Danas se crnogorska kulturna javnost oprašta od doajena crnogorske književnosti , dobroćudnog čovjeka, zaslužnog kulturnog radnika, odanog branioca i pouzdanog istraživača izvornih oblika i značenjskog bogatstva crnogorskoga jezika, od maštovitog pripovjedača i upornog tragača za povijsnom istinom, koja mu je služila kao polazište za bogato prozno djelo o mukotrpnoj prošlosti crnogorskog naroda!
Otišao je istrajni privrženik međusobnog upoznavanja i uzajamnog bogaćenja, posredstvom naslijeđenih i novostvorenih duhovnih vrijednosti, mnogih stvaralaca iz raznih nacionalnih sredina, ne samo južnoslovenskih naroda; otišao je jedan od potonjih znamenitih, dosljedno miroljubivih Crnogoraca, kojemu nije bilo stalo da se dokazuje kao ustanik i prevratnik, a istrajno je uvažavao ljudske i građanske obaveze da - poštujuči druge - nadahnuto poštuje i brani vrijednosti svojega naroda, svoje zemlje, svoje istorije, svoje naslijeđene moralnosti i istinoljublja. Bio je poštovalac i privrženik one mudre, u Crnoj Gori vazda manjinske - pomiriteljske, _opraštajuće _ naravi, ne ispuštajući iz vida osnovne domovinske obaveze, oslobodilačke ideje i ideale, za koje se na svoj nenametljivi način borio čitavog života, pa i u svojim dubokim godinama, u složenim okolnostima pripreme za izjašnjenje crnogorskih državljana o obnovi nezavisnosti i samodgovornosti Crne Gore!
Čedo Vuković (1920-2014) je ovu zemlju zadužio i nesumnjivo zaslužio da se u ovom oproštajnom trenutku o njemu i njegovom djelu kaže znatno više od onoga što se govori i piše, jer je njegov odlazak, uz ostalo, i završna stepenica odavanja pošte potonjim uglednim izdancima i jednog darovitog, požrtvovanog, hrabrog i često plahovitog pokoljenja - zaslužnih crnogorskih stvaralaca koje, na žalost, današnje genracije gotovo uopšte ne poznaju, pa prema tome i nedovoljno cijene. A on je jedan od onih čelnih stvaralaca koji su ovoj Crnoj Gori dali neprocjenjiv doprinos, ne samo kao pjesnici u prozaistir, ne ni kao akademici (jer to je samo puko znanje i eventualno zasluženo priznanje) , već prije svega kao decenijski neposredni kulturni posljenici, stvaralački društveni sudionici, budnici i duhovni predvodnici. Čedo Vuković je, kao urednik nekadašnjeg poznatog i progresivnog crnogorskog časopisa „Stvaranje", učestvovao u neposrednom odgajanju čitavih književnih naraštaja, mnogih pjesnika i pripovjedača, domaćih i „gostujućih", i na najtrajniji način povezivao duhovnu Crnu Goru sa svijetom - na način koji se u svijetu cijeni i pamti, a u Crnoj Gori - nerijetko zapostavlja i zaboravlja.
Moja saradnja sa Čedom Vukovićem i časopisom „Stvaranje" počela je prije više od šezdeset godina, dok sam još bio na studijama u Beogradu i otud - na njegov podsticaj - slao svoje književno-kritičke i pjesničke priloge, i još tada vazda od njega dobijao pisano mišljenje o vrijednosti i vremenu objavljivanja poslatih radova. Tih godina s pažnjom je i pohvalama ondašnja književna kritika propratila rana Vukovićeva djela, a među onima koji su istakli visoke jezičke vrijednosti tih djela bio je pisac ovih redova. Kao mlad književni saradnik, sa puno ohrabrenja sam pisao, u beogradskim i crnogorskim listovima i časopisima, o Čedovom romanu „Visine" i o njegovom proznom biseru „Mrtvo Duboko" - kao o djelima koja su najavila i snažno potvrdila pojavu stvaraoca osobene ośećajnosti, bogatog (crnogorskog) jezika, sa likovima od kojih se trajno pamte oni visokih moralnih nazora i bogate ljudske duše.
Ovaj daroviti izvornik crnogorske proze, posebno omiljeni pisac za najmlađe i mlade, veoma cijenjeni književni sadrug i sagovornik odnjegovanih vremešnih čitalaca, dao je i značajan doprinos proučavanju i prevrednovanju crnogorske književnosti od najstarijih vremea, Njegovo javno stvaralačko učešće u pokretu koji se snažno zalagao za ravnopravnost i ustavno utemeljenje Crnogorskog jezika - predstavlja primjet dragocjenog pravovrenog doprinosa, što će tek budući povjesničari naše jezičke baštine i ukupne duhovnosti možda uspjeti da svestano procijene i pravedno izvrednuju. Tu borbu za ravnopravnost crnogorskih jezičkih osobenosti, osvjedočenih u bogatom narodnom i pisanom književnom stvaralaštvu, Čedo Vuković je podržavao i na početku Sedamdesetih godina prošloga vijeka, kad smo mi nešto mlađi, kao Uprava ondašnjeg Udruženja književnika Crne Gore, objavili svoje Saopštenje da ne priznajemo jezičku i praviopisnu isključivost ni Beograda ni Zagreba, jer u Crnoj Gori su njeni pisci i prije njih njeni nepismeni narodni pjevači i pripovjedači - stvarali izvorno crnogorsko jezičko bogatstvo, koje su nemilice koristili i pisvajali svi kojima se to dopadalo. I tada je Čedo Vuković podržao Saopštenje, iako ga je to moglo koštati položaja koje je u ondašnjoj društvenoj i političkoj ljestvici imao.
S uvjerenjem da će njegovo ukupno stvaralačko djelo i njegova uporna domovinska privrženost vrijednosno uticati na pokoljenja koja stupaju na drupštvenu pozornicu, opšraštam se od Čeda Vukovića u svoje ime i u ime kolega i prijatelja koji su ga cijenili kao čovjeka, romanopisca, književnog povjsničara i antologičara. te kao decenijskog, blagonaklonog i vema odgovornog urednika časopisa „Stvaranje" i drugih dragocjenih publikacija.
Sreten PEROVIĆ
Potpredśednik Dukljanske akademije nauka i umjetnosti
