Bila je nedjelja 15. april 1979. godine. Tačno u 7 sati i 19 minuta Crnu Goru je pogodio katastrofalan zemljotres i za 10 sekundi snaga prirode uništila je Ulcinj, Bar, Petrovac, Budvu, Tivat, Kotor, Risan i Herceg Novi. Sila magnitude 7. jedinica Rihterove skale izazvala je katastrofalna razaranja intenzitetom od IX stepeni Merkalijeve skale na cijelom Crnogorskom primorju i njegovom zaleđu, na dužini od preko 100 kilometara. Epicentar zemljotresa je bio u Jadranskom moru, između Ulcinja i Bara, na udaljenosti od 15 km od obale. Za nekoliko sekundi strašan potres usmrtio je 101 čovjeka, a 1.700 je bilo povrijeđeno, od čega 159 teže.
Tog 15. aprila prije 35 godina tutnjala je zemlja, rušila sve pred sobom, u nekoliko trenutaka nestajale su kuće, škole, hoteli, putevi, razoreno je 250 manjih i većih naselja, preko 60 hiljada objekata. Te nedjelje 15. aprila u trenu su se oburdali cijeli srednjevjekovni gradovi, njihovi bedemi, kuće, crkve, zvonici, oštećeno je ukupno 540 spomenika kulture. Zemljotes je razorio i 544 kilometra puteva, srušene su bolnice u Risnu, Kotoru, Baru, hotelski kompleksi na Slovenskoj plaži u Budvi, gdje su porušeni „Internacional", „Nova plaža" i „Stara plaža", „Adriatik" i tri objekta „Slavije", zatim kompleks u Bečićima, Petrovcu, Ulcinju, Baru... Računa se da je toga jutra 80 hiljada žitelja Crnogorskog primorja ostalo bez krova nad glavom.
Stradala je i pruga Beograd – Bar, od Skadarskog jezera do Sutomora i Bara. Šine, mostovi, elektro-vučna postrojenja i signalno-sigurnosni uređaji su pokidani, popucali su tuneli oštećene su zgrade i radionice kao i vagoni koji su se u trenutku zemljotresa nalazili na ovom dijelu pruge.
Dio magistrale u moru: Zemljotres je zaustavio i drumski saobraćaj i prekinuo veze. Teško su oštećeni i zatrpani svi putevi u urbanom i u seoskom području, a dio Jadranske magistrale u dužini od 200 metara kod Kamenara je potonuo u more.
Stručnjaci su procijenili da su štete iznosile oko 70 milijardi 675 miliona dinara ili oko 4,5 puta više od cjelokupnog godišnjeg nacionalnog dohotka.
Zemljotres je bio toliko snažan da je izazvao velike likvifakcije (tečenje tla), klizišta i odrone, kojih se sjećaju mještani Crmnice, posebno njenih Limljana. Seizmolozi su do kraja 1979. godine registrovali 90 jakih naknadnih zemljotresa, sa magnitudom većom ili jednakom 4.0 Rihtera i preko 100 zemljotresa sa magnitudom 3.5 - 4.0, kao i skoro 10.000 slabijih potresa. Toliko je trajalo smirivanje zemlje koja se tog 15. aprila, čini se, uzbunila i zatutnjala kao nikada prije.
Vrijeme solidarnosti i pregalaštva: Brojke neumoljivo i strašno svjedoče o zemljotresu 1979. godine, no priča o katastrofi koja je zadesila prije 35 godina Crnu Goru je i priča o solidarnosti, optimizmu, volji, požrtvovanosti, pregalaštvu. Reklo bi se da su to riječi na koje kao da smo danas malo zaboravili. Istina, bilo je to neko drugo vrijme, a podsjećanja radi i podatak da su sve republike tadašnje Jugoslavije solidarno učestvovale u obnovi Crne Gore poslije zemljotresa. U Saveznoj skupštini bio je donijet Zakon o obnovi Crnogorskog primorja.
Pomoć je stizala sa svih strana, a vrijedan pažnje je i gest švedske Vlade i njenog predsjednika Ulofa Palmea koji su ugroženom stanovništvu poslali šezdesetak montažnih kuća. Da ne govorimo o hrani, šatorima, ćebadima, koji su stizali iz cijelog svijeta na aerodrome u Tivtu i Golubovcima.
Apel UNESCO-a: Ipak, ako se pomoć uopšte treba i može mjeriti, onda je to svakako ona koja je uslijedila nakon apela tadašnjag generalnog direktora UNESCO-a Amadu Mahtar M Bowa. Te 1979. godine on je pozvao sve međunarodne organizacije da mobilišu sredstva svjetske zajednice i pomognu očuvanju crnogorske baštine.
“Pozivam muzeje, umjetničke galerije i biblioteke da na odgovarajući način doprinesu restauraciji pojedinih oštećenih spomenika. Pozivam profesore,
studente, učenike i u ovoj Međunarodnoj godini djeteta, svu djecu svijeta da organizuju skupljanje priloga, da bi, bez obzira koliko prilozi bili skromni, pomogli i učestvovali u izgradnji univerziteta, instituta ili škola u Crnoj Gori.
Siguran sam da će ovaj apel čuti svi oni koji znaju ili duboko osjećaju da je baština jednog naroda, ma gdje on bio, dio zajedničke baštine čovječanstva”. To je između ostalog pisalo u apelu direktora UNESCO-a poslatom 28. maja 1979. godine.
Da je apel urodio plodom govori i primjer Kotora koji je potom postao grad na listi UNESCO-a, a uslijedila je i obnova stare Budve, Ulcinja, Bara.
Škola u šatoru: Mi koji smo bili djeca te 1979. godine i koji nikada nećemo zaboraviti huk zemlje i neopisivu silu koja nas je razbudila tog sunčanog nedjeljnog jutra, pamtimo i časove u školi ispod šatora na ulcinjskoj Velikoj plaži. Profesore koji se trude da nam ispričaju još nešto od preostalog gradiva i zaključe ocjene nama osmašima, iako vide da to neće ići lako jer smo se već „raspustili“. Sjećamo se i cistjerni sa vodom ispred kojih čekamo ne bi li malo olakšali zamišljenim roditeljima, obilazaka doktora koji dolaze u kamp Ferijalnog saveza da nam daju vakcine.
Neko bi rekao peviše sjećanja, ali 15. april 1979. je jednostavno datum koji se ne zaboravlja...
S. KAPETANOVIĆ
foto: skalaradio.com, seismo.co.me, visit ulcinj.com
