“Pitanje duhovnog centra Muslimana je kompleksno pitanje, posebno imajući u vidu da se islamske zajednice uglavnom teritorijalno vezuju za države, počev još od Otomanske imperije”, kazao je Vulić, komentarišući stav sandžačkog muftije Muamera Zukorlića koji smatra da je ustrojstvo Islamske zajednice Crne Gore neregulisano, te da će ga riješti budući Ustav Islamske zajednice, kojim će se ponuditi definicija da Sarajevo bude duhovni centar i crnogorskim muslimanima.
“Odluka o tome gdje će biti duhovni centar Islamske zajednice Crne Gore sigurno je u rukama pripadnika Islama naše zemlje, ali zvanični tekst sa sajta IZ moze biti dobar putokaz. Cijeli ovaj problem možda bi trebalo sagledati i u svjetlu aktuelnih dešavanja sa islamskim zajednicama na prostoru Srbije i Kosova, gdje figuriše više organizacija koje već duže imaju problem u međusobnoj komunikaciji”, kaže sagovornik Portala Analitika.
Vulić se poziva na istorijat Islamske zajednice u Crnoj Gori, koji je, kako dodaje, objavljen i njenom sajtu, monteislam.com pa se može prihvatiti i kao njen zvanični stav.
Tu se navodi da je odlukama Berlinskog kongresa, kao i Ugovorom između Crne Gore i Turske, muslimanima priznato pravo na formiranje svoje vjerske zajednice, da samostalno upravljaju vjerskim poslovima i imovinom u skladu sa propisima vjero-zakona šerijata, ”kao u turski vakat”.
“Naime, pitanje pravnog statusa muslimana u najmanjoj balkanskoj državi temeljilo se na članu 30. Berlinskog ugovora iz 1878. kojim je pored ostalog, garantovalo pravo vlasništva nad cjelokupnom nepokretnom imovinom i naglašeno da će pitanje vakufa urediti posebna mješovita crnogorsko-turska komisija.
Na temeljima ovih dokumenata kojima se priznavala vjerska samostalnost, u odnosu na laičku i neislamsku vlast, osnovana je Islamska zajednica u Crnoj Gori, samostalna u vođenju svojih poslova, prva s aspekta novog statusa u balkanskim zemljama.
Prvi koji je došao na čelu Islamske zajednice u Crnoj Gori bio je hadži Salih-efendija Huli, iz Ulcinja, rodom iz Skadra. Njega je Kralj Nikola 1878. godine, uz saglasnost šejhul-islama iz Carigrada, postavio za muftiju muslimana u Crnoj Gori, sa sjedištem uprave u Ulcinju, davši mu ”punovažnu vlast da sudi muslimanima po šerijatu onako kako je to bilo u turski vakat”. Zbog nesporazuma sa knjaževim vlastima, Huli je napustio mjesto muftije i preselio se u Skadar 1883. godine.
Drugi muftija koji dolazi na čelu Islamske zajednice u Crnoj Gori, je carigradski muderis Hadži Mustafa Hilmi-efendija, rodom iz Tikveša, Bugarska, koga je postavio Visoki Mešihat iz Carigrada, ali na zahtjev Kralja Nikole 1887. godine. Novi muftija je došao u Ulcinj, da bi se potom, opet na zahtjev Kralja Nikole, preselio u Podgoricu. Zbog njegovog temperamenta, često je imao nesporazume sa vlastima. On je smatrao da je u nekim vjerskim odredbama vlast prekoračila ovlašćenja, vršeći šerijat, te je zatražio tromjesečni odmor, otišao je u Carigrad, odakle se nije htio vratiti.
Treći je bio Murteza-efendija Karađuzović, rođen u Baru. Na ovu dužnost je postavljen 20. juna 1912. godine. Sjedište muftijstva prešlo je iz Podgorice u Stari Bar. Ujedinjenjem Srbije i Crne Gore 1918., i kasnijim Zakonskim odredbama Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, 1922. godine, muftija Karađuzović je penzionisan, a muftijstvo je prenešeno u Beograd.”
