Sagovornik Portala Analitka, neuropsihijatar Mirko Peković, prvi direktor Psihijatrijske klinike u Podgorici i prvi nastavnik za predmet Psihijatrije na Medicinskom fakultetu, autor je brojnih djela u oblasti psihijatrije i neuropsihijatrije, kaže da kao društvo ne vrednujemo život, ali ni prave vrijednosti. Da bi kao pojedinci ostali mentalno zdravi treba da poradimo na mentalnoj higijeni koja podrazumijeva rad na sebi, traženju vrijednosti koje su u skladu sa našim kapacitetima i za koje treba da se borimo.
-Kod nas se život ne vrednuje i zato je toliko samoubistava, ubistava i saobraćajnih nesreća. Ponašamo se prema životu bagatelno ko da živimo pet ili deset života a ne samo ovaj jedan jedini, smatra sagovornik Portala Analitika.
Kada je u pitanju problem ubistava, posebno ubistava u kojima mladi koriste oružje, doktor Peković smatra da je to problem kojim treba da se bave stručnjaci iz nekoliko oblasti – poput psihologa, sociologa, kriminologa... Peković smatra da u svakom društvu postoji od 10 do 20 odsto ljudi koji imaju neki vid poremećaja ličnosti i pita se kako pojedinci iz ove kategorije mogu posjedovati oružje.
-Ključno pitanje je otkud njima oružje? Institucije treba da prate takve ljude i populaciju koja je rizična po svom ponašanju, treba da obrate pažnju na njihovu socijalnu poziciju, porodični i profesionalni status, adaptaciju generalno i funkcionisanje u životu, tvrdi poznati neuropsihijatar.
Broj samoubistava, koji je u prošloj godini dosegao do brojke 128 – prema podacima Uprave policije, sagovornik Portala Anaslitika smatra velikim.
-Generalno, naše je društvo konfliktno. Vidite raspolućenosti – političke, ekonomske, religijske i koje god druge hoćete. To stvara nezadovoljstvo – i pojedinačno i koletivno koje dovodi, pored ostalog, do stvaranja mentalnih problema. Način da se razriješi nezadovoljstvo je samoubistvo, kaže doktor Mirko Peković.
ANALITIKA: Nedavno se u Podgorici desilo brutalno ubistvo dva brata i to tačno na godišnjicu ubistva, takođe dva brata, u Baru. Kakav je po Vašem mišljenju karakter i nazovimo sklop ljudi koji prilikom izlaska u grad nose oružje i koji se ne libe da upotrijebe to oružje i oduzmu život nekome?
PEKOVIĆ: Sigurno da je riječ o ljudima koji posjeduju neku formu agresije i na taj način je brutalno prazne. Ne mora se taj problem agresije posmatrati samo sa psihijatrijskog apsekta. Ako se razmatra samo sa psihijatrijskog aspekta onda se pretpostavlja, ili se vjeruje, da je riječ o ljudima koji su duševno bolesni. Međutim, isto tako za takvo ponašanje postoji i alibi. Mora se postaviti pitanje šta čini društvena zajednica ili institucije koje se bave pitanjima mentalnog zdravlja.
Praksa, iako se ja konkretno ne bavim entitetom ubistava, pokazuje da to ipak rade neki ljudi koji imaju određena ili specifična – u negativnom smislu, mentalna svojstva, karakteristike ili crte ličnosti, koji se mogu svrstati u tzv. kategoriju poremećaja ponašanja ili poremećaja ličnosti. Za takvo stanje je karakteristično da je naglašena nagonsko-instiktivna sfera života. Takvi ljudi su impulsivni, prgavi, srditi i slično. Oni su takođe emocionalno nestabilni i kod njih postoji slaba kontrola voljne aktivnosti. Kod njih su slabije razvijene one mentalne instance koje pripadaju kategoriji morala, etike i slično. Gledajući apsolutno stručno ili psihodinamski to pripada sferi superega (nad ja), a to je ona instanca koja se izgrađuje od malih nogu pa nadalje. Ona je produkt porodičnih relacija i modela vaspitanja i tome slično. Kod tih osoba je karakteristično naglašena nagonsko-instiktivna sfera života, otežana je kontrola funkcionisanja prihvatanja uobičajenih socijalnih normi, ali i regula – kako porodičnih, tako i uopšteno društvenih. Sve navedeno je karakteristično za te osobe.
ANALITIKA: Ko sve može biti sposoban da izvrši takva djela?
PEKOVIĆ: Kao što smo vidjeli , u pomenutim slučajevima ubistvo su izvršili mladi ljudi ili mladi prave slična djela. Mladi ljudi izvršavaju razna nasilja, fizička ili slično, ulaze u konflikte, vrše razne deliktne radnje i dr. Kod mladih ta forma poremećaja, de facto pripada psihijatriji, ali i takođe i drugim pribrežnim disciplinama – psihologiji, osobito sociologiji, etici, kriminologiji i kriminalistici. To je neki generalni aspekt o kome se može govoriti za osobe koje se na taj način ponašaju.
Može se postaviti pitanje i drugim institucijama – otkud i to oružje. Kakve su to institucije - pravne, društvene, političke i moralne, koje dozvoljavaju takvim ljudima da posjeduju oružje? Nažalost, broj takvih ljudi nije mali. U svakoj kulturi, društvenoj zajednici i naciji, 10 do 20 odsto populacije pripada grupi ljudi sa karakteristikama poremećaja ličnosti ili ponašanja, asocijalni, antisocijalni, šizoidni, paranoidni i slično, koje i čine ta kriminalna djela. Ključno pitanje je otkud njima oružje? Institucije treba da prate takve ljude i populaciju koja je rizična po svom ponašanju, treba da obrate pažnju na njihovu socijalnu poziciju, porodični i profesionalni status, adaptaciju generalno i funkcionisanje u životu.
ANALITIKA: Kako bi društvo moglo da pomogne pojedincima koji imaju karakteristike poremećaja ponašanja ili ličnosti?
PEKOVIĆ: Prije svega radi se o poulaciji koja je veoma nezahvalna za medicinski ili psihijatrijski tretman, jer su u njima ugrađeni duboki maladaptivni mehanizmi, ali ipak se mogu tretirati. Ako je poremećaj u pitanju mora se tretirati. Bolest u bukvalnom smisli nije, ali jeste poremećaj koji se nalazi na granici između duševnog zdravlja i duševne bolesti. Kao što sam rekao ova grupa je evidentna u svakoj sredini i kulturi, i tretiraju je razne institucije i ustanove – od prosvjetne, vaspitne, pedagoške, porodične, psihajatrijske, pravne i slično. Postoje razne forme koju su klasične i uobičajene, poput medikamentoznih terapija, psihoterapija, socio terapija i sl.
Društvo treba da organizuje institucije koje treba da se bave ovim pitanjem. To je sistemsko pitanje gdje treba sve instance da rade – društvene, školske, vaspitne, pravne, medicinske i slično. Ipak, bez obzira na dramatičnost događaja ili događaja smatram da ovo nije neki veliki psihijatrijski problem. Psihijatrija ima većih problema, poput bolesti zavisnosti, depresije, šizofrenije, paranodnih stanja i dr. Ovim pitanjem treba da se bave druge društvene ustanove jer se radi o društvenom akcidentu. Društveni problemi ne treba da se medikalizuju. Npr. ne možemo liječiti nezaposlenost, koja je veliki društveni problem, ljekovima. Ne možemo proglasiti ovo patološkim sistemom ili patološkom Vladom. Radi se o sistemskim pitanjima koja treba da rešavaju sistemske ustanove, a psihijatar je tu da verifikuje da li je neko bolestan. Psihijatrija se ne može baviti društvenim akcidentima, ako se radi u dešavanjima u lokalu, komšiluku ili slično, a iza toga ne stoji klasična psihijatrijska problematika – onda tu psihijatar nema šta da radi.
ANALITIKA: U praksi ste se bavili pitanjem samoubistva u Crnoj Gori. U 2013. je broj osoba koje su izvršile samoubistvo, prema podacima Uprave policije, iznosio 128. Taj broj je smanjen u odnosu na prošlu godinu kada je zabilježeno 148 samoubistava. Kako komentarišete ove podatke?
PEKOVIĆ: Uprava policije uzima samo sirovi materijal i samo registruje slučajeve. Pitanje samoubistava je za Sud i zdravstvene ustanove. Svako samoubistvo je par ekselans sudski problem – da se verifikuje radi li se o samoubistvu ili ubistvu. Podaci koje nudi Uprava policije su samo grubi podaci.
Podatak da je manje samoubistava ove godine nije od velikog značaja jer je u pitanju pojava koja se mora posmatrati duži vremenski period. Potreban je uzorak od pet ili deset godina da bi se moglo procijeniti da li pojava samoubistava raste, opada ili stagnira.
Prema ovim podacima mogu da zaključim da je u pitanju veliki broj samoubistava za Crnu Goru, ali da postoji malo odstupanje za prošlu godinu. Ne može jedan fragment govoriti objektivno – prošle godine je brojka bila manja, ali šta je pozadina toga ne možemo govoriti ad hok.
ANALITIKA: Prema iskustvu koje imate u koju kategoriju po stepenu samoubistava bi svrstali Crnu Goru?
PEKOVIĆ: Zadnjih godina i decenija, prema podacima koje sam ja obrađivao a koje sam dobijao od zvaničnih institucija, stopa samoubistava je rasla. Stopa predstavlja broj samoubistava na 100.000 stanovnika u toku jedne godine. Po tim mjerilima i prema evropskim standardima bila je preko 20, što je Crnu Goru svrstavalo u zemlje sa visokim stopama. Do 1990. i 1995. stopa samoubistava u Crnoj Gori je bila između 10, 12 i 14 i bila je u kategoriji srednjih ili nižih. Prema tome stope samoubistava u Crnoj Gori, posmatrano za duži vremenski period, što je objektivnije i tačnije, rastu u zadnju deceniju ili dvije i pripadaju visokim stopama samoubistava. To govori da smo prostor koji je rizičan od samoubistava, odnosno faktori rizika za realizaciju samoubistva su se umnožili.
ANALITIKA: Koji faktori su u pitanju?
PEKOVIĆ: Faktori su brojni. U pitanju može biti porast duševnih poremećaja jer oni nose najveći rizik. Takođe može u pitanju biti i porast bolesti zavisnosti jer i one nose veliki rizik. Faktor rizika može biti i porast malignih ili fausnih bolesti, ali i starost jer naša populacija stari. Ima još faktora kao što su socijalne turbulencije i razne forme društvenih i individualnih konflikata. Tranzicioni proces i nezaposlenost, takođe.
Prethodni društveni sistem, kao i etika, kultura i vaspitni modeli su se urušili. U međuvremenu nisu konstruisani drugi modeli i tu se stvorio jedan međuprostor. U njemu rastu razne forme patologije – mentalne, fizičke, tjelesne i socijalne. Produkt te patologije, generalno gledano - medicinske, psihijatrijske i socijalne, proizvodi faktore rizika za nastanak samoubistava i povećanje broja samoubistava u Crnoj Gori.
ANALITIKA: Koje se mjere mogu preduzeti protiv ove pojave?
PEKOVIĆ: U pitanju su razne mjere. Prvenstveno u pitanju je prevencija, kako u medicini, tako i u drugim disciplinama. U pitanju su mjere koje se praktično preduzimaju od rođena pa nadalje. Prvenstveno se radi o porodici i porodičnim relacijama. Treba razmišljati o tome kakve su nam porodice i odnosi u njima? Kakve su nam predškolske i školske ustanove i institucije? Kakve su nam radne organizacije? Kakav nam je socijalni status?
Gledajući, svaka druga fakultetski obrazovana osoba je nezaposlena. Može li ona biti zadovoljna i srećna tim statusom? Naravno da ne može jer je u pitanju trauma prvoga reda. Radi se o socijalnoj bijedi jer ne postoji perspektiva. Imate puno mladih koji izvrše samoubistvo zbog obezglavljenosti, neizvjesnosti, loše izvjesnosti, kao i raznih konflikata. Generalno, naše je društvo konfliktno. Vidite raspolućenosti – političke, ekonomske, religijske i koje god druge hoćete. To stvara nezadovoljstvo – i pojedinačno i koletivno koje dovodi, pored ostalog, do stvaranja mentalnih problema i način da se razriješi nezadovoljstvo je samoubistvo.
ANALITIKA: Koja bi bila Vaša preporuka da ostanemo mentalno zdravi?
PEKOVIĆ: Nema te preporuke. Kada bi postojale takve preporuke svi bi mi bili idealni. Priroda se pobrinula, da li pravedno ili ne, ali nismo svi jednaki – ni biološki, ni mentalno, ni socijalno, to bez sumnje.
Ali preporuka generalno jeste da nastane jedna globalna solidarnost, ekonomska blagodet, sinhronizacija odnosa - kako društvenih tako i interpersonalnih. Zdravlje je odsustvo tjelesne i mentalne bolesti i prisustvo socijalnog blagostanja. Da li ga imamo u našoj zemlji?
Na prevenciji treba da se uključe sve društvene institucije a ne samo zdravstvene. Zdravstvena treba da bude poslednja, prije nje treba da djeluju vaspitne, socijalizatorske… Treba obezbijediti zapošljavanje ljudi, stvaranje sigurnosti u životu, razvijanje afirmativnih stilova života i vrednovanje života. Kod nas se život ne vrednuje i zato je toliko samoubistava, ubistava i saobraćajnih nesreća. Ponašamo se prema životu bagatelno ko da živimo pet ili deset života a ne samo ovaj jedan jedini.
ANALITIKA: Zašto je naš odnos prema životu takav kakvim ste ga opisali?
PEKOVIĆ: To je vjerovatno jedan od elemenata našeg nacionalnog karaktera. Dugo se tako živjelo – za sjutra, za oružje, za pogibiju, za ordenje i medalje i tako dalje. Kod nas se o životu veoma malo govori. Evo pogledajte sada mediji bruje o NATO i ulasku u Alijansu. Kada u medijima govore psiholozi, pedagozi, svještenici o vrijednostima života, o etici, načelima, o dobrim međuljudskim odnosima, o duhovnim i kulturnim potrebama?
Svaku noć imate u medijima identifikaciona pitanja. Pitanja kulture generalno, pitanje vaspitanja, kolektiva, društva, nacije, naroda, prihvatanje zdravih stilova života koji afirmišu čovjeka, njegovo vaspitanje, znanje, kulturu i inteligenciju… Afirmišemo li mi to?
Uopšteno nemamo vredonosni sud, bez vrijednosti smo – amorfnih rezona i vredonosnog suda, rasplinuti. Mi smo obezglavljena društvena zajednica.
Ipak, kao pojedinci ukoliko želite da ostanete mentalno zdravi morate da radite na sebi. Morate da tražite vrijednosti koje su prihvatljive za vas i za druge, koje su realne. Vrijednosti koje vam pripadaju objektivno u skladu sa vašim kapacitetima – intelektualnim, mentalnim, moralnim… Morate da se rekreirate. Da se duhovno uzdižete – to je osnovno. Ne smijete posezati za inercijom, svakodnevnicom i pukim konformizmom. Morate da sačuvate vrijednosti, da se žrtvujete i borite za vrijednosti. Vrijednosti ne smijete da prihvatate zdravo za gotovo već da se borite za njih – u kući, na radnom mjestu, svuda.
ANALITIKA: Koje su to po Vašem mišljenju vrijednosti za koje treba da se borimo i koje slave život?
PEKOVIĆ: Danas imamo vrijednosti koje nam je donijela tranzicija, pa tako imamo kao idole ljude koji su anonimni u svakom segmentu života a koji su vlasnici luksuznih kuća, automobila, jahti… Ljudi čiji imetak uopšte ne znate odakle potiče.
Prave vrijednosti su one koje su opšte i koje je životna praksa dokazala. Vrijednosti koje su izraz solidarnosti i koje se baziraju na dimenziji empatije – da razumijete ljude. Da radite. Frojd je rekao da je zdrava ličnost ona koja umije generalno da voli i da radi i da joj se to vraća. Da li nas u našem društvu usmjeravaju u tom pravcu? Ne.
Generalno gledano ljudi su danas prosvećeniji – imaju više informacija i postavljaju pitanje smisla i kada ne mogu da ga nađu potraže ga u samoubistvu.
Kristina ĆETKOVIĆ
