Piše: Slobodan JOVANOVIĆ
“Nacije su uvijek sanjale o slobodi, simbol te slobode je suverena država.”(Benedikt Anderson)
Gospodin Živko Andrijašević, cijenjeni crnogorski istoričar, u tekstovina objavljenim na portalu Analitika u nekoliko navrata, pod naslovom “Nova ideja”, poduhvatio nezahvalnog posla da teorijski obrazloži očigledno novu političku realnost u Crnoj Gori. To se predstavlja plemenitim pobudama za prevazilaženjem nacionalnih podjela, zalazeći čak u ustavnu materiju pokušajima da se društveno konfliktna pitanja izmjeste iz građanske optike, ustavno definisane, na polje nacionalnih političkih predstavnika kao suverenih subjekata koji odlučuju o sudbini običnih građana.
Pri tom se polazi sa pretjerano pozitivističkog stanovišta u kome se gledaju samo načelno dobre strane “nove ideje”, bez imalo sposobnosti da se tretitraju i drugi scenariji, sa destruktivnim posljedicama. Ono što je meni pretjerano uočljivo jeste da se autor bavi formom a ne suštinom. Pripadam ljudima koji su u potpunosti naklonjeni naučnoj misli i praksi. Poznato mi je da se nauka vrlo angažovano bavila ovim pitanjima, naročito u drugoj polovini XX stoljeća, u velikoj mjeri podstaknuta i raspadom Jugoslavije. Više sam pristalica da se držimo iskustava koje je naučna misao izrodila, pa držim neprikladnim da se baš mi Crnogorci vježbamo na sebi novim idejama.
Nacije kao kohezioni društveni element: Citiraću A.D. Smitha iz njegovog djela “U obranu nacije”(In Defence of the Nation, 1966/97): “Uprkos tome što nacionalizam može izazvati ogromne užase i uništenja, nacija i nacionalizam daju jedini realistični sociokulturni okvir za moderni svjetski poredak. Danas im nema premca. Nacionalni identitet i dalje je privlačan i djelotvoran i mnogi ljudi ośećaju da zadovoljava njihove potrebe za kulturnim ispunjenjem, korijenima, sigurnošću i bratstvom. Mnogi su ljudi još uvijek spremni da se odazovu pozivu nacije i da za nju žrtvuju život. Konačno, nacije su povezane lancem uspomena, mitova i simbola do širokog, trajnog tipa zajednice, etnije, i upravo im to daje jedinstven karakter i vlast nad ośećajem i imaginacijom mnogih ljudi”.
Mada nema potrebe za velikim tumačenjem riječi iz citata, vidljivo je da su nacije danas najkohezivniji element u društvu i da slabljenjem nacionalnih atributa slabe i politički okviri nacije. Drugim riječima, država je onoliko jaka koliko je nacija spremna da se žrtvuje za nju. Praveći od države samo okvir, ram za sliku, pravimo tvorevinu koja će biti skup različitih interesa bez odgovornosti prema čuvenom društvenom i državnom interesu.
Gospodine Andrijaševiću, uvijek sam bio pristalica društava koja evoluiraju i što manje se oslanjaju na ljudsku svijest a što više na - pravila koja uređuju jedno društvo i koja su izraz civilizacijskih idejnih i praktičnih dostignuća i iskustava. Pravila koja se sprovode prema svakome na istovjetan način i koja obavezuju sve na isti način. Svaka nova ideja društva mora poći od najgoreg scenarija jer je to jedino ispravno i jer nas na to uči istorijsko iskustvo. Moć destrukcije je uvijek velika u uslovima kad postoje uslovi za nju i nespremnost društva da je predvidi i ublaži. Ima li prostora koji bolje odražava rečeno od prostora bivše Jugoslavije. Umjesto što izmišljamo neke nove modalitete, napravimo društvo u kojem će se znati što je dozvoljeno a što ne i u kojem će se štititi i poštovati ti principi. Pečat društvu daju njegove političke i intelektualne elite. Ako ne postoji svijest o njihovoj ulozi i odgovrnosti onda je svaki koncept državnog uređenja osuđen na neuspjeh.
Svijet i mi: Možemo se i pozvati na iskustva drugih. Kolika je moć djelovanja elita u jednom društvu može se pokazati na mnogobrojnim primjerima.
Recimo, Francuzi su , bez obzira na etničku heterogenost, uspjeli da izgrade Francuza, patriotskih osjećanja, koji je prihvatio sve vrijednosti etnija i njihovu istoriju kao zajedničku istoriju Francuske, da jezik kojim je govorio veoma
Kažete: ne možemo se baviti mitovima i legendama o soptvenoj prošlost? A što smo se bavili onda tuđim mitovima i legendama? Otišli bi daleko ako bi se bavili prošlošću i razlozima zašto je Crna Gora devedesetih godina prošlog stoljeća gradila srpski identitet u Crnoj Gori, kosovsku mitomaniju, organizovala mitinge “podrške”, ratovala protiv “ustaša”, uništila medijsku scenu Crne Gore najgorom propagandom besčašća (čast izuzecima). Da ne govorim o prostoru koji je dat SPC u Crnoj Gori, uključujući i zemljišni, i koji danas ima ta ista SPC da mitologizira i izopačava svijest dobrog dijela građana Crne Gore. Stvoren je monstrum čije je djelovanje najzaslužnije za raspolućenost građana Crne Gore i za vaše “nove ideje”. Rješavajte uzrok – riješićete posljedicu! Ali ne tako što ćete sklapati savez sa đavolom.
Bolje bi bilo da se, gospodine Andrijaševiću, zapitate zašto su oni koji su u to vrijeme bili spremni da daju život za Crnu Goru danas potpuno indeferentni prema njenoj sudbini. Zar se ti ljudi nakon 2006. godine nijesu osjetili prevarenim onim što se događalo nakon izglasane nezavisnosti? Vjerovatno ćete reći to je sada realnost, hajmo sada na toj realnosti da zidamo novu kuću. I to je možda i prihvatljivo. Ali se nijedna kuća nije izgradila bez temelja, osim u bajkama nekakvi čardaci ni na nebu ni na zemlji. Možda vas istoričarski pedigre potiče na iskustva koja su pokazala na svu svoju tragičnost zbog odsustva kompromisa?
Lažni kompromisi: Bojim se da ta vrsta istorijskih iskustava nije baš preporučljiva u ovoj materiji.
Više mi pristaju iskustva u kojima je bilo popustljivosti prema zlu, pa je zlo eskarilao.
Više puta sam pisao kako je Srbija uspjela da izgradi svoju naciju na konfesionalnim principima, sublimirajući vrlo različite etnitete. Složili smo se, kroz komentare ispod vašeg teksta, da Crna Gora ne treba da gradi svoj identitet na mitomaniji, nacionalnim bajkama i romantičarskim zanosima. Ali, to ne znači da ne treba da se izgrađuje na činjeničnom izučavanju istorije svog prostora i svim onim specifičnostima u kulturnom, folklornom, jezičkom i drugom smislu koji jesu Crnogorce održali u vrlo burnim vremenima. Valjda ćemo se složiti da nije bilo tih aksioma danas ne bi bilo ni crnogorske države? Ja sam uvijeren i danas, ako ne bude tih Crnogoraca koji nose ideju crnogorske državnosti, veliko je pitanje hoće li Crna Gora sebe sačuvati kao prepoznatljivu zajednicu koja ima svoje osobenosti i koja se prepoznaje u odnosu na svoju okolinu. A onaj koji se ničim ne odvaja od svoje okoline samo je pitanje vremena kad će biti dio te okoline. Formalno ili neformalno.
Nacija, konfesija, država: Ako smatrate da će ljudi racionalno prihvatiti vaše ideje i ako vjerujete u ljudski razum u tolikoj mjeri, što niste uspjeli objasniti onima koji se danas nacionalno ispoljavaju imenom druge države i nacije u njoj, da je njegova istorija istorija Crne Gore, da su njegovi svi preci vezani za tlo Crne Gore i da je u svim zemljama to bilo sasvim jasan pokazatelj pripadnosti jednom političkom, nacionalnom i geografskom prostoru.
Zar Crna Gora nema instrumente da objasni mladim ljudima, njihovim roditeljima, da vjersko nije nacionalno obilježje i da u okviru jedne nacije može biti više konfesija? Više puta sam pisao da u svijetu postoji pet velikih religija a nacija ima preko 120. Zar nije oksimoron da su Crnogorci koji su emigrirali u Argentinu dvadesetih godina prošlog stoljeća danas Argentinci, a oni kojima preci nijesu mrdali sa teritorija današnje Crne Gore ne žele da budu Crnogorci? Navedite mi jedno predavanje, jednu emisiju na televizijama u Crnoj Gori, jedan tekst u novinama koji su se na stručan način bavili pitanjem nacije?
Jedino se Analitika bavila tim pitanjima. Na destine ljudi su mi se obraćale da mi zahvale na tekstovima u kojima sam im prenio misli najviših autoriteta iz te oblasti. Uključujući i pripadnike srpske nacionalnosti. Zar to ne bi trebalo da bude posao države, nego ljude zamajavaju razni nacionalni magovi? Što ne bi đaci u školama učili da su nacije sastavljene od više etniteta, pa, kao što je moguće da Nikola Pašić, Cincar, bude jedan od “najžešćih” Srba, da je tako moguće biti Crnogorac srpskog etničkog porijekla? Ko obrazuje omladinu po Crnoj Gori? Dolaze profesori iz Srbije, za mnoge od njih znam da imaju potpuno izvitoperenu svijest. Čak se radi o nacionalnim ekstremistima. Ko se i kada bavio time ko obrazuje mlade ljude u Crnoj Gori, da li ti ljudi produbljuju podjele i međunacionalnu mržnju? Postoje li u Crnoj Gori glasila koja će finansirati vlada Crne Gore a koja će razobličavati zablude, predrasude, izmišljotine, stručnim i argumentovanim činjenicama? Da li je iko ikada inspekcijski kontrolisao što predaje studentima bivši ministar vjera Srbije i da li to što predaje pripada političkoj i nacionalnoj ostrašćenosti ili naučnoj oblasti iz koje je predavač? Pobogu, radi se o univerzitetu koji finansira država!?
A finansira upravo one koji su stvorili situaciju u kojoj se mi bavimo “novim idejama”. Što ćemo sa procesijama SPC na državnim fakultetima u sekularnoj Crnoj Gori, uz dovođenja najopskurantnijih ličnosti iz Srbije, pripadnika klerofašističkih organizacija? Vi mislite da je moguće bez ikakvog truda države da se stvori i izgradi osjećaj zajedništva u jednoj državi?
Ne mogu političari koji su iznikli iz nacionalizma donijeti taj osjećaj. Oni su samo izraz podjeljenosti društva i egzistiraju na toj podjeljenosti. Oni su, uostalom, nastali kao posljedica podjeljenosti društva. Nove ideje su stari, dobri manir ideoloških društava, koja, umjesto da uđu u sadržinu problema i počnu da ih rješavaju odozdo, donose nekakve strategije koje kao deus ex machina, ili poput onog beogradskog benda - “sila koja se izneda pojavljuje i rješava stvari”, treba od vrha da riješe stvari.
Prihvatanje zajednice: Ljudi će prihvatiti neku zajednicu kao svoju, bez novih ideja, ako ta zajednica daje svakom njenom građaninu sigurnost, osjećaj da živi u pravičnoj državi koja ne diskriminiše nijednog građanina ni po jednom svojstvu, u državi u kojoj se poštuju zakoni, u kojoj važe zakoni za sve, u državi u kojoj kriminalci ne šetaju kao slobodni ljudi, u kojoj nema organizovanog kriminala i ima kriminala u prihvatljivim procentima, u kojoj se ne pišu po zidovima grafiti “ko uči znaće, ko krade imaće”, u kojoj ima odgovornosti za loše poteze odgovornih u zajednici, u kojoj nema pljačke društvenog bogastva, u kojoj ljudi rade i pristojno žive od svog rada…
Ne znam da li znate kolika je moć uređenih društava da stvore zajedničku emociju prema svom političkom okviru, odnosno državi? Nepravde izazivaju asocijalna ponašanja, nepovjerenje, revolt, a tada je lako zatrovati ljudske mozgove. Tu se otvara prostor za mešetare raznih vrsta, a nacije su najlakši način da postanete njihov zaštitinik i korifej borbe za njene interese. Budite uvjereni da ništa ne uspjeva kao uspjeh. Uspješna država stvara patriotizam prema njoj.
U posljednjem vašem tekstu “Nahija i eparhija” čak imam osjećaj da se ne snalazite najbolje u socio-političkoj terminologiji pa ste, sa očiglednom namjerom za nekakvim nacionalnim kompromisima, zanemarili da je građanska država država svih građana.
Nacionalno, nadnacalno i ideja države: Dakle, ne pecipira se nijedna nacionalna ideja države. Nadnacionalne države ne postoje, postoje građanske države koje isključuju nacionalni koncept kao temelj organizacije države. A to je ogromna razlika!
Savremena građanska društva polaze od građanina kao nosioca subjektiviteta, a manjinska prava se štite međunarodnim konvencijama i nacionalnim zakonodavstvima proisteklim iz njih. Napravili ste čitav galimatijas neprihvatljivih koncepata, sve pokušavajući da izmislite neki novi recept za crnogorsko društvo. A Crna Gora ima konceptualni državni okvir kao dostignuće najbolje moguće teorijske i praktične savremene ideje o državi koja zadovoljava sve principe poštovanja ljudskih prava. Očigledno je samo da joj nedostaju ljudi koji će praktično ostvariti taj ideal i koji će kroz obrazovanje, medije i kroz druge oblike približiti ideje modernog, građanskog društva svim građanima Crne Gore. Bojim se da je Crna Gora taj prostor prepustila upravo koncepcijama suprotnim građanskom društvu. Dovoljno je samo pogledati medijsku scenu u Crnoj Gori. Ima li uopšte na njoj crnogorskih medija?
Ono što vaši tekstovi nedvosmisleno pokazuju jeste tanak led na koji se navode ideje jednog vojvode i overnight akademskog građanina o učešći srpskih stranaka u vlasti u Crnoj Gori, u svijetlu priča bez ikakvog pokrića o novim političkim odnosima Crne Gore i Srbije. Upravo to je anticivilizacijski koncept koji neće donijeti Crnoj Gori smirenje, već upravo suprotno.
