Već petnaest godina hrvatski pijanista Maksim Mrvica je sinonim za izuzetna izvođenja djela kako klasične muzičke literature, tako i krosover (crossover) muzike. Od debitantskog albuma „Gestures“ iz 1999. godine, kojim je zavrijedio hrvatsku diskografsku nagradu Porin, preko prvog crossover CD-a „The Piano Player“, pa do desetog albuma „The Movies“ iz 2012, Mrvica je postao jedna od dominantnih figura savremene muzičke scene. U ekskluzivnom intervjuu za Portal Analitika, on otkriva koliko je teško stići do vrha i - ostati na njemu, što je naučio od prof. Vladimira Krpana, a što od Tončija Huljića, kakvi su mu planovi i što uvijek ima kraj sebe na nastupima u inostranstvu.
U intenzivnom programu posvećenom klaviru ovogodišnjeg 13. A tempa ističe se, sasvim sigurno, ime Maksima Mrvice, čiji rad ljubitelji muzike u Crnoj Gori odavno poznaju. Tome u prilog ide i činjenica da su karte za njegov sinoć održani koncert u Crnogorskom narodnom pozorištu, ujedno prvi u Crnoj Gori, prodate za par sati. Umjesto „upoznavanja“, prvo smo mu postavili „retrospektivno“ pitanje: da li bi nešto promijenio u svemu onome što mu se dešavalo proteklih 15 godina?
-Nisam čovjek koji bi išao u prošlost i mijenjao stvari koje nisu dobre. Jednostavno, sve što sam radio – bilo da je loše ili dobro – bila je svojevrsna škola. To je bio takav put, takva sudbina. Stvarno sam sretan čovjek, jer ovo što se meni desilo, dešava se rijetko kome. Bilo bi nezahvalno još se vraćati i mijenjati nešto što je bilo loše! Sve je to bio moj put.
Izazovi izuzetnih stvaralaca: A njegov put je, kao i svih umjetnika koji ostaju upamćeni, bio izuzetno zahtjevan. No, je li isključivo rad ono što jednog stvaraoca, izvođača izdvoji iz mnoštva? Mrvica kaže da je to samo jedan od elemenata.
-Puno je tih elemenata, pogotovo u klasičnoj glazbi: od puno rada - još od malih nogu – samodiscipline i komunikacije sa publikom, a treba biti i relaksiran, da nemaš tremu... Tu je nevjerojatno puno stvari. Ali, na poslijetku, tu je i sreća. A ja sam imao sreću da sam upoznao menadžera Mela Buša, koji je preokrenuo moju karijeru naopako. I uvijek kažem da postoji mnogo ljudi koji nisu imali sreću, a možda su bili bolji od mene ili su isto dobri.
No, ako je i imao sreće kada je počinjao, mnogo je rada potrebno da bi na sceni i opstao. Danas, kada se sve odvija velikom brzinom, i stalno se promovišu novi mladi umjetnici, veliki je izazov za one sa iskustvom da ostanu u vrhu.
- Baš zbog toga što se jako puno novca ulaže u glazbenu industriju - a to je industrija koja je teška milijarde - izdavačke kuće predstavljaju puno mladih ljudi, umjetnika. Znate, vrlo je lako doći na vrh, u jednom trenu zabljesnuti, jer se mnogo uloži, i medijski se sve dobro poprati... Ali, onda je vrlo teško dalje zaintrigirati tu publiku, ostati interesantan za njih, da vas prati i dalje, sljedeću godinu, novi album, novi koncert, novu turneju, da ponovo dođu i čuju vas. Tu su deseci i deseci umjetnika iza tebe koji će tek doći i puno je teže ostati, nego doći i popeti se – precizira Mrvica.
Superheroj Dalekog Istoka: Proslavljenog hrvatskog pijanistu danas možemo nazvati „superherojem Dalekog Istoka“. Takav „zvjezdani status“ zavrijedio je milionskim tiražima, prije svega, albuma crossover muzike. S druge strane, koncertima koje je u posljednje dvije godine imao širom Evrope, redovno podsjeća publiku na klasično muzičko obrazovanje i izuzetan kvalitet na kome konstantno radi.
-Od samog početka, dosta sam radio u Europi, ali više smo se koncentrirali na Aziju. To je bio strateški plan moje izdavačke kuće i mog menadžmenta. Veoma brzo smo dobili velike rezultete - zlatne ploče. Sjećam se da sam svakih par tjedana morao ići u Aziju i većinu rada sam tamo koncentrirao. Međutim, iako je moja publika više crossover, to se sve razlikuje od zemlje do zemlje. Recimo: Džakarta ili Indonezija, naravno da su oni više za crossover. Ali, moram reći da je u Japanu većina moje publike – klasična. Tamo uglavnom sviram klasične recitale i to u velikim koncertnim dvoranama, tipa Suntori Hol i Metropoliten Tokio, koje su ujedno najveće. Kina je pola-pola, jer ta zemlja ima veliku tradiciju klasične glazbe na kojoj sada radi zbog popularizacije klavira. U Europi mi je više išla klasična glazba, ali moje kolege poput kolege Dejvida Gereta, američkog violiniste kojeg dobro poznajem, u Europi isto sviraju crossover. I zato ne bih generalizirao da je Europa zatvorenija za crossover, već prije rekao da se nekom desio taj trenutak tu, nekom tamo...
Tajne crossovera: Za jednog crossover izvođača, neizostavna je izuzetna tehnika, što je Mrvica odavno pokazao i dokazao. Ali, što jedan izvođač još mora da ima da bi bio uspješan?
- Prvenstveno, kada se biraju kompozicije koje obrađujemo za crossover, ona treba imati svojevrsne kvalitete: treba imati vrlo kratku temu koja ostaje u glavi, a koju poslije možemo varirati kroz različite obrade, i mora imati vrlo jasnu ritmičku strukturu koja se može rastaviti u šablone crossover kompozicije. Meni, kao klasičaru, bilo je vrlo teško u početku se prebaciti na taj crossover, jer je u klasici jedan od najbitnijih elemenata interpretacije taj rubato - mijenjanje, lelujanje tempa. U crossoveru to apsolutno ne postoji, nego moraš biti savršeno u ritmu. U početku mi je bilo jako teško da se počnem prebacivati na taj model, kad sam cijeli život imao ta rubata i svirao s njima, na jedan određeni način. To je nešto što je u početku bilo dosta zahtjevno, ali navikneš se. Danas, koncert počinjem crossoverom, pa pređem u klasiku, pa se vraćam crossoveru. Ah, da, sada uspijevam, nakon toliko godina...
Hrvatski brend: Kada su u pitanju život i rad u Hrvatskoj, za Mrvicu su dva su čovjeka bila izuzetno značajna: profesor Vladimir Krpan i kompozitor Tonči Huljić. Po temperamentu slični, ova dva umjetnika su u različitim muzičkim pravcima. Od obojice je, kaže, naučio ponešto.
-Uvijek kažem da sam imao sreću što sam u svom školovanju imao pedagoge koji ne samo da su bili izvrsni i naučili me puno toga u glazbi, nego su bili i ljudi koji su „rasplamsali“ moju ljubav za klasikom. To su bili prvo Marija Sekso, pa Vladimir Krpan na Muzičkoj akademiji. Od njih sam jako puno naučio i naravno da Krpanu mnogo dugujem u svom obrazovanju. A Tonči Huljić je, u stvari, osoba koja je, u određenom trenutku moje karijere, imao povjerenja u mene i povezao sa menadžerom Melom Bušom, s kojim je već prije radio. On je bio taj „link“, što se - na kraju - pokazalo ispravnim. I danas jako blisko surađujemo, dobri smo prijatelji i piše za moje albume – navodi hrvatski pijanista.Zahvaljući Huljićevim kompozicijama koje Mrvica izvodi, Hrvatska se proslavila mnogo šire od regiona i Evrope. I kao što se Crna Gora danas ponosi klasičnom gitaristom svjetskog glasa Milošem Karadaglićem, onako kako se Hrvatska ponosi ovim pijanistom već deceniju i po.
- Ja sam veliki patriota, iako sam više od pola života proveo živeći vani, prvo u Parizu, pa onda u Londonu. I kao neko ko živi vani, a ko je jako povezan sa Hrvatskom – pogotovo s mojim gradom, Šibenikom – onda se stvara ta još veća nostalgija. I onda taj patriotizam postaje naglašen... U svakoj emisiji na stranim televizijama govorim o Hrvatskoj. Pogotovo u Japanu, jer su oni jako zainteresirani za moju prošlost, domovinu, pa i hranu, ljude, obale, otoke, more. Imao sam priliku i sreću biti u emisijama koje gleda po sto, dvjesto miliona ljudi, tako da tu imaš mogućnost i čast predstavljati svoju zemlju – ističe on.
Svuda sa crtežima kćerke: Na pitanje što uvijek nosi sa sobom od kuće, osim nostalgije, kada nastupata u inostranstvu, odgovora:
- Crteže moje kćerke. Svaki put kad odem na putovanje, ona mi nešto nacrta i to je neka moja amajlija. Nisam praznovjeran, ali to je nešto što uvijek ide samnom.
Kaže da ne razmišlja da se za petnaestak godina, posveti prenošenju znanja na mlađe generacije.
- Nikada nisam imao afinitet prema pedagogiji. Jednostavno, cijelo moje školovanje, moj životni put, bio je usmjeren prema toma da budem reproduktivni umjetnik. Mislim da se to, nekako, javi u poznijim godinama, kada čovjek postane zreo i vjerojatno se umori od tog stila života. Sad sam još mlad, još guram karijeru. Mislim da ima još dosta toga što me čeka u mojoj profesionalnoj karijeri. Ali, možda, u nekim godinama poslije. Što se tiče same glazbe, mislim da će klasika ostati konstanta u mom životu – što je uvijek i bila. Crossover se, možda, profilira u jednom drugom smjeru, možda malo blažem. Ne vidim sebe kao pedesetogodišnjaka uz techno-beat. Možda više uz neki mellow, laganu glazbu.Dugo iščekivan i odmah rasprodat koncert je razlog da se nadamo što skorijem novom nastupu Maksima Mrvice u Crnoj Gori?
- Naravno da ću doći. Ovo mi je prvi put da sam u Crnoj Gori i drago mi je da ima toliko zainteresiranih ljudi. Šteta što je tako mala dvorana... Pa, možda drugi put bude nešto veće. Možda nastupim sa bendom, pa bi to bio drugačiji tip koncerta – najavljuje Mrvica.
Kristina JERKOV
Foto: Danilo PENDO
