
Ruski nacionalizam je povijesna kategorija
Na pitanje, želi li Putin na ovaj način pokazati zube zapadu i da se razlikuje od njegovih prethodnika Borisa Jelcina i Mihaila Gorbačova, Lončar odgovara, kako je “Putin došao na vlast kao rezultat jedne političke depresije u samoj Rusiji i tamošnjoj političkoj eliti”.
“Putin je došao na čelo poslije vladavine jednog političara (Jelcina – op.a.) koji je bio neodgovoran, sklon i piću i donošenju odluka pod utjecajem pića. Putina je proizvela revoltirana sredina koja je smatrala da Rusiji treba vratiti dostojanstvo, jedno veće samopouzdanje iznutra, a prema vani jednu veću odlučnost”.
Lončar kaže, da se u taj proces, “kao što to obično biva” upetljao ruski nacionalizam, “koji kod Rusa nije od jučer, kao što nije niti kod drugih naroda”. Dodaje kako je nacionalizam, kao što se vidjelo, nažalost - često najefikasnije sredstvo za obnovu jednog takvog programa.
“To je nacionalizam i hegemonizam zasnovan i rođen još za vrijeme carske Rusije. On je našao svoj prostor i u sovjetskoj politici. I on se naravno, sada, sa Putinom obnovio. Mi moramo računati da je to jedna povijesna kategorija”.
Dodaje, kako “u okviru nove geopolitike i novih odnosa u svijetu, taj ruski nacionalizam sigurno nije više ono što je bio za vrijeme carske Rusije, a još manje što je bio za vrijeme Sovjetskog Saveza, ali on živi i naravno traži svoj izraz, svoju snagu, kroz ove okvire koje Rusija predstavlja.”
“A to nije mala zemlja, već je to ipak druga nuklearna sila”.
Lončar podsjeća i na to, da Rusija ima velike količine energetskih resursa, “koji su važni za cjelokupni svjetski ekonomski rast”.
“Rusija ima i poznatu, staru kulturu, koja je dosta dala općoj evropskoj, pa i svjetskoj kulturi, posebno u oblasti književnosti. I sve se to sada na neki način pokušava revalorizirati. Sigurno, da je ovo što je Putin napravio sa Krimom, jedna politika ‘fait accompli’ (francuski: ‘svršeni čin’ – prev.aut.) -- ali, koja je vrlo vješto bila zasnovana na ocjeni odnosa snaga”, kaže Lončar.
On navodi kako je ruski predsjednik Putin itekako svjestan da američki predsjednik Obama, za razliku od svojih prethodnika u Bijeloj kući u svom mandatu “vodi neagresivnu politiku izbjegavajući vojne intervencije”.
“Taj je faktor također bio ukalkulisan u politici Putina”, ustvrdio je Lončar.
Na pitanje, kakve su posljedice ove Putinove politike po Balkan, gdje sve zemlje imaju jednake aspiracije za ulazak u EU, a za sad, osim Srbije i za ulazak u NATO savez, on je rekao, da je “Rusija, odnosno Putin, sa ovom akcijom sigurno suzio prostor svog momentalnog utjecaja u svijetu”.
EU će zbog Rusije biti ažurnija prema Balkanu
“To naravno ne znači da je on u potpunosti izgubio prostor i sposobnost za vođenje svjetske politike i utjecaja na svoje okruženje”, kaže Lončar. Navodi i kako je ruska akcija na Krimu doprinjela da sada drugi politički događaji, “dobijaju veći globalni značaj nego što su ga dosad imali”.
"Sa te točke gledišta, trebali bismo to shvatiti, da će ovo imati veći značaj i za balkanski prostor. To ne znači da će Rusija potpuno nestati sa ovog prostora, ali se pretpostavlja, da će Zapad, naravno posebno Evropska unija možda biti ažurnija i više će ići u susret onima koji su preostali na tom putu za EU”.
Uzimajući sve ovo obzir, Lončar kaže da bi proces približavanja preostalih bivših jugoslavenskih zemalja EU, Srbije, Crne Gore, Makedonije i BiH “trebao da dobije na intenzitetu”.
“Ali s druge strane, gotovo sigurno EU će dosta energije trošiti na ovu drugu situaciju, koja je šira oko Ukrajine”.
Naš sugovornik tvrdi da regionalna evropska geopolitika nije zaokružena na način na koji su to zahtjevali “ekonomski i uopće nasušni problemi”. S druge strane Rusija također ima neke svoje primjedbe o kojima treba razmisliti.
Lončar kaže da je i pitanje “nove evropske sigurnosne arhitekture izbjegnuto” onako kako je to postavio tada predsjednik Rusije Dmitri Medvedev, 2009. godine.
“Zapad nije bio u stanju da i sam ponudi jednu novu sigurnosnu koncepciju, koliko god da se NATO afirmirao kao potreban, ipak, po mnogo čemu – u posthladnoratovskom periodu bio je i prevaziđen, jer je suviše zadržao ideološke primjese čak i kad komunizma više nema. Jer, Rusija nije više komunistička zemlja. Ona je jedna autoritarno-liberalna kapitalistička zemlja.”
Sukob dva imperijalizma
“Očigledno je da nakon Drugog svjetskog rata, sa svim konferencijama, koje su sadržale i viziju i kompromise, (ipak) nije završila ideja odnosno poslovanje oko podjele interesnih sfera do kraja. I na to se nadovezala ideologija. Znači – ideologija nije broj jedan. Nego su imperijalne aspiracije Sovjetskog Saveza, s jedne, a Amerike s druge strane, stvorile pretpostavku za Hladni rat. A ideologija je poslije naravno tome dodata.”
Lončar navodi kako je Sovjetski Savez htio da socijalnu sferu – “svjetski lijevi uspon poslije rata, pretoči u svoju imperijalnu politiku”.
“A Amerika je obrnuto htjela, suprotstavljajući se tome da se istovremeno koristi pravima za slobodu čovjeka, demokracije itd. Da ih instrumetalizira”.
“Prema tome, i u američkoj odbrani tih demokratskih vrijednosti bilo je sebičnosti i imperijalnih tendencija”, ističe.
“Grobačov je mogao da je htio još produžiti hladni rat. Naravno, Rusija je mogla još da živi, ali otvaranje prema boljem standardu života, prema materijalnim vrijednostima automatski su usvojile i potrebu za ljudskim vrijednostima”, navodi Lončar.
Ne biti zarobljenik prošlosti
Evocirajući uspomene na dramatične trenutke iz svoje diplomatske karjere, uz navode da je učestvovao na više od pola, 35 od ukupno 68 zasjedanja Generalne skupštine UN-a.
Na pitanje kako uspijeva da “tako dugo traje, Lončar je odgovorio:
“Moram reći i da je stalni kontinuitet važan, bez obzira što sam prije rekao kako su se stvari promijenile; nema više Jugoslavije; promijenila se moja uloga; ja sam poslije raspada Jugoslavije radio za Ujedinjene narode, pa sam bio konsultant, pa sam bio savjetnik predsjednika Mesića, pa sam sad predsjednik Savjeta za međunarodnu politiku predsjednika Josipovića. Ali, tu ostaje jedna konstanta gledanja svijeta u njegovoj cjelini i njegovim promjenama”.
(foto: klix.ba)
